Daryl Davis: Kako me možeš mrziti kada me ne poznaješ?

U emisiji Global Fokus Ivane Dragičević, gostovao je Daryl Davis, blues glazbenik koji je od sviranja s Chuckom Berryjem i Jerryjem Lee Lewisom postao aktivist, te je u 30 godina u razgovorima s članovima Ku Klux Klana uspio preobratiti stotine članova te organizacije. S pitanjem - kako me možeš mrziti, da me ne poznaješ? Davis nastavlja svoju misiju i danas. Razgovarali smo o bijeloj nadmoći, rasnim odnosima u SAD-u, radikalizaciji, demografiji, politici. I naravno, o glazbi.

Jednom ste rekli da ste kao dijete vidjeli budućnost. Što to znači?

Znači sljedeće… Početkom 1960-ih, zapravo od 1961., počeo sam odlaziti u inozemstvo sa svojom obitelji. Otac mi je bio zaposlen u diplomatskoj službi State Departmenta pa sam odrastao po američkim veleposlanstvima. Tata mi je bio američki diplomat. Školovanje sam započeo 1961. godine u inozemstvu kad su mi bile tri godine i moji su razredi bili puni djece iz svih dijelova svijeta: iz Nigerije, Italije, Njemačke, Švedske, Australije…

Sva djeca diplomata u tim zemljama pohađala su istu školu. To je bio moj prvi doticaj sa školom. Mandat diplomata traje dvije godine, a zatim se vraćate u SAD na nekoliko mjeseci, možda godinu dana, a zatim opet odlazite u inozemstvo. Svaki put kad bih se vratio kući, pohađao bih samo crnačke škole ili mješovite škole za crnu i bijelu djecu.

Dakle, neke su bile i dalje segregirane, a neke tek integrirane. Nije bilo takve različitosti kao u školama u inozemstvu. Dakle, u inozemstvu sam doslovno živio 10 godina u budućnosti jer ta multikulturna okolina u mojoj zemlji još nije postojala, trebalo je oko 10 godina da stigne ovamo, no već sam je živio u inozemstvu. Na to sam mislio kad sam rekao da sam vidio budućnost.

A kad ste se vratili kući, život ste u početku posvetili glazbi, bili ste i ostali glazbenik. Jednom ste rekli da ste bili jedini crnac u country sastavu koji je svirao u isključivo bjelačkom baru, a ondje se dogodilo nešto što je bilo okidač za vaš kasniji i sadašnji rad.

Tako je, bilo je to nakon što sam stekao diplomu iz glazbene umjetnosti. Pridružio sam se jednom country sastavu jer je tada country ponovno bio popularan i svi su se klubovi prebacivali na country format. Ako ste htjeli raditi kao glazbenik, svirali ste ono što je bilo popularno.

Stoga sam se pridružio tom country sastavu u kojem sam bio jedini crnac, a obično i jedini crnac na mjestima gdje smo nastupali. Jedne smo večeri nastupali u baru po imenu Silver Dollar Lounge. Moj je sastav ondje već svirao, bili su etablirani sastav u tom kraju. Ja dotad nisam bio ondje, ali znao sam reputaciju tog bara, bio je to isključivo bjelački bar. Nije bilo natpisa koji bi na to upućivali, ali imao je takvu reputaciju.

Crnci onamo nisu zalazili, nisu bili dobrodošli. Kad idete nekamo gdje niste dobrodošli, a gdje se i toči alkohol, to nije dobra kombinacija. Dakle, našao sam se u tom baru, odsvirali smo prvi dio koncerta nakon kojega je uslijedila stanka. Krenuo sam sjesti za stol s ostalim članovima sastava, a jedan bijeli gospodin mi je prišao, stavio mi ruku na rame, rekao da je silno uživao u mojoj glazbi i da je to prvi put da vidi crnca kako svira klavir poput Jerryja Leeja Lewisa, slavnog rock klavirista iz 1950-ih.

Iznenadio sam se što je to rekao. Nisam se uvrijedio, ali iznenadio sam se jer je Jerry Lee Lewis svoj stil pokupio od crnih klavirista koji su prvi uveli takozvani boogie-woogie. Rekao sam mu da sam taj stil pokupio s istog mjesta kao Jerry Lee, no nije mi povjerovao ni kad sam mu rekao da mi je Jerry Lee dobar prijatelj i da mi je osobno rekao što je utjecalo na njega.

No, bio je fasciniran mnome pa me pozvao za svoj stol da popijemo piće. I tako sam sjeo za njegov stol i naručio sok od brusnica, platio je konobarici, kucnuli smo se čašama i nazdravio mi je. A zatim je rekao: “Znaš, ovo je prvi put da sam sjeo za stol s crncem i popio piće.”

Bio sam totalno šokiran. Nisam mogao vjerovati da nikad u životu nije sjeo za stol s crncem. Bio sam naivan jer sam sjeo za stol s tisućama ljudi, bijele i svih drugih boja kože. Popili bismo piće, razgovarali ili nešto pojeli, a taj tip to nikad nije učinio pa sam ga pitao zašto. Isprva nije odgovorio pa sam ga pitao opet, a njegov prijatelj ga je tjerao da mi odgovori.

Naposljetku je rekao da je član Ku Klux Klana. Počeo sam se smijati jer mu nisam vjerovao, a zatim je izvadio svoju člansku iskaznicu i predao mi je. Prepoznao sam znakovlje Ku Klux Klana i prestao sam se smijati jer sam shvatio da tip misli ozbiljno. Vratio sam mu iskaznicu te smo razgovarali o Klanu i drugim stvarima. I tako je ta priča započela.

Do 10. godine života nisam čuo riječ “rasizam”

A “ta priča” je vaš aktivizam koji traje više od tri desetljeća. Pristupate ljudima na tom spektru, od članova Klana do ekstremno desnih pokreta, neonacista… Ne volite govoriti da ih preobraćujete, ali razgovarate s njima, a oni se zatim sami odlučuju na taj korak. Zašto ste to uopće počeli raditi? Neki ljudi ne idu tim putem, bave se aktivizmom, bore se za zabrane ovakvih skupina… Zašto ste vi odlučili život posvetiti ovomu?

Prvotni je razlog bilo iskustvo koje sam doživio s 10 godina kad sam se s obitelji iz inozemstva vratio u SAD. Sudjelovao sam u maršu izviđača gdje sam opet bio jedini crni izviđač u paradi. Svi su bili vrlo srdačni, pozdravljali su nas i mahali nam, no bila je jedna grupica ljudi koja me počela gađati raznim stvarima.

Nisam shvaćao što se događa. Isprva sam mislio da ta grupica ljudi ne voli izviđače, toliko sam naivan bio. Tek kad su vođe izviđača dotrčali do mene, zaštitili me svojim tijelima i sklonili od opasnosti, shvatio sam da sam jedini izviđač koji trpi takav tretman. Nisam shvaćao zašto su mene uzeli na pik. Nisam imao pojma da je to povezano s bojom kože i to samo zato što su moji prvi prijatelji bili iz cijeloga svijeta. To je bila moja inicijacija u prijateljstvo s drugim ljudima. Ispitivao sam vođe izviđača zašto me gađaju iako im nisam ništa učinio.

Samo su rekli neka šutim i hodam dalje i nisu mi rekli u čemu je problem. Znali su o čemu se radi, ali ja nisam pojma imao. Kad sam došao kući, roditelji su mislili da sam pao i ogrebao se, no rekao sam im što se zapravo dogodilo. Zatim su me posjeli i objasnili mi što je rasizam.

Nikad dotad nisam čuo riječ “rasizam”. Nije ni bilo razloga za to jer nisam odrastao u rasističkom okruženju pa nisam imao pojma o čemu govore i to mi nije imalo nikakva smisla jer moj desetogodišnji mozak nije mogao pojmiti da netko o vama može suditi isključivo na temelju boje kože. A cijelu stvar mi je otežavalo to što su oni koji su mi to činili izgledali baš poput mojih prijatelja. Smatrao sam da je to nemoguće!

A poslije kad ste odrasli i nakon one priče iz bara u kojem ste svirali, geslo vašeg rada postala je konstatacija: “Kako me mogu mrziti ako me ne poznaju?”

Točno! To mi nije sinulo u tom trenu jer još nisam bio pronašao odgovor. Imao sam 10 godina kad se to dogodilo, konstantno sam tražio odgovor, no nitko mi ga nije mogao pružiti. U onom sam country sastavu ostao nekih šest-osam mjeseci, no otišao sam kako bih opet svirao rock ‘n’ roll i druge vrste glazbe i isprva se više nisam susretao s članovima Klana.

No nakon nekog vremena mi je sinulo: “Daryle, odgovor na pitanje koje te muči od 10 godine palo ti je u krilo! Od koga je bolje tražiti odgovor na to pitanje nego od nekoga tko je spreman otići toliko daleko da se pridruži organizaciji koja prakticira mržnju prema ljudima koji ne izgledaju poput njih niti imaju ista uvjerenja.”

Zaključio sam da ponovno trebam stupiti u kontakt s onim članom Klana jer je to organizacija koja sije najviše mržnje u ovoj zemlji. Dakle, ako je itko imao odgovor, onda je to bio član Ku Klux Klana. Odlučio sam stupiti u kontakt s njim te preko njega upoznati vođu Klana i intervjuirati ga jer nijedan crni autor nije napisao knjigu o KKK-u tako što je sjeo s njima i intervjuirao ih u četiri oka. Ja bih bio prvi koji će učiniti takvo što. Dakle, to mi je bila ideja.

A ta je ideja dovela do toga da je nekoliko stotina ljudi nakon razgovora s vama odlučilo napustiti tu skupinu.

Susreo sam se s njih nekoliko stotina, ali rekao bih da ih je dvjestotinjak dosad otišlo. Istaknuo bih da ih nisam preobratio, nego sam ih potaknuo tako što sam im pružio informacije. Ne pokušavam ljude učiti što misliti, nego kako misliti. Dajem im informacije te njima prepuštam odluku o tome što su činjenice, a što nisu.

Donald Trump nije izmislio rasizam

U onom dokumentarnom filmu, ali i u svojoj knjizi više ste puta rekli da je američko društvo izgrađeno na bjelačkoj nadmoći s jedne i ropstvu s druge strane. Ova je godina bila vrlo teška, uz pandemiju se dogodilo i ubojstvo Georgea Floyda, masivan pokret na ulicama SAD-a… No vi tvrdite da su ovo vrijeme i vrsta politike koja je s Trumpom došla u Ameriku samo potakli ove stvari koje su oduvijek bile prisutne.

Točno, Donald Trump nije izmislio rasizam, kao ni Obama, Bush, Carter, Clinton ni itko drugi. Prisutan je otkako smo došli ovamo prije 401 godinu. Ove godine navršava se 401 godina otkako sam ovdje kao potomak robova. Prvi brod s robovima došao je ovamo 1619. godine. Dakle, rasizam je oduvijek ovdje, ali, nažalost, nikada… Istina, konstantno se pokušavamo baviti time, ali sve do 2020. nismo vidjeli da se tako velike promjene događaju takvom brzinom.

Na marševima dr. Martina Luthera Kinga tijekom 1960-ih, počevši od 1955. s Rosom Parks i bojkotom autobusnog prijevoza, i bijelci su uvijek sudjelovali. Ne u velikom broju, ali bilo ih je. Na tim su marševima mahom bili crnci. Strukture moći, koje su dominantno bjelačke, vidjele su samo more crnaca i tek nekolicinu bijelaca. Stoga su začepili uši, nije ih zanimalo što imamo reći i nisu slušali. Ali danas na marševima vide mnogo onih koji izgledaju poput njih pa počinju vaditi čepiće iz ušiju i slušati, što je dovelo do velikih promjena u našem društvu. Nikada toliko bijelaca nije sudjelovalo u našoj borbi.

Razlog je, dakako, linčovanje Georgea Floyda, kao i koronavirus. Koronavirus nikako ne želim prikazivati kao nešto pozitivno jer je zbog njega preminulo više od četvrtine milijuna Amerikanaca, ali moramo uzeti u obzir ono što se događalo. George Floyd nije prva osoba koja je ubijena na taj način. Bilo je mnogo drugih, ali, nažalost, nije bilo odgovarajuće reakcije zbog našeg rasističkog društva.

Ljudi su zbog koronavirusa bili kod kuće, nisu mogli na posao jer je trajao “lockdown” pa su gledali televiziju i bili na internetu. Gledali su kako im se pred očima odigrava to ubojstvo te su pomislili: “Bože mili, o ovome crnci već desetljećima govore! Ne mogu vjerovati da to gledam, moram nešto poduzeti!” Stoga su unatoč riziku po vlastito zdravlje izašli na ulice kao bi prosvjedovali i marširali protiv takva ponašanja. Mi smo protiv toga marširali dugi niz godina, no sada su nam se i oni pridružili.

Kada pogledate razliku između marševa u prošlosti i danas, ovoga je puta taj kolektivni glas doveo do brže promjene. Istina, i sami smo dovodili do promjena, ali bile su vrlo spore. No taj kolektivni glas različitih ljudi koji govore isto sada je doveo do bržih promjena. Nekoć su bili potrebni mjeseci istrage prije nego što bi policijski službenik bio optužen i otpušten. No danas se to događa dok kažete keks! Isto tako, došlo je do domino-efekta kakav prije nismo vidjeli.

Marševi i prosvjedi nakon ubojstva i linčovanja Georgea Floyda bili su usmjereni na policiju, ali kao rezultat toga došlo je do popratnog domino-efekta. Evo nekoliko primjera – NASCAR utrke vrvjele su konfederacijskim zastavama, vijorile su se posvuda, no sada su ih zabranili. Ili savezna država Mississippi… Smatra se jednom od najrasističkijih u SAD-u, konfederacijska zastava čak je dio njezine državne zastave. No sada su uklonili taj simbol.

Proizvođač sirupa Aunt Jemima i riže Uncle Ben’s promijenio je sliku logotipa kako bi bila manje rasistička. Doneseni su zakoni da se uklone konfederacijski kipovi i promijene imena zgrada nazvanih po robovlasnicima i konfederacijskim vođama. Svjedočimo tom popratnom efektu koji dosad nismo vidjeli. A zašto? Zato što je više ljudi iz raznih slojeva društva, bijelaca, Hispanoamerikanaca i tako dalje, koji zajedno marširaju. Treba se fokusirati na taj kolektivni glas jer to dovodi do promjena u ovoj zemlji.

To što ste rekli vrlo je zanimljivo i vratit ćemo se na to, no htjela bih porazgovarati o psihologiji, nazovimo to tako. Ušli ste u taj svijet, pristupili tim ljudima. Svi oni vode normalan život, no i 2020. godine odijevaju se u one bijele halje s kukuljicama, osjećaju se snažnijima u toj skupini koja sije mržnju, a neki i čine zločine iz mržnje, rasne zločine… Što je u glavama ljudi o kojima ste govorili i kakvu povratnu informaciju dobivate od onih koji su se preobratili? Kako dođu do toga da prekinu s onim što su radili?

U glavama tih ljudi je superiornost, nadmoć. Nazivaju se bijelim supremacistima, što znači da su superiorni, a svi koji nisu poput njih inferiorni su. Uče jedini druge, i to pogrešno, da je ova zemlja domovina bijelaca i da pripada bijelcima te da crnci imaju svoje podređeno mjesto i da su bijelci na vrhu. A neki vjeruju da se svi koji nisu bijelci trebaju vratiti odakle su došli…

Znamo čemu smo općenito svjedočili u svijetu u pogledu radikalizacije, bilo da je riječ o desničarima, bijelim supremacistima, islamistima… Kako staviti u perspektivu ovakav pristup u 21. stoljeću?

Propuštena prilika za dijalog predstavlja propuštenu priliku za rješavanje sukoba. Puno je ignorancije i gluposti u ovoj zemlji, otvoreno ću to reći. Neki će reći da su ignorancija i glupost sinonimi, ali nisu. Prema mojoj definiciji, ignorantna osoba donosi pogrešne odluke zato što ne raspolaže činjenicama i pravim informacijama. Glupa osoba netko je tko raspolaže činjenicama, no ipak donosi pogrešnu odluku.

Dakle, moramo odvojiti ignoranciju od gluposti. Srećom, postoji lijek za ignoranciju – edukacija i izloženost i to je ono što pružam ljudima koji ne raspolažu činjenicama. Izlažem ih činjenicama i obrazujem, a kada to uvide, dožive eureka efekt i počnu mijenjati svoju ideologiju. No bit će i onih koji vide činjenice, ali ne mijenjaju se. I to su oni koji su glupi.

Spomenuli ste te dvije skupine, ali postoji i treća: oni koji manipuliraju ovim osjećajima i stajalištima prema društvu i svijetu radi svoje političke, a možda i ekonomske koristi. Diljem svijeta vidimo da postoji pješadija na terenu, no neki drugi kod kuće…

Povlače konce.

Čak i predsjednici SAD-a bili su članovi KKK-a

Tako je. U kakvu relaciju stavljate te dvije skupine?

Uvijek će biti takvih. Imamo ih i u našoj zemlji i to su ljudi svih boja kože. Manipulirat će ljudima iz vlastitih redova i pokušati manipulirati drugima radi vlastite političke koristi. Na takve se stvari mora ukazati, morate shvatiti što se zbiva te uvijek tražiti i pokazati činjenice. Jedna je stvar imati mišljenje, svi imamo pravo na mišljenje, ali samo je jedna činjenica.

Kako to da KKK i dalje nije zabranjena teroristička skupina? To nije samo pitanje prvog amandmana i slobode mišljenja nego i toga da od svojih početaka čine teške zločine.

Zato što imamo vrlo rasističku zemlju i mnogi naši vođe iz prošlosti, čak i predsjednici SAD-a, bili su članovi KKK-a. Predsjednik Warren G. Harding prisegnuo je kao član KKK-a u Zelenoj sobi Bijele kuće. Prije nego što je postao predsjednik, Harry Truman vrlo je kratko član Ku Klux Klana. Nije mu se svidjelo, izašao je i zatim postao predsjednik. Sudac vrhovnog suda Hugo Black bio je u Ku Klux Klanu kada je imenovan u Vrhovni sud, no morao je napustiti Klan kako bi mogao obnašati dužnost.

Imali smo senatore, guvernere i najrazličitije visoke dužnosnike i članove njihovih obitelji kao članove te terorističke organizacije.

Tek su ih nedavno ljudi počeli nazivati terorističkom organizacijom. Mi crnci uvijek smo ih nazivali terorističkom organizacijom, ali sada ljudi počinju shvaćati tko su doista. A tu je i još nešto – time se nikad nismo bavili onako kako smo trebali, a sve zbog rasizma u našoj zemlji.

No, budući da sada iz prve ruke vidimo štetu koju smo napravili, ne mi crnci, nego društvo u cjelini, počinjemo se baviti time. I zato što se situacija uzburkala kao nikad prije. Zato se sada počinjemo baviti time.

Kako ste se osjećali kad vam je jedan od tih ljudi na dar dao svoju halju?

Bio sam ushićen, to je bilo nešto nevjerojatno. Ta halja i kukuljica njihov su orden časti, to je ono za što se bore i za što umiru. Polažu krvnu zakletvu da se pridruže, prolaze ritual kako bi se pridružili toj organizaciji i ona postaje njihova obitelj.

To bi bilo kao da američki general skine odoru i preda je nekome iz ISIL-a ili Al Qaide jer ja sam njihov neprijatelj! Ali iznenada se upalila lampica i ta su halja i kukuljica za tog čovjeka postali nečasni pa ih je skinuo.

Ovo je nekoć bila pretežno bjelačka zemlja, a sada mijenja boju

Vratimo se onomu što ste istakli glede toga da je ova godina dovela do općeg društvenog zaokreta u načinu razmišljanja, još to ne znamo, ali na izborima smo svakako vidjeli promjenu u demografiji SAD-a. Kako demografija utječe na ovakve procese?

Dakle, u ovoj se zemlji dogodilo sljedeće, a time se mediji iz nekog razloga odbijaju baviti iako znaju da se događa… Bijelci su oduvijek bili premoćna većina u ovoj zemlji, no sada se to počinje mijenjati, demografija se mijenja.

Ovo je nekoć bila pretežno bjelačka zemlja, a sada mijenja boju. Neonacisti, članovi KKK-a i ljudi s alternativne desnice mi govore: “Daryle, ne želim da moji unuci budu smeđi.” Nazivaju to “posmeđivanjem” Amerike, odnosno genocidom nad bijelcima kroz miješanje rasa. Vide da se boja zemlje mijenja i boje se da se njihova bjelačka populacija smanjuje na gotovo nulu. E, sad…

To se događa tijekom vremena i pregršt bijelaca u ovoj zemlji to pozdravlja, nemaju ništa protiv toga. No postoji određen postotak ljudi koji postaju veoma nervozni i bijesni zbog ovoga. Gledajmo na to ovako: kad ste 401 godinu sjedili na prijestolju moći, što je mnogo vremena, ne želite sići s tog prijestolja! Nitko se ne želi odreći moći nakon što je se dokopa. Uzmimo primjer izvjesnog čovjeka u ovoj zemlji koji je sjedio na tom prijestolju samo četiri godine, no ne želi ga se odreći. Dakle, nitko se ne želi odreći moći nakon što je se dokopa. Vide kako im se brojevi smanjuju i postoje prilično točna predviđanja da će do 2042., dakle, za 22 godine, ovu zemlju prvi puta činiti 50 % bijelaca i 50 % nebijelaca, odnosno crnaca, azijata, Hispanoamerikanaca…

To dovodi do straha u pokretu bijelih supremacista jer znaju da će između 2045. i 2050. postati manjina. Toga se strašno boje i zato se pojavljuju sve te skupine koje ljudima obećavaju da će preuzeti kontrolu nad zemljom, Ameriku ponovno učiniti velikom, izgraditi zid i riješiti se svih onih imigranata. Dakle, iz straha zbog toga što njihova zemlja mijenja boju ljudi se pridružuju tim skupinama.

No što se onda dogodi? Ta skupina ne uspije ispuniti obećanje o vraćanju kontrole nad zemljom i tome da će Ameriku opet učiniti velikom pa se kod nekih koji su se pridružili tim skupinama stvara frustracija i kažu: “Ako Ku Klux Klan i neonacisti nisu uspjeli, sam ću to učiniti!” I zatim sami odu u crnačku crkvu ili sinagogu i počnu pucati po ljudima. Ili pak odu u većinski hispanoameričko područje i počnu pucati po ljudima. Te ljude nazivamo vukovima samotnjacima, djeluju na svoju ruku.

U ovoj zemlji imamo obavještajne agencije s operativcima koji se pod lažnim identitetom mogu pridružiti tim skupinama, prikupljati informacije i osujetiti njihove planove. Primjerice, prije gotovo mjesec dana neki su se naši obavještajni operativci pridružili skupini koja je kanila ubiti guvernerku Michigana. Zahvaljujući tim operativcima uspjeli smo ih spriječiti u toj nakani.

Međutim, dok se u skupinu možete infiltrirati, ne možete se infiltrirati kad je posrijedi vuk samotnjak jer se radi o samo jednoj osobi. Dakle, kako se sve više približavamo 2042. godini, nažalost ćemo vidjeti sve više takvih vukova samotnjaka. Vidjeli smo jednoga prije mjesec dana kad je 17-godišnjak iz Illinoisa upucao troje ljudi u Wisconsinu. Dvoje je ubio, trećeg je ranio u ruku, a zatim otišao kući. To je vuk samotnjak.

Svi Trumpovi glasači nisu rasisti, ali svi rasisti jesu Trumpovi glasači

Približavamo se kraju razgovora… Na ovim izborima vidjeli smo da je Amerika i dalje podijeljena. Iako je Biden pobijedio, golem je broj ljudi 2020. glasao za Donalda Trumpa. U pogledu njegova narativa i činjenice da je ovaj period ohrabrio pokrete takvoga tipa… Događale su se različite stvari, od Charlottesvillea do svega što se zbiva danas. Jeste li optimist u tom smislu, glede onoga što ste upravo rekli?

Da, apsolutno! Dopustite da nešto istaknem o Donaldu Trumpu i onima koji glasaju za njega. Već sam to rekao, no ponovit ću jer čvrsto vjerujem i siguran sam u to… Nisu svi koji glasaju za Trumpa rasisti, ali…

Da, naravno, ali njegov narativ ohrabruje te ljude.

Svi Trumpovi glasači nisu rasisti, ali svi rasisti jesu Trumpovi glasači. Među njegovim glasačima postoje dva tabora: oni koji nisu rasisti i oni koji su rasisti. A zanimljivo je sljedeće: ova dva tabora međusobno se ne vole. Nikada prije nismo vidjeli takvu dinamiku kad se radi o predsjedniku, bilo da je riječ o Obami, Bushu, Clintonu, Reaganu ili nekom drugom. Svi su njihovi glasači pripadali jednom taboru i međusobno su se voljeli. Ali Trump ima dva tabora koji se ne vole, ali oba vole njega.

Smatram da je ovo najbolje razdoblje naših života. Iako je situacija teška, morate gledati i drugu stranu priče. Sada se bavimo ovim pitanjima, a njima smo se trebali baviti prije više desetljeća! Da smo to učinili prije više desetljeća, ne bi se dogodio Charlottesville i ove besmislice sada na ulicama. No za to smo sami krivi jer se nismo bavili ovim pitanjima. Pomeli smo ih pod tepih i zaključali u ormar, no situacija kad-tad mora doći do točke pucanja. Stoga se sada bavimo ovim pitanjima i to je nešto pozitivno.

Ali neki kažu da ste pogriješili što ste prišli tim ljudima. Neki pripadnici pokreta “Životi crnaca su važni” rekli su da postupate pogrešno i da ih naprosto treba “amputirati”…

Pa, neki su rekli da je pogrešno otploviti do ruba horizonta i da ćete pasti s ruba jer je Zemlja ravna ploča.

1950-ih nešto se dogodilo, pojavila se nova vrsta glazbe

Spomenuli ste da ste surađivali s Jerryjem Leejem Lewisom, svirali ste s Chuckom Berryjem… Kako je to bilo, kada gledate na to vrijeme?

Reći ću vam sljedeće: veliki smo dužnici tim ljudima: Chucku Berryju, Elvisu Presleyju, Jerryju Leeju Lewisu, Little Richardu, Buddyju Hollyju, Fatsu Dominu, Bou Diddleyju… Svi su ti ljudi bili pioniri rock ‘n’ rolla. Rock ‘n’ roll su izmislili crnci, ali popularizirali su ga bijelci. No tijekom 1950-ih, čak i prije, koncertne dvorane bile su segregirane. Ako su uopće dopuštali crncima da uđu, postojali su zasebni dijelovi za crnce i bijelce, na natpisima bi pisalo “samo za obojene” ili “samo za bijelce”.

Vidjeli ste fotografije zahoda, fontana za pitku vodu za “obojene”… Isto je vrijedilo i za koncerte! Da smo nas dvoje otišli na Sinatrin koncert, ne bismo mogli sjediti skupa, sjedili bismo u različitim dijelovima, prema boji kože. Nije li to suludo? No ljudi nisu kršili zakon, odlazili bi na koncerte i sjedili u svome dijelu jer bi ih u protivnom uhitili. No 1950-ih nešto se dogodilo, pojavila se nova vrsta glazbe. A ta nova vrsta glazbe koja je privlačila tinejdžere, a koju je Chuck Berry izmislio, tjerala je tinejdžere da ustanu, počnu plesati i sruše one natpise.

Prvi put u povijesti SAD-a bijeli i crni klinci ustali su sa sjedala i počeli plesati zajedno. Ti se klinci nisu poznavali, morate shvatiti tu dinamiku… Ti bijeli i crni klinci koji su skupa plesali nikad se nisu sreli jer u 1950-ima nisu zajedno pohađali školu, škole su bile segregirane i nisu se poznavali, ali ujedinila ih je ta glazba. Establišmentu se rock ‘n’ roll nije sviđao, dovodio je do miješanja rasa.

Pa su zabranili te koncerte, neki su ih čak nazivali komunističkom urotom ili vražjom glazbom jer je dovodila do integracije. Stoga kad govorimo o velikim borcima za građanska prava poput Martina Luthera Kinga, Rose Parks i mnogih drugih crnaca i bijelaca koji su u tome sudjelovali organizirajući marševe, prosvjede, bojkote i demonstracije kako bi ujedinili odrasle bijelce i crnce, ne smijemo zaboraviti ni rock ‘n’ roll glazbenike koji su kroz svoju glazbu to postizali s bijelim i crnim klincima.

Stoga im moramo odati priznanje zbog rock ‘n’ rolla.

I nikada ne smijemo podcijeniti snagu glazbe.

Točno tako!