S povjerenicom Europske Komisije za jednakost Helenom Dalli razgovarala je naša Ivana Dragičević.

Čuli smo govor o stanju Unije predsjednice Komisije Von der Leyen, znamo da ste prva povjerenica za  jednakost i da je ta tema ovoj Komisiji visoko na dnevnom redu, osobito rodna jednakost. U svom govoru dakle, Von dere Leyen je najavila da ćete rodno nasilje staviti na popis kaznenih djela u EU-u. Što to znači u praksi?

Kao što znate, svaka država članica nema vlastiti zakon pa je plan da o ovome imamo zakon na razini EU-a. Ovo je potaknula činjenica da sve države članice nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju i stoga ćemo imati vlastiti zakon kao EU na ovom području politika, koje je, kao što znate, veoma važno. Znamo koliko je problem ozbiljan, a ono što znamo samo je vrh ledene sante jer je riječ o jednom od kaznenih djela koja se najmanje prijavljuju. Na temelju naših istraživanja znamo da žene priznaju kako trpe obiteljsko nasilje ili da su u nekom trenu doživjele nasilje, no nisu ga prijavile. Stoga je ovo vrlo ozbiljan problem.

Spomenuli ste Istanbulsku konvenciju. Hrvatska ju je ratificirala prije tri godine, ali iz razgovora s našim nevladinim organizacijama vjerojatno ćete čuti da i dalje postoji mnogo problema s provedbom i onime što se događa na terenu. Kako gledate na ovaj jaz između zakonodavstva i iskustava diljem EU-a? I kako na to gledate uz rasprave koje se vode o Istanbulskoj konvenciji i rodnom nasilju, u smislu da se  nasilje nad ženama u Europi stavlja se u ideološki kontekst.

Uvijek postoji jaz između zakonodavstva, donošenja politika i provedbe. Jedan od razloga za to je sljedeći: kad donosimo zakone, nastojimo postići najbolje što možemo određenim zakonom ili politikom. No zatim sve ovisi, svi smo mi ljudska bića… Sve ovisi o onima koji provode zakon, ovisi o zlostavljačima, o tome kako društvo gleda na nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje. Kako bi neki zakon bio uspješan, moramo raditi i na stavovima, stereotipovima, na poglede ljudi, kulturu. Možete imati najbolji zakon na svijetu, ali ako ljudi ne prihvate taj zakon, ako ne promijene tu kulturu muške dominacije i moći, jer obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama temelji se na moći… Ako dijete trpi nasilje u obitelji i gleda kako jedan roditelj zlostavlja drugoga i zatim ode u školu te ondje uči da je to pogrešno, postojat će barem neka ravnoteža. Ali ako budemo ignorirali ovu temu u školama, to će dijete odrasti sa shvaćanjem da je to normalno i vjerojatno će se tako ponašati u intimnoj vezi te nikada nećemo prekinuti ovaj začarani krug. Dakako, zakoni i politike su ključni…

Teret dokazivanja često je na žrtvi. Ona mora dokazivati da je zlostavljana. Dok slučaj traje, žene moraju u sigurne kuće, a zlostavljači ostaju u svom domu. Kako promijeniti takvu praksu?

Da, vrlo je tužno što su mnoge žene dvaput žrtve. Žrtve su nasilja i beskućništva. Moraju napustiti dom, često sa svojom djecom. Čula sam kako jutros ministri govore o radu s počiniteljima. Prije svega, počinitelji trebaju liječenje jer nije normalno da netko pribjegava nasilju tijekom svađe. Stoga se i počiniteljima treba baviti. Dakle, to je realitet koji ste istaknuli, a koji mi je stalno na umu. U idealnom slučaju, skloništa bi trebala biti za muškarce, ne za žene. Majka i djeca trebali bi ostati kod kuće. Ali bilo mi je drago što sam jutros čula i da policija prolazi više edukacije s obzirom na to da žena mora podastrijeti dokaze. Policijski službenici educiraju se da budi osjetljiviji u tim situacijama. Čak i suci prolaze edukaciju… Dakle, treba educirati sve profesionalce koji se bave ovim područjem.

Ali možemo se složiti da je pred nama i dalje dug put?

Da. Ali činjenica da smo to osvijestili i da se počinjemo baviti ovom temom također je pozitivna.

Koronakriza pokazala je da je nejednakost među najvećim gorućim pitanjima u društvu, osobito rodna nejednakost. Tijekom lockdowna zlostavljanje je bilo u porastu, gledali smo žene na prvim crtama borbe protiv virusa, a tu je i pitanje neplaćenog rada  u području skrbi, ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Kako proces oporavka možemo učiniti osjetljivim na jednakost?

Točno je sve što ste naveli. Došlo je do povećane razine nasilja u obitelji jer su žene bile prisiljene biti u malom prostoru sa zlostavljačem, bilo im je teško prijaviti zlostavljanje. Žene su bile one koje su radile na prvim crtama, u supermarketima, u bolnicama… To su poslovi koje većinom obavljaju žene. Promatrajući ovu situaciju bili smo vrlo oprezni da se ne dogodi ono što se dogodilo tijekom krize 2008. godine. Tada žene nisu bile uključene u oporavak i nije im dana posebna pozornost. Zapravo, mnoge su žene ostale bez posla, na mnoge je žene kriza 2008. godine disproporcionalno utjecala. Dakle, izvukli smo neke pouke i tijekom ove krize odlučili smo se fokusirati na oporavak iz rodne perspektive. Zapravo, oporavak se temelji na tome da se fokusiramo na to u kojoj su mjeri žene pogođene tijekom ove krize.

Kad govorimo o oporavku, jedna od najvećih rasprava u EU-u vodila se o tome da vladavina prava bude povezana s isplatom EU sredstava. Prije nekog vremena bili ste veoma odlučni u pogledu antidiskriminacijskog stava Komisije i temeljnog ugovora Europske unije u slučaju Mađarske i Poljske. Rekli ste „što je previše, previše je“. Mislite li da će to u konačnici funkcionirati? Dakle, povezivanje vladavine prava s isplatom EU sredstava u vašem portfelju.

Vrijednosti jednakosti i antidiskriminacije vrlo su važne za EU. Novcem naših građana ne mogu se financirati projekti koji potkopavaju ove vrijednosti, to se protivi onomu što želimo postići u EU-u. Govorimo o Uniji jednakosti i smatramo da sve što nas udaljava s puta da uspostavimo tu Uniju jednakosti ne bi trebali financirati naši građani svojim novcem. To je novac sviju nas koji ide za projekte koji su suprotni svim našim uvjerenjima i onomu što stoji u Ugovoru.

Snažno zagovarate i predstavili ste plan u vezi s transparentnošću plaća. Ovo je vrlo važna tema, a i u Ugovoru o EU-u stoji da moramo biti plaćeni jednako.

Upravo tako.

Što vaš plan predviđa?

Jednaka plaća za jednak rad desetljećima je dio ugovora EU-a. Razlika u plaćama između žena i muškaraca je i dalje 14 %, a razlika postoji i u visini mirovina.

Postoje i razlike među državama članicama. U nekim je zemljama ta razlika manja, a u nekim veća od 14 %.

Da, svakako. Dakle, nešto ne funkcionira. Zakon kaže jedno, a iskustva žena su pak nešto drugo. Radili smo na ovome, povezano je s mnogo toga, povezano je s ravnotežom između poslovnog i privatnog života jer žene često uzimaju više slobodnog vremena i rade skraćeno jer se skrbe o obitelji. S jedne strane, kažemo ženama da ih želimo na tržištu rada, a s druge, da želimo da imaju više djece. Što rade vlade i EU kako bi žene mogle pomiriti ovo dvoje? Isto tako, da ih se potakne i pokaže im se kako se njihov rad cijeni te da nisu zakinute jer se upravo to događa.

Kakve su povratne informacije od europskih tvrtki? Snažno zagovarate socijalni dijalog…

Prije negoli smo predstavili svoj prijedlog, vodili smo razgovore sa sindikatima, udrugama poslodavaca. Vodili smo opsežan socijalni dijalog prije negoli smo donijeli završni prijedlog o transparentnosti plaća, što je tek prvi korak. Ali barem postoji transparentnost u pogledu toga koliko osoba zarađuje i ima mogućnost usporediti svoju plaću, što je važan korak u pravom smjeru, ali ovo moramo promatrati i u kontekstu Direktive o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, koja će pomoći ženama i muškarcima da pomire obiteljske i poslovne obveze. Prijedlog je sada na Vijeću i nadamo se da će postati direktiva.

Govoreći o vašem portfelju, moram biti sasvim subjektivna, smatram da je vrlo važan za današnju Europu i da kao kontinent pokažemo koje od ovih vrijednosti zastupamo. Citirat ću predsjednicu Von der Leyen… „Borba protiv malih izgleda duh je sljedeće generacije Europe pa neka nas nadahne Bebe Vio i svi mladi koji mijenjaju našu percepciju mogućeg.“ Znamo da je talijansku paraolimpijku i osvajačicu zlatne medalje Bebe Vio predsjednica Komisije dovela na plenarnu sjednicu tijekom govora o stanju Unije. Izjavili ste da je nova desetogodišnja strategija za osobe s invaliditetom u Europi veoma važna. Koja je vaša poruka? Kolegica iz nevladina sektora danas je rekla nešto što možda zvuči okrutno, ali shvatit ćete što želim reći… „Da u Hrvatskoj imamo Stephena Hawkinga, smjestili bismo ga u podrum.“ Koje ste nove mjere u strategiji predvidjeli za osobe i djecu s invaliditetom?

U tom se smislu vodimo načelima uključenosti i pristupačnosti kako bi osobe s invaliditetom mogle živjeti svoj život i ostvariti pun potencijal te da im se ne uskraćuje pristup. Sve što poduzimamo u svojim naporima da ostvarimo tu Uniju jednakosti poduzimamo kako bi svaka osoba, svaki građanin, bez obzira na to je li žena, muškarac, osoba s invaliditetom, crne ili bijele boje kože, pripadnik LGBTIQ zajednice… Želimo pokazati da cijenimo sve talente i različitosti oko nas. U različitosti leži snaga, prigrlimo tu različitost i nemojmo diskriminirati. Jer kad diskriminiramo, osoba koju diskriminiramo ne može ostvariti svoj pun potencijal. To je argument koji ima dvostruki temelj, moralni argument pravednosti, jednakosti i toga da svaka osoba može uspjeti u životu i biti sretna svojim životom. No imamo i gospodarski argument: kad diskriminiramo, gubimo talente, a svjetska si gospodarstva ne mogu priuštiti tratiti talente. Dakle, diskriminacijom tratimo te talente. Stoga je važno da postoji pravednost i da ne gubimo talente. I upravo se na tome temelji strategija za osobe s invaliditetom: pristupačnosti, uključenosti…

Uključenosti na tržište rada, koja je vrlo važna.

Da, naravno. Tako osobama s invaliditetom možemo pomoći da ispune snove i ostvare pun potencijal. Isto tako, strategija se temelji na tome da osobe s invaliditetom ostanu u svojim zajednicama, a ne da ih se šalje u ustanove. Vidjeli smo što se tijekom koronakrize događalo, čak i u pogledu starijih građana. Dakle, posrijedi je stvaran problem, kako integrirati osobe… Tu se također radi o uključenosti. Svi građani moraju ostati unutar društva kako bi mogli doprinositi i razvijati se.

Rodna nejednakost, osobe s invaliditetom, LGBTQ zajednica, rasa… To su, takoreći, ključne kategorije kad govorimo o nejednakosti…No neki se ljudi u Europi osjećaju nejednakima, ostavljenima po strani, pa izlaze na ulice. Znamo da nejednakost može biti plodno tlo za dezinformacije i populizam. Kako pristupiti tim ljudima koji se duboko u sebi osjećaju ostavljenima po strani i imaju osjećaj nejednakosti?

Nejednakost je uvijek pogrešna i sve što činimo… Zapravo, po prvi smo put uveli portfelj za jednakost upravo zato da nitko ne ostane po strani. No s druge strane, moramo i pogledati koje su namjere nekih koji prosvjeduju. Razgovarala sam s hrvatskim premijerom, spomenuo je da se ljudi ne žele cijepiti, pritisak određenih skupina, dezinformacije i činjenicu da neki znanstvenici i liječnici govore o tome, ali ti ljudi odlučuju ne obazirati se na njih. Dakle, prosvjed može biti iskren jer se netko doista osjeća ostavljen po strani, a neki pak, kao što smo naveli, prosvjedujući žele širiti dezinformacije koje imaju vrlo štetan učinak, a posljedica primjera koji sam navela u tome je da se problemom COVID-a ne možemo pozabaviti na znanstven način jer postoje ljudi koji tvrde suprotno.

Postoje ljudi u malim mjestima i selima koji trpe nasilje, homoseksualne ili transrodne osobe koje se ne mogu izraziti, romska djeca koja žele pohađati školu, ali zbog okoline ne mogu, oni koji pripadaju rasnim ili vjerskim manjinama… S vašeg stajališta i ne temelju iskustvu u svom radu, kako ih ohrabriti? Jer to je i dalje veoma teško, iako se hvalimo da smo najrazvijeniji kontinent. Kako ih ohrabriti da progovore i osnaže se?

Prvenstveno ih ohrabrujem tako što sam s njima na terenu. Izravno razgovaram s njima kad idemo u misije u pojedine zemlje. Razgovaram s njihovim predstavnicima, civilnim društvom i Europskim parlamentom, što često činim. Smatram da su zastupnici u Europskom parlamentu vrlo bliski građanima pa možemo čuti više o tome što građani prolaze, a da ne moramo osobno odlaziti na teren. Poručila bih im sljedeće: naš je zadatak donositi zakonodavne akte i politike, ali moramo surađivati da promijenimo način na koji smo nekoć gledali na stvari kako bismo mogli krenuti dalje. Ne bih htjela da ni jedan jedini europski građanin ostane po strani, želim da svaka osoba uspije u životu i da je u mogućnosti raditi ono što može. Jer možemo vidjeti da ljudi tako doista ostvaruju svoj puni potencijal. Ali kada trpe nasilje, rasnu nepravdu, kad diskriminaciju trpe LGBTIQ osobe i žene, poslala bih poruku ne njima, nego onima koji ih diskriminiraju i poručila im da nitko ne odabire kakav se rađa. Rađate li se kao crnac, bijelac, žena, muškarac, osoba s invaliditetom, LGBTIQ osoba… Ne odabirete to! Stoga, kako zakonodavci, donositelji politika i društvo općenito mogu diskriminirati osobu zbog toga kakvom se rodila? Kad ljudi promisle o tom pitanju, mislim da će uvidjeti koliko griješe kad diskriminiraju osobu na temelju njezinih karakteristika.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.