Čitatelji N1 televizije, koji imaju ovih dana promatrati utrku u naoružanju između Hrvatske i Srbije, nisu osobito zabrinuti.
Svjedoci smo, naime, zaista atipične rasprave između hrvatskih i srbijanskih dužnosnika, makar za razdoblje koje je uslijedilo nakon Erdutskog sporazuma. Srpska je strana na hrvatsku nabavku oružja pokazala dozu nervoze, insinuirajući da Hrvatska ima plan napada susjednu joj državu. Iskreno zabrinuti ili hinjeno, za domaću upotrebu, poručili su Hrvatima da neće zaostati za njima i počeli s Rusima raspravljati o nabavci novih strojeva, koji se ne mogu ni jesti ni obući, niti se u njima može prespavati, zadovoljiti obrazovne ili zdravstvene potrebe.
VEZANE VIJESTI
Hrvatska je, pak, strana preko Dunava odašiljala umirujuće poruke, ali s izvjesnom dozom pravedničke arogancije. Njihov sadržaj upućuje na to da susjedi nemaju razloga za zabrinutost, da je Hrvatska članica vojnog pakta NATO te da se dužnosnici koji se bune danas, nisu bunili kada je na vojno slabiju Hrvatsku jurišala nadmoćna JNA, upravljana iz Beograda.
Građane, kojima se neprestano najavlju ili se nad njima već provode bolni, duboki, plitki rezovi svih vrsta i dezena, pritom se ništa ne pita, mada je riječ o trošenju javnog novca na kupovinu ili održavanje ratobornih igračaka.
Zato smo proveli anketuo tome smatraju li ovu utrku u naoružanju kao ozbiljnu stvar, kao što je shvaća Aleksandar Vučić, ili je za njih iz ranije navedenih razloga žalosna, kako zbog buđenja nekih starih antagonizama, tako i zbog bacanja javnog novca. Treći ponuđeni odgovor je bio da je ta utrka, zapravo, smiješna, ako se uzme u obzir o kakvim se vojnim “velesilama” radi, kao i manevarskom prostoru i volji potencijalnih regruta za nove osvajačke avanture.
Treći odgovor je dobio natpolovičan broj glasova, a najmanje je onih koji je smatraju ozbiljnijom od dnevnopolitičkog prepucavanja.
