Jelena Veljača: “Kad imate ime i prezime zlostavljača, ljudi to teže ignoriraju”

Vijesti 26. sij. 202122:09 > 22:21
Podijeli:
Izvor: N1

Ilija Jandrić u Pressingu na N1 ugostio je glumicu i scenaristicu Jelenu Veljaču, osnivačicu inicijative SpasiMe, kako bi analizirali val prekida šutnje brojnih žrtava seksualnog nasilja otkako je glumica Milena Radulović prijavila svog bivšeg nastavnika glume.

Kako je primijetio voditelj, Facebook stranica “Nisam tražila” pretvorila se u regionalnu inačicu pokreta MeeToo i u samo dva tjedna val koji se pokrenuo s javnim istupom glumice Radulović u Beogradu, doveo je i u Hrvatskoj do vala istupanja žrtava, pa čak i do istraga i smjene jednog policijskog načelnika, odnosno 26 prijava u Akademiji dramske umjetnosti.

“Društvene mreže pokazale su svoju snagu. One imaju negativne nuspojave, ali i prednosti, koje su korisne baš za feminizam i ženska prava. MeeToo pokret osnažio je žene na dva načina. Svaka žena koja ima dostupan internet, sada može znati da ne doživljava sama takav neki slučaj. Drugo je povezanost i snaga. Ako pogledate Milenin slučaj, ona nije sama, tu je još pet djevojaka”, kazala je Veljača.

“Očekujemo skore zakonske izmjene o izdvajanju nasilnika iz obitelji”

Voditelj Jandrić primijetio je da je na Sarajevo film festivalu Danijela Štajnfeld prople godine objavila vrlo zapažen dokumentarac u kojem svjedoči i o svom silovanju od moćne osobe u filmskoj industriji u Srbiji. Njeno djelo, dodao je, nije dovelo do ovakvog vala kakvom svjedočimo sada od Srbije do Hrvatske. Je li možda to, što u dokumentarcu nije objavila identitet zlostavljača, utjecalo da do ovakvog pokreta nije došlo već tad?

“Upravo to. Jedan od razloga sigurno jest. Kad imate ime i prezime, ljudi to teže ignoriraju. Kad je to anonimna stvar, pretpostavlja se u internim krugovima tko je to, ali vi ne možete pretpostaviti o kome je riječ, moj otac sigurno ne može pretpostaviti”, odgovorila je Veljača.

VEZANE VIJESTI

Istup Milene Radulović po još nečem je poseban, riječ je o tome tko je optuženi zlostavljač:

“Kad je u pitanju osoba koja je radila ne s maloljetnicima, nego s gomilom djece 30 ili 40 godina, onda će svatko na tome zastati.”

Jelena Veljača je dodala da je svaki od tih istupa jedna kockica u konačnom ishodu, pa tako film Danijele Štajduhar, svaki čin je po jedan korak naprijed:

“To što je Danijela učinila, velika je stvar za sve nas i jako bih joj zahvalila na tome.”

Jandrić je primijetio da, s druge strane, koliko god su se žrtve u posljednje vrijeme odlučile sve češće progovarati, institucije to ne prate odgovarajućim tempom.

“Institucije teško prate promjene”, komentirala je Veljača, “čak rekla bih i ne znaju tako.”

Istaknula je da ih nipošto ne želi opravdavati, ali da razumije u čemu je stvar.

“Još uvijek živimo u nekom svijetu u kojem se još uvijek malo bojimo institucija i to nije slučajno”, kazala je.

Riječ je o svijetu, zaključili su i ona i on, u kojem još uvijek vrijedi slovo zakona po kojem se seksualni napad mora prijaviti u roku od 90 dana, uslijed čega je prije određenog vremena, DORH odbacio prijave skupine žena u HUP-u zbog isteka tog roka. No, taj isti svijet ipak se mijenja, a Veljača je navela primjer nje i njenih kolegica aktivistkinja:

“Ovaj tjedan smo imale sastanak s dva ministra koji se bave ovom tematikom i pokazuju osobnu veliku volju da se nešto promijeni.”

Riječ je bila upravo o tom roku od 90 dana koliko žrtva ima vremena za prijaviti kazneno djelo.

“Svi na sastanku su se složili da je to neprihvatljivo i da se mora mijenjati.”

“Mislim da će ministarstvo brzo izaći s tim. Radi se o zakonskim izmjenama baš vezanima za slavna tri mjeseca o kojima smo govorili, radi se o mjeri izdvajanja nasilnika”, posebno je izdvajanje nasilnika iz obitelji navela kao ključno i dodala: “To će se promijeniti, potpuno sam sigurna.”

Jelena Veljača dalje je objasnila da je 90 dana nerazumno kratak rok, jer je to razdoblje u kojem žrtva tek uspijeva doći sebi, ako i uopće unutar tog roka:

“Žrtve šute iz užasno puno razloga zato što je psihologija žrtve izuzetno kompleksno područje. Žrtva može progovoriti onda kad je spremna.”

Jedan od tih razloga, objašnjavala je dalje, jest zbunjenost žrtve, dezorijentiranost kao posljedica toga što se većina zlostavljanja događa u krugu povjerenja. Riječ je o krugu obitelji, obiteljskih prijatelja, kao primjer je navela i dramskog pedagoga koji je bio osoba od povjerenja tolikoj djeci. Kad žrtva, a posebno mlada žrtva, od takve osobe pretrpi seksualno nasilje, nije čudo što joj nerijetko treba jako puno vremena.

“Žrtve jako teško nakon takvog traumatičnog događaja, gdje se izda povjerenje, uopće mogu spoznati što se dogodilo”, kazala je Veljača.

Komentirajući 26 prijava na Akademiji dramske umjetnosti, rekla je da ona osobno nije imala takvo iskustvo, ali da to ne znači da se nije događalo:

“Netko može biti genijalan prema meni, ali može biti i ne baš tako genijalan, pa i zlostavljački nastrojen prema drugom.”

“Apsolutno podržavam dekonstrukciju tih nekih očinskih figura i figura moći. Osim toga ako su to studentice doživjele, te ljude treba maknuti da neke druge studentice i neke druge studente ne bi doživjeli istu stvar”, rekla je.

HRT nije poznat po tome da ne tolerira nasilje

Tijekom gostovanja u Pressingu kazala je da u potpunosti podržava i policajke koje su istupile i prijavile svog pretpostavljenog, a spomenuli su i najnoviji slučaj na HRT-u, gdje su se također pojavile optužbe za nasilje, što vrh HRT-a negira, dok nasuprot tome predsjednice ogranaka sindikata i HND-a pozivaju na osnivanje neovisnog Povjerenstva koje bi zaprimalo prijave seksualnog uznemiravanja na HRT-u.

VEZANE VIJESTI

“HRT nije poznat kao mjesto koje ne tolerira nasilje”, komentirala je Veljača.

Tijekom Pressinga postavilo se nekoliko pitanja koja se obično postavljaju u društvu koje tek prolazi kroz proces sazrijevanja ovakve vrste, primjerice, gdje je granica između flerta i seksualnog uznemiravanja?

“Granica je pristanak”, konstatirala je Veljača, “Postoje čak i zemlje EU-a koje su uvele pristanak kao obligatorni dio prije seksualnog odnosa, baš zato što mnogima to nije jasno. Tragično da je to bilo potrebno, ali jest, potrebno je.”

“Tragično je da žena mora verbalno ili neverbalno reći: ‘Da, želim seks s tobom'”, kazala je dalje, navodeći međutim da je to realnost u svijetu u kojem se tijekom pravosudnog postupka ispituju okolnosti poput toga što je žrtva odijenula prije nego što je stradala, koliko je popila, je li u braku, je li ušla u taksi i tome slično:

“Ako je žena i u grudnjaku i u gaćicama, ako kaže: ‘Ne’, to znači da je bilo dosta.”

Rekla je da je jedan od načina za prevladavanje tog dijela nasilja u društvu definitivno u građanskom odgoju. Žao joj je, međutim, što se na tom dijelu svaki put kad god se dođe do nagoviještaja rezultata, otvore sukobi oko građanskog odgoja. A evo zašto bi, kazala je, građanski odgoj bio nephodan:

“Dječaci i djevojčice u Hrvatskoj ne znaju što je seksualno nasilje. Mi se ne možemo oslanjati na roditelje, ono što se kaže pa neka ih roditelji nauče. Djeca koja imaju pristup informacijama to su privilegirana djeca.”

Riječ je o žrtvama patrijarhalnog odgoja uopće, a posebno u regiji o kojoj govorimo.

“Patrijarhalni odgoj je izuzetno okrutan i prema ženama i prema muškarcima”, kazala je i to objasnila i na primjeru zlostavljane žene, ali i na primjeru muškarca.

Za žene je kazala da bi onaj patrijarhalni dio društva bio zadovoljan kad bi, u slučaju silovane žene, to bio slučaj kao iz slikovnice. Da je žena napadnuta,  da ima teške ozljede kao dokaz, da ima i materijalne dokaze, identitet napadača i za dva sata da je slučaj lako riješen i gotov. S muškarcima kao žrtvama, a ima i toga, problem je drugačije prirode:

“Nije to pitanje samo fiziičke prirode, nego je to pitanje kako je moguće silovati nekoga tko je fizički snažan, jak, nekoga tko bi seks trebao odraditi evo ovako. Jer muškarci su percipirani kao snažni i ako su pravi, moraju biti spremni na seks kad god i s kim god. To kreće od onoga: ‘Nemoj plakati, nemoj cmizdriti, ne pokazuj osjećaje.'”

Opisujući svoj aktivistički angažman, kazala je da nije mislila da će to ići tako daleko.

“Na početku sam samo htjela dati svoj javni prostor koji sam  zaslužila svojim ranijim radom, žrtvama koje nemaju prostora u javnosti”, kazala je, posebno ističući sve one ucijenjene i . ušutkane žrtve nasilja koje šute ili se boje istupati zbog sudbine svoje djece, kako bi zaštitile djecu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar