Jindra: Svjetska zdravstvena organizacija ne priznaje doktrinu otuđenja djeteta

Vijesti 19. srp 202118:32 > 19:121 komentar
Podijeli:
Izvor: N1

Novinarka Jelena Jindra provela je istraživanje, te napisala serijal tekstova koji se bave sumnjom u otuđenje djeteta od roditelja. Prva javna institucija koja je u sustav za zaštitu djece i obitelji uvela pojam “otuđenja od roditelja” je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, a ta ustanova, uz Centar za socijalnu skrb, može donositi odluku o mjeri otuđenja djeteta od roditelja.

Govoreći o samom pojmu otuđenja od roditelja, usporedila ga je s pojmom koji je svima poznate.

“Znamo da se pojam otuđenja u svakodnevnom životu koristi za krađu, a u psihološkom smislu za udaljavanje od nekoga ili nečega. Richard Gardner je to definirao time da se dijete pod utjecajem jednog roditelja udaljava i ne želi imati odnos s drugim roditeljem. Još dok je Gardner bio živ, cijeli je sindrom objavljivao u svojim nakladama i kao sudski vještak je sudjelovao u vještačenjima u sudskim postupcima u skrbništvu nad djecom”, rekla je Jindra.

Ona se, kaže, u svakodnevnom životu suočila s pojavom velikog broja ljudi u Hrvatskoj kojima su djeca oduzeta, ili su išli u zatvor, jer su proglašeni roditeljem koji otuđuje dijete od drugog roditelja u Centru za socijalnu skrb ili u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

“U javnosti se o tome ne govori. Tu se doista događa da se, najčešće majkama, no otuđenje se događa i muškarcima, upada u stan i djeca se oduzimaju u cik zore, te ih se odvozi u nepoznatom smjeru”, kazala je Jindra.

Dodaje kako je zaključila da su zagovornici otuđenja djeteta, oni koji su taj pojam uveli u hrvatski sustav, tri stručnjakinje kojima je radno mjesto zaštita djece.

“One zagovaraju primjenu otuđenja u Hrvatskoj, i to kroz Polikliniku, čiji su stručnjaci prvi educirani u pogledu otuđenja djeteta, te Centar za socijalnu skrb.

Događa se da majka mora prisiliti dijete da bude u kontaktu s ocem zlostavljačem, da ne bi bila proglašena roditeljem koji otuđuje dijete. U Hrvatskoj majka mora dijete i osuđenom obiteljskom nasilniku voditi na viđanja. To je svakodnevna situacija.

Doktrina otuđenja od roditelja govori o tome da posebno educirani stručnjaci za mentalno zdravlje u Poliklinici utvrde da majka manipulira dijete i da ono zato ne viđa oca. Oni traže od suda da budu nadroditelji, te da majci, ili ocu, oduzmu djecu, te da majke dijete ne može vidjeti najmanje tri mjeseca. Kada odluče da je majka promijenila svoje ponašanje, viđanje se omogućava samo uz nadzor posebnih stručnjaka”, rekla je Jindra.

Ova doktrina je raširena u Europi, u HR je došla iz Europe, Velike Britanije, preko dvoje stručnjaka koji educiraju stručnjake iz Poliklinike, a nemaju nikakvo formlano obrazovanje britanskog sustava za brigu o djeci – to su dva privatna psihologa, ističe ona.

“Otuđenje od roditelja je međunarodna tema, u drugim se zemljama ona sve više odbacuje jer je prepoznato da se njom očevima nasilnicima daje alat u ruke. Oni na obiteljskim sudovima, koji se uskoro, nažalost, spremaju i u Hrvatskoj, mogu reći da ga dijete ne želi viđati, jer ga je majka izmanupulirala. Sustav se počinje baviti majkom, nju zlostavlja, a ne bave se onim što je bilo u visokokonfliktnom braku”, rekla je Jindra.

Obiteljsko nasilje se zataškava narativom o otuđenju

WHO, naglašava, ne priznaje doktrinu otuđenja djeteta.

“Dvije posebne izvjestiteljice UN-a su 2020. godine poslale pismo, dok se u Zagrebu odvijala europska konferencija praktičara otuđenja, te dok su Hrvatska i regija postale najnaprednije zemlje u prakticiranju otuđenja, te su otuđenje nazvale neznanstvenom doktrinom i nacističkom teorijom, jer se obiteljsko nasilje zataškava narativom o otuđenju.

Ne postoje standardni, objektivni načini za utvrđivanje otuđenja od roditelja, što znači da sve ovisi o stručnjaku s kojim roditelj i dijete razgovaraju – a to onda može biti nečija impresija.

Ako dijete prijavljuje fizičko ili seksualno nasilje drugog roditelja, to može raditi pod manipulativnim pritiskom roditelja s kojom je. Uvijek se spominje moć roditelja s kojim se ostaje, a to je uglavnom majka”, ističe Jindra.

Najveći je problem što se o tome ne vodi nikakva javna rasprava, sve se u hrvatski sustav uvodi bez da roditelji znaju o čemu je riječ, naglašava.

“Ljudi koji imaju formalno obrazovanje i na pozciji su moći u odnosu na roditelja se smatraju neupitnim. Nisu spremni razgovarati o tome s drugim ljudima iz struke, a bave se tim poslom i imaju suprotna mišljenja. Stručnjaci se u svijetu oko toga ne slažu – o tome ne postoji samo jedno mišljenje, a nama se samo jedno mišljenje servira”, rekla je novinarka.

Većina je podataka javna, kaže.

“Poliklinika ima web stranicu koja funkcionira tako da su tamo sve informacije o djelatnicima, gdje su imali edukacije o otuđenju, što su radili, govorili…

Britanski tobože stručnjaci za otuđenje, s kojima je Poliklinika osnovala Europsko udruženje praktičara otuđenja od roditelja, ali ta Udruga nije registrirana ni u HR ni u VB, nema statut. Institucije koje se kunu da su ovdje za zaštitu djece primjenjuju model koji u svijetu se odbacuje kao potpuno neprimjeren, jer njegove žrtve najčešće budu žrtve obiteljskog nasilja”, zaključila je Jelena Jindra.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar