“Postoje oni koji nisu zaslužili osjećaj kolektivne krivnje – vukovarska djeca”

Vijesti 17. stu. 202121:30 > 23:173 komentara
Podijeli:
Izvor: Igor Soban/PIXSELL

O istraživanjima stavova građana Vukovara, ali i posljedica pandemije na hrvatsko društvo u Pressingu s Ilijom Jandrićem govorila je socijalna psihologinja Dinka Čorkalo Biruški.

“Zarobljeni politikama koje ne odgovaraju na njihove potrebe”

Istraživanje “Grad zarobljen politikom”, čija je jedna od autorica Dinka Čorkalo Biruški, objavljeno je u ožujku ove godine. 80 posto ispitanih nezadovoljno je postojećim stanjem. Na pitanje je li Vukovar grad zarobljen politikom, psihologinja odgovara:

“Taj naslov najbolje opisuje današnju situaciju u Vukovaru – da su zarobljeni politikama koje ne odgovaraju na njihove stvarne potrebe. Problemi Vukovara, jezikom građana, prvo je odlazak mladih, pa nezaposlenost, pa podijeljenost djece u vrtićima i školama, a nakon toga neadekvatna lokalna politika. Visoko u hijerahiji problema je loša lokalna politika, to ih jako smeta i ističu kao prepreku da kao grad krenu naprijed.”

“U Vukovaru je na izbore izašlo manje od 44% birača, manje od polovice je glasalo za sadašnju vlast, to je jedva četvrtina građana. Trebali bismo biti posebno senzibilizirani na politike u Vukovaru, voljela bih da gradska vlast i gradonačelnik pokažu više senzibiliteta za mirovne politike koje su Vukovaru jako potrebne”, dodaje Čorkalo Biruški.

Na pitanje pokazuje li lokalna vlast senzibilitet ističe: “Ono što mi vidimo u istraživačkim podacima Vukovaru nedostaju integrativne politike koje bi značile pružanje ruke svima u zajednici i to se mora promijeniti. U našim rezultatima jako su zanimljiv pokazatelj odgovori drugih nacionalnih manjina, između odgovora Hrvata i Srba, i mislim da je rješenje Vukovara, odnosno budućnost u vraćanju njegovog multikulturnog lica. Prije rata bio je iznimno bogat grad u kojem je postojala multikulturna atmosfera. Danas u Vukovaru živi onoliko manjina koliko je pobrojano u Ustavu, to su 22 manjine, a mi priču o Vukovaru pričamo samo na odnosu Hrvata i Srba, a Vukovar je daleko više. Danas se vidi da građani žele vratiti multikulturnost i da su svjesni koliko je to bogatstvo.”

Izvor : N1

“Vukovar je bez sumnje naša kolektivna trauma

Čorkalo Biruški kaže da se radi o kolektivnoj traumi, no da neke rane nikad neće zacijeliti:

“Vukovar je bez sumnje u narativu Hrvata kulturna trauma, naša kolektivna trauma. Svaki građanin može suosjećati i zamisliti kako je u Vukovaru bilo 18. 11. i činjenica da pripadamo istom nacionalnom korpusu čini nas osjetljivim za tu žrtvu. Ta nas je rana ujedinila i mislim da nam je dužnost da toj rani pomognemo zacijeliti. Neke rane nikad neće zacijeliti. Rekla sam da neke rane nikad neće zacijeliti jer se radi o nezavršenim tugovanjima obitelji nestalih. To je bol i za druge ljude. Mislim da nismo kao društvo učinili dovoljno da pomognemo posebno obiteljima nestalih da nastave živjeti, unatoč gubitku koji su doživjeli.”

Na pitanje što društvo može napraviti, rekla je:

“Trebalo je jasnije raditi na psihosocijalnom osnaživanju i da je to trebao biti ozbiljan državni projekt koji je trebao krenuti 1997. kad su se ljudi počeli vraćati. Mi u timu ne govorimo o pomirenju nego socijalnoj rekonstrukciji zajednice, pomirenje je složen proces i individualna odluka.”

“18. studeni mora biti dan tišine

No, činjenica je da se Vukovara često sjete tek 18. studenog. “Riječima Vukovaraca – sjetite nas se 18-tog. Ove godine, ovo je moj znak solidarnosti da na ovaj način da pokušam prenijeti glas građana Vukovara, a posebno djece. Danas Vukovar proživljava posebnu tugu, studeni je posebno težak mjesec u Vukovaru – mjesec obilježen padom grada, strašnim stradanjima, izlaskom ljudi iz skloništa, Ovčarom, padom bolnice… Žao mi je da je ove godine propuštena prilika da se Hrvatska nije na cjelovitiji način, kreativniji, uključila u odavanje počasti Vukovaru i Vukovarcima, ali mislim da 18. 11. mora biti dan tišine, tu nema mjesta za političke govore i prijepore, to mora biti dan tišine kao i Svi sveti.”

Izvor : N1

Komentirajući situaciju u školama i rezultate istraživanja prema kojima vukovarska djeca u 70% slučajeva nemaju za prijatelje pripadnike druge nacionalnosti, rekla je:

“To je poraz naše politike, ono o čemu ja govorim. Često kažem da smo mirnu reintegraciju iskoristili kao čin prekida sukoba, ali ne kao proces izgradnje mira. To znači pravdu, jednakost, tu smo zapeli, u razvoju zajednice koja nikad više neće biti kao prije rata. U Vukovaru se dogodio društveni tektonski poremećaj koji je stvorio rasjed i on se nakon rata svakim nemirom širio. Danas se svaka od dvije etničke grupe nalaze relativno zatvoreni u svojim grupama i kao zajednice funkcioniraju dobro, ali nema mosta dobrovoljnog i nekontroliranog.”

“To nisu odvojene škole, nego odvojeni razredi i nema odvojenih programa. Postoji nastava na hrvatskom i srpskom. Pogrešno s pozicije politike je da se govori građani su protiv toga, taj model ne valja. Koji model? Srpska zajednica koja je postala manjina osamostaljenjem Hrvatske koja ima sva prava kao druge manjine, koji također imaju školu na vlastitom jeziku i pismu. Mi već 20 godina govorimo ovakav oblik gdje djeca nemaju kontakt nije dobar”, dodaje.

Na pitanje postoji li kolektivna mržnja između Hrvata i Srba, Čorkalo Biruški odgovara:

“Postoji duboka rana i povrijeđenost pa možemo govoriti o uzajamnom nepovjerenju, distanciranosti, nalaze se na sigurnoj udaljenosti. O mržnji ne možemo govoriti, to u našim istraživanjima nismo detektirali.”

VEZANE VIJESTI

O osjećaju kolektivne krivnje dodaje:

“Kolektivna nas krivnja dovodi na sklizak teren. Krivci imaju ime i prezime, ne volim govoriti o kolektivnoj krivnji, ali čujem i razumijem prihvaćanje odgovornosti za ono što se dogodilo i svijest o tome da je zajednica obilježena činjenicom rata i stradanja 1991. Zato je važno maknuti kolektivnu krivnju i počinitelje kazniti. Kolektivizacija krivnje je vraćanje na ono što se dogodilo. Postoje ljudi koji sigurno to nisu zaslužili, to su vukovarska djeca, toga se moramo odreći iz javnog diskursa. Rat je bio prije 30 godina. Danas djeca rođena 1991. odrasli su ljudi. Djeci zaista ne moraju trnuti zubi zbog toga.”

Dodaje da je primjer obilježavanja 25. godišnjice Oluje bio iznimno pozitivan primjer pomaka:

“Na 25. godišnjici obilježavanja Oluje imali smo izniman primjer prisustvovanja osobe kojoj to sigurno nije bilo lako i ugodno. To su primjeri kad smo svjesni da naši narativi mogu biti različiti, ali nas ne sprečavaju da jedni drugima odamo poštovanje. To je izvrstan primjer. Mnogi su upozoravali na toj gesti da ne dopustimo da je to samo gesta, nego da se grade drugačiji odnosi. Potpredsjednik Milošević će i sutra biti u Koloni sjećanja, to treba iskoristiti kao iskorak.”

Na pitanje kako mladi Srbi u Hrvatskoj doživljavaju Hrvatsku, objašnjava: “Mladi Srbi su u tom pogledu slični pripadnicima drugih nacionalnih manjina, čuli smo različite diskurse djece. Ja imam dvije domovine – Hrvatsku koja mi je domovina i Srbiju koja mi je otadžbina, to je lijepi odgovor. Taj narativ moramo prihvatiti. To ćete čuti i kod Talijana i drugih. Zavičajni identitet je vrlo snažan i kod vukovarskih Hrvata i Srba.”

“Vukovarska mladež kao da im se ne da živjeti iste živote kakve žive mladi u Kutini, Zagrebu, Karlovcu, moraju se zbijati u svoje redove jer im socijalna okolina ne ostavlja prostora, i to je nešto što se mora promijeniti”, zaključila je Čorkalo Biruški.

Pad solidarnosti i povjerenja u institucije u pandemiji

Istraživanja su radili i vezana uz pandemiju. Na pitanje je li pandemija koronavirusa povećala podjele u društvu, psihologinja ističe koje su probleme detektirali:

“U istraživanju smo pokazali da su građani u prvom mjerenju (prošle godine u rujnu) mislili da smo u usporedbi s drugim zemljama EU i svijeta prošli otprilike jednako, u drugom mjerenju je dojam da smo prošli lošije i to se nastavlja u trećem mjerenju (kolovoz i početak rujna ove godine). Ta percepcija je prvi indikator destabilizacije. Drugi, koji mi se ne sviđa, Hrvatska pokazuje iznimne razine solidarnosti, no razine solidarnosti su počele padati. Posebno me brine da smo mjerili razine solidarnosti s ranjivim grupama (stari, bolesni…) i to opada. Jedina vrijednost koja nije pala su djeca.”

VEZANE VIJESTI

Izostanak solidarnosti i visoke razine nepovjerenja u institucije pokazali su se kao glavni problemi među građanima.

O odgovornosti Stožera i Vlade, kaže: “To su ljudi koji upravljaju krizom i rezultati istraživanja pokazuju da su građani jako nezadovoljni time kako se krizom upravlja. Ključno je što smo izgubili niz dobrih momenata, a mislim da je najvažnije promijeniti percepciju Vlade da smo mi izvrsno ekonomski i da imamo blaže mjere od drugih, a da građani to tako ne vide.”

“Način kontrole naših mjera bio je loš, a onda je upitna njihova učinkovitost. Normativno ponašanje treba biti nošenje maske, to smo propustili. Mislim da je bilo dobro ‘misli na druge, cijepi se’ jer naši podaci pokazuju da je briga za to da ne zarazim druge apsolutno najveća razina brige. Problem je što se taj slogan i kampanju za cijepljenje trebalo promijeniti u srpnju ove godine”, dodaje.

Čorkalo Biruški smatra da se ne može pretjerano utjecati na građane s radikalnim stavovima:

“Naše istraživanje ne pokazuje da raste broj takvih ljudi. Podaci iz rujna pokazuju pokazuju da imamo oko 15 posto onih koji odbijaju ikakvu suradnju, a to ni nije naša publika koju možemo razuvjeriti. Tu manjinu s tako čvrstim stavovima ne možete razuvjeriti. Imali smo oko 46% ljudi koji su rekli da su se cijepili u rujnu ove godine, to je bio realan postotak, a drugi podaci pokazuju da imamo oko 30 posto onih čije mišljenje možemo promijeniti.”

“Angažirajte društvene znanstvenike, ljude koji razumiju i znaju ljudsko ponašanje, uključimo i brigu za mentalno zdravlje i moja iskrena preporuka je da nije dobro slušati samo sebe unutar zatvorene skupine”, poručila je na kraju Pressinga.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar