Elena Filipović za N1: Umjetnici nam mogu pomoći da budemo bolji čitači zbilje

Vijesti 21. tra 202219:42 > 20:45 0 komentara
Elena Filipović/privatna arhiva

Ovogodišnja 59. Međunarodna izložba vizualnih umjetnosti u Veneciji, slavni Biennale, otvara se u petak.

Hrvatsku predstavlja projekt “Bez naziva” umjetnika Tome Savića Gecana i kustosice Elene Filipović. Po prvi put, bez fizičkog prostora hrvatskog paviljona, ali s konceptom koji duboko propituje današnjicu u kojoj živimo, ciklusa vijesti, umjetne inteligencije, utjecaja algoritama. Metafora suvremenog trenutka u kojem ljude kontrolira tehnologija i sve manje razmišljaju.

Povodom otvaranja Biennalea, autorica emisije Global Fokus Ivana Dragičević razgovarala je s Elenom Filipović.

Svijet umjetnosti čekao je Biennale, obzirom da je zbog pandemije bio odgođen, sada traje rat u Ukrajini. Za vas osobno, kako vam izgleda to okupljanje umjetnika svijeta u Veneciji danas?

Naravno, trenutak je vrlo kontradiktoran. Teško je prisustvovati raznim događanjima, pričati s ljudima na koktelima, znajući da svijet gori. Da se događa ogroman gubitak života, naravno u ratu, ali i u svemu ostalom što se zbiva na našoj planeti. Od klimatske krize na dalje. Sama ideja prikazivanja umjetnosti čini se kompliciranom. Ipak, iznenađena sam kako je malo radova na Biennaleu koji odgovaraju ili osvještavaju ono što se događa.

Dio je razumljiv, jer je umjetnost proces, treba joj vremena, mnoga djela koja su napravljena, napravljena su vjerojatno prije ovog rata. To mi ipak na neki način i više daje osjećaj ponosa i uzbuđenja oko hrvatskog paviljona jer bio je to projekt koji je začet upravo s mišlju da se bavi upravo onim što se događa u svijetu, da na to usmjerava pozornost, da izaziva raspravu o tome i upravo o tome pričaju ljudi u Veneziji. Čak i ako su na koktelima i zabavama, ljudi me zaustavljaju i kažu – ovo je paviljon koji upire prstom u problem.

Upravo ćemo o tome sada razgovarati, jer kako sam vidjela, ne samo u časopisima koji se bave umjetnošću, dizajnom, arhitekturom, već i u tradicionalnim medijima, ono što ste s umjetnikom Tomom Savićem Gecanom napravili, dobilo je jako puno pozornosti. Molim vas objasnite nam što ste to napravili, ovo se emitra u četvrtak navečer, sutra,  u petak u jedan sat poslijepodne vjerojatno ćete i reći nešto onima koji se okupe kod tog fizičkog prostora hrvatskog paviljona. Što ste dakle vi i Tomo Savić Gecan napravili?

To je neobičan projekt. Kada ljudi razmišljaju o nacionalnom predstavljanju na Biennaleu, oni razmišljaju o fizičkim paviljonima, obično u Giardinima. Mnoge nacije su od 19. stoljeća do danas izgradile te fizičke paviljone. Znamo također da postoji jugoslavenski paviljon, koji bi trebao uključiti umjetnike iz svih bivših država, ali zbog politike, rata i svih stvari koje ponovno gledamo danas, oni s više moći, na  vlasti odlučuju tko „posjeduje“ paviljon. To je sada Srbija, pa Hrvatska, kao rezultat situacije, ili opet neke države zbog politike, rata, situacije moraju naći alternativni prostor. Često iznajmljuju palače u Veneciji ili pronalaze alternativne načine predstavljanja. Proteklih je godina Hrvatska iznajmljivala palaču i ondje se predstavljala. Ove godine genijalan prijedlog Tome Savića Gecana, hrabar, za koji sam sretna da sam ga odabrala, bio je riješiti se fizičkog prostora izložbe, te umjesto toga investirati u lokalni, hrvatski talent, kako bi novac, proračun, kakogod skroman bio, stavio u tijela, u ljude. Imamo 25 profesionalnih plesača iz Hrvatske. Rotiraju se, tako da je uvijek njih 5 u Veneciji. Ta petorka, svako jutro čeka svoje upute. Da pojednostavim. Upute dolaze od umjetne inteligencije. Tu umjetnu inteligenciju izrađivali su, više od godinu dana, sjajni hrvatski mozgovi sa zagrebačkog sveučilišta, koji su s Tomom radili na razvoju algoritma, umjetne inteligencije istrenirane da čita dnevne novine. Slučajnim odabirom izabire jedne novine od njih 250 iz cijelog svijeta, bira glavnu priču, prevodi je Google Translateom, procesuira je, pita je seriju uzročno-posljedičnih pitanja i prema zadanim determinantama stvara svojevrsni skript za tih pet plesača.

Svako jutro, oko 8 sati dobivaju informacije – u koji se nacionalni paviljon infiltriraju, u koliko sati, koliko dugo, koje parametre pokreta trebaju izvoditi, te što da misle dok ih izvode. Dakle, oni su gotovo u potpunosti kontrolirani, kao što smo i svi mi preko uređaja koje imamo, preko velikih tehnoloških kompanija, bile Google ili Amazon, Uber. Kroz sve načine na koje nas big-tech prati, nadgleda, prodaje naše informacije, kontrolira nas. Njegov projekt govori o tom tipu kontrole, ali govori i o vijestima. Tko nas informira, što nam govori, kako nam laže…govori o različitim perspektivama, o tome kako se svaki dan bira drugi izvor informiranja, tako da je ponekad Ukrajina vodeća priča, ali nije uvijek i to ovisi o tome što je umjetna inteligencija slučajnim odabirom izabrala toga dana.

Rekli ste na početku da vam ljudi prilaze, čestitaju upravo zbog onoga što ste sada opisali, a to je u stvari doticanje naše srži kao ljudi danas. Kako smo ili „pod kontrolom“, kako ste spomenuli ili  kako nismo ni svjesni koliko utjecaja algoritmi ili umjetna inteligencija imaju na nas u našem stvarnom životu i prostoru, na naše donošenje odluka. Koliko je u današne doba važna umjetnost? Proživjeli smo pandemiju, mnogi su govorili, ah, sjajno, umjetnici imaju vremena za promišljanje svijeta, a nisu imali za jelo, ni primanja. Kako biste opisali trenutno stanje u umjetnosti, o čemu će ona morati razmišljati za svoju budućnost iz ovih iskustava koja smo imali posljednjih nekoliko godina?

Možda sam vječni optimist, ali imam veliku nadu u kapacitet umjetnika da nam prevode i vraćaju sve situacije u kojima živimo. Ali za to trebaju uvjete. Prije svega krov nad glavom i kruh, da imaju materijale i sigurnost s kojima onda mogu adekvatno promišljati o svijetu. Ali kada to imaju, vjerujem da nema ničega važnijeg za umjetnike svih vrsta, da imaju kapacitete i nova sredstva da nam govore o svijetu. Vijesti nam govore jednu priču, istinita ili ne, pristrana ili ne, ali umjetnici imaju posebnu mogućnost da to pretvore u neku formu, u nešto drugo. Svako društvo treba biti bolje trenirano za  čitanje slika koje bacaju na nas. Bilo da one dolaze s društvenih mreža, poput Facebooka ili iz vijesti. Umjetnici nam mogu pomoći da budemo bolji čitači tih slika.

Htjela bih vas pitati nešto o prostoru. Umjetnost treba prostor. Direktorica ste Kunstahallea u Baselu, Biennale, po onome što ste opisali ima svoje paviljone, umjetnost se stavlja „na pokazivanje“. Današnji svijet, kao i koncept Tome Savića Gecana govori o tome kako ti prostori u našim glavama, virtualni prostori, oni koji preko tehnologije utječu na nas, stvaraju nove prostore.. kako bismo trebali razmišljati o prostorima? Pročitat ću naslov teksta iz časopisa Art Review o vašem konceptu koji kaže „ekstremno promišljanje o stvaranju umjetnosti“…

S jedne strane projekt je hrabar, inovativan jer se ne oslanja na jedan fizički prostor za izložbe, no nije bez prostora, nego se infiltrira u sve ostale nacionalne paviljone. Važno je da nije riječ o agresivnom preuzimanju, da smo pažljivo pregovorali više od pola godine s gotovo 30 drugih nacionalnih paviljona kako bismo osigurali da možemo ući u njihove paviljone i da ondje možemo nastupati. Važno je reći da je Tomo zamislio performance koji je iznimno diskretan i pristupa s poštovanjem, tako da također ide i malo ispod radara. Neki ljudi tako mogu biti u paviljonu, ne tražeći hrvatski, već su u nordijskom ili belgijskom ili švicarskom u kojem smo danas. Dakle, možda su u švicarskom i sreću tih pet izvođača, koji se kreću na neki čudan način, pokretima koji izgledaju pomolu robotski, a i pomalo senzualno, ali nikako spektakularno ni na koji način, nemaju kostime, bedževe, ne govore, osim ako ih se nešto pita – o čemu se tu radi, kakvi su to čudni pokreti, njihov je odgovor: „Ja sam hrvatski paviljon“. I na taj način nije da nemaju prostor, već su na neki način izokrenuli problem Biennalea u mojoj percepciji, a to je da je baziran na 19-tostoljetnom konceptu nacionalne države, na nacionalnim paviljonima, nacionalnoj reprezentaciji u svijetu u kojem znamo koliko su granice problematične ili u kojem znamo koliko opasno može biti zatvaranje granica i stoga je Tomo zamislio savršen projekt koji pokazuje kako bi te granice trebale biti porozne  da možemo imati suradnju između nacija, da možemo dijelii prostor i to smo uspjeli što je zaista lijepo. U Veneciji je otprilike 80 nacionalnih paviljona, mi imamo gotovo trećinu njih. No, također smo učili u procesu. Nitko nije rekao – ne projektu, no neki jednostavno uopće nisu odgovorili. Tako smo kroz tu diplomatsku tišinu naučili da su neki zidovi deblji od drugih.

Možemo kroz cijeli Biennale ponavljati ovaj intervju, prolaziti kroz sve te generirane naslove i reakcije ljudi…Znate li možda koji je naslov generiran danas? Možete li podijeliti s nama?

Jučerašnja vijest bila je iz La Reppublice o masakru u Ukrajini.

Danas je o dvije hidraulične pumpe koje su se pokvarile…

Vrlo interesantno je vidjeti na kojim osnovama algoritmi rade i da ljudi zaista moraju razmišljati o onome što se stavlja pred njih.

I za kraj vas moram pitati kratko, jer sam na početku rekla da iako se zovete Elena Filipović nećemo pričati na hrvatskom, ako nije preosobno koja je vaša priča?

Moj otac je Srbin, mama Ekvadorka, rođena sam u Los Angelesu, s roditeljima kojima je zajednički jezik bio engleski. Tako da na žalost nisam naučila jezik, ali razumjela sam vaš uvod.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!