“Bile smo same. Gledaš kako zidovi pucaju. Te cigle smo lijepili suzama, krvlju”

Vijesti 31. pro. 202012:49 > 13:40
Podijeli:
Petrinja, potres
Izvor: Luka Stanzl/PIXSELL

Katarina Matijević iz Petrinje, magistra logopedije koja je s obitelji otišla u Vukovar kako bi se sklonila od potresa i od posljedica potresa, opisala je užasan dan drugog udara potresa i od čega sada najviše strahuje.

Katarina Matijević
Izvor : N1

“Moja obitelj je jedna od onih sretnih u kojoj su svi izvukli živu glavu”, započela je opis prvog udara potresa:

“Nakon tog prvog potresa nije bilo niti razmišljanja da idemo nekamo. To je naš dom. Bilo je nekih oštećenja, ali cijela obitelj je bila zajedno. Bilo je ratno ujutro, suprug i ja smo zgrabili djecu iz kreveta i istrčali smo vani. Taj cijeli dan je protekao u nekoj neizvjesnosti i relativnog straha. Nije to ništa bilo toliko strašno do sljedećeg dana kada se dogodio taj drugi najrazorniji potres, kad nismo bili svi skupa.”

VEZANE VIJESTI

“Kći i ja smo ostale same u kući. Pokušale smo izaći vani, ali nas je bacalo na sve strane. Zidovi ti pucaju pred očima, ono u što si ulagao, za što si se trudio, ono što si godinama stvarao nestaje ti pred očima. A ti instiktivno želiš samo zaštititi ono sebi najbitnije i izvući živu glavu”, opisivala je.

“Uz ta stalna podrhtavanja, djeca su pretrpjela veliki šok. Nije bilo vode struje, bilo je sve hladnije i, hvala Bogu na dobrim prijateljima, teška srca donijeli smo možda jednu od najtežih odluka u životu, napustiti taj grad. U tom trenu nismo više mogli pomoći, u kuću nismo mogli ući, a djeca su bila uplašena. I, eto, sad smo u Vukovaru”, kazala je.

Već jučer su, kazala je, razmišljali da se vrate, što nije imalo smisla, pa su to mislili danas…:
“Ali, kako stvari stoje, još se nećemo vratiti. Najvjerojatnije ćemo se vratiti sutra.”

” Te cigle su lijepljene suzama i krvlju”, opisala je osjećaje svoje obitelji prema njihovoj obiteljskoj kući koja je stradala.

“Ne štedite na zidovima pri obnovi da ne biste ostali bez ljudi”

Iako ne razmišlja dalje od nekoliko sati, zasad je na ideji da djecu smjeste kod prijatelja u okolici Zagreba. Objasnila je zašto tako brzo razmišljaju o povratku u Petrinju:

“Osjećam se ovdje odsječeno i nemoćno. Moramo se vratiti, moramo vidjeti na čemu smo i pomoći koliko god možemo jedni drugima.”

Rekla je i što misli da prijeti potresom razorenim područjima:

“Bojim se ako ne dođe pomoć dovoljno brzo, da će ovo raseliti i ono malo preostalih mladih u gradu. Dosta ljudi je odselilo posljednjih godina.”

VEZANE VIJESTI

Petrinja je bila zaostala, ali je, kazala je, taman nešto krenulo.

“Ipak su se vidjele neke promjene na bolje. Mi kaskamo za Hrvatskom, za Zagrebom, ali su se vidjeli pomaci”, rekla je i objasnila da je bila riječ o obnovi iz fondova EU-a.

“Osjećala sam neki ponos da će moja djeca doživjeti stvari koje imaju djeca u gradovima koji nisu pogođeni ratom.”

Rekla je i to da se sada nipošto ne smije dogoditi da obnova stradalih kuća i zgrada bude polovična, da bi se time napravila užasno opasna šteta:

“Nemojte štedjeti na zidovima da ne biste ostali bez ljudi.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar