Reporterka CNN-a: Postoji strah od izbijanja nasilja ako Trump ne dobije izbore

Vijesti 07. lis. 202016:44 > 15:42
Podijeli:
Izvor: N1

Za Global Fokus o rasnim odnosima u SAD-u uoči predsjedničkih izbora i o novinarstvu danas, govorila je nagrađivana reporterka CNN-a Sara Sidner.

Kako je vama zvučalo kada se predsjednik Trump nije javno odrekao bijelih supremacista. Neki komentatori govorili su da je Amerika dosegla dno?

Ne bih rekla da je SAD dotaknuo dno. Međutim, to što se predsjednik odbio jasno odreći bijelih supremacista predstavlja novo dno za naše vodstvo. I točka! Njegov nedostatak vodstva silno je unazadio rasne odnose, doveo je do velikog straha i frustracija među ljudima crne i smeđe boje kože, imigrantima koji su žrtve rasizma te je ohrabrio bijele supremaciste koji misle da je predsjednik uz njih. Njegovu nesposobnost da jasno kaže kako apsolutno osuđuje bijele supremaciste smatraju odobravanjem svoga ponašanja. A sve se to događa nakon što je ministar domovinske sigurnosti jasno rekao da vjeruje, a i njihove informacije to pokazuju, kako bijeli supremacisti i nacionalisti predstavljaju najveću unutarnju opasnost SAD-u.

Kako je moguće imati predsjednika koji vodi zemlju, a ne sluša nekoga tko prati situaciju i posjeduje dokaze da su ovi ljudi opasni i loši za zemlju? Njegovi pristaše to nisu tako doživjeli! Kad je upitan bi li se odrekao bijelih supremacista i paravojski koje šire nasilje na ulicama, rekao je: “Naravno.” Oni su to doživjeli kao riječi kojima ih se odrekao, ali nikada to nije mogao izgovoriti, čak i kad su ga to opetovano pitali. A za mnoge u zemlji to je bio golem problem.

Pitanje nejednakosti i nepravde nije ništa novo u SAD-u, no čini mi se da se u posljednje 3,5 g. Trumpova mandata situacija zahuktala. Iz ove perspektive vidimo da su ljudi na ulici, sukobljavaju se, naoružavaju, s političkog vrha dolaze poruke takve vrste… Kako će se situacija razvijati ako Trump ne dobije izbore?

To stvara veliku zabrinutost među onima kojima se ne sviđa ono što govori kao predsjednik. Sagledamo li širi kontekst svega što se dogodilo… Rasni su odnosi zategnuti, čak i dodatno. Vidite to na ulicama američkih gradova diljem zemlje. No to u SAD-u uopće nije ništa novo! Glavni problem, još veći od ovoga, sljedeći je: postoji strah da oni koji žele sijati nasilje i oni koji vjeruju da, ako predsjednik… Mislim na situaciju u kojoj predsjednik Donald Trump ne bude ponovno izabran. Postoji strah da će se oni koje sam predsjednik uvjeri da su mu izbori “ukradeni” dići na noge i postati nasilni. To je realni strah koji narod ove zemlje u suvremeno doba nikada nije iskusio na ovakav način. Strah da neće biti mirne predaje vlasti doista se prelio i na ulice. Nije riječ samo o rasnim odnosima nego o uništavanju i narušavanju demokracije kakvu poznajemo u SAD-u. Ako predsjednik govori da su izbori namješteni…

Govori da su namješteni i prije nego što su izbori uopće održani.

Tako je! Zapravo, govorio je da su izbori namješteni i 2016. godine. A u vezi toga je zanimljivo što ga nitko nije prozvao i rekao: “Ako su namješteni, znači li to da ne biste trebali biti predsjednik?” To je govorio do posljednjeg trenutka, a zatim je postao predsjednik! Dakle, zanimljivo je vidjeti kako je to tada koristio i postao predsjednik. A sada, budući da postoji strah da će izgubiti, opet koristi tu istu ideju. Time što ne želi jasno reći da će otići ako glasači tako odluče, u principu narušava koncept demokracije u ovoj zemlji jer ne želi da ga nazivaju gubitnikom. može biti opasno.

Mnogo radiš, iza tebe je serija istraživačkih reportaža o ekstremizmu u SAD-u, antisemitizmu, govoru mržnje. Tvoje su priče vrlo snažne. Na temelju tog novinarskog iskustva, a prošla si Ameriku uzduž i poprijeko, vidjela si srž tih ljudi koji se osjećaju ugroženo, preplašeno, i to na obje strane, kako bi opisala ono što se zbiva u Americi, u toj srži Amerike? Kako to da su ti sentimenti i dalje toliko snažni? Imali smo pokret za građanska prava, šezdesete, ali ipak, od ’92. u L. A.-u preko Fergusona, gdje si bila na ulicama, do sada Minnesote, to je i dalje prisutno. Zašto?

Istina. Ovako… Amerika nije… Amerika je i dalje prilično mlada nacija, promatramo li je u kontekstu povijesti nacija diljem svijeta. Ako malo bolje razmotrimo što se događa, upamtite da su zakoni o rasnoj segregaciji, doneseni godinama nakon ropstva, ukinuti ne tako davno, ako sagledamo povijest Amerike. Ostaci ropstva i rasizma i dalje su prisutni, nisu izbrisani. Tijekom svakog naraštaja pojavljuju se više od jedanput, svakih nekoliko godina. Ljudi su to nazivali buđenjem, revolucijom… Čak i čujete kako se vraćaju iste riječi iz 60-ih. Ponavlja se ono što je možda poznato sadašnjoj generaciji iz 60-ih, tijekom razdoblja borbe za građanska prava. Smatram da je ovo svakako još jedno ponavljanje pokreta za građanska prava koje će biti zabilježeno u povijesti, a mi smo usred te povijesti, pokušavamo ispričati priče u prvoj verziji te povijesti. To je u principu ono čime se novinari bave, ispisujemo prvu verziju povijesti. No ono što je možda drukčije… A ljude koji su sudjelovali u pokretu za građanska prava 60-ih pitala sam čini li im se ovo intenzivnije ili drukčije na neki način. Neki su rekli da je vrlo slično tadašnjem sentimentu i zbivanjima. Posvuda su bili prosvjedi, palež, neredi i nemiri…

No jedna mi je osoba rekla da se ovoga puta strašno boji toga što se čini da ideja fašizma, autokracije ili uništavanja demokracije sada ulazi u javni prostor. A to je zapravo ovu osobu više prestravilo nego kada je doslovno bila na ulici tijekom 1960-ih. Ali u slučaju svake promjene postoje promjene nabolje, ali i one koje baš i nisu dobre. Ono što se sada događa… I dalje pratimo što će se dogoditi. Amerika ne zna kako će ovo završiti. Postoje ljudi koji vjeruju da idemo prema novom građanskom ratu, to je jedna krajnost. Drugi pak vjeruju da ovaj pokret neće dovesti do goleme promjene. Već jest! Dakle, u ovoj zemlji postoje mnoga različita mišljenja. Ali svakako smo usred novog pokreta za građanska prava koji je jednako velik i potencijalno jednako snažan kao onaj u 1960-ima.

Gledali smo tvoje snažne reportaže, od Fergusona koji sam već spomenula, do potresnog televizijskog javljanja uživo u kojem si povezala načelnika policije Minneapolisa i obitelj Georgea Floyda. Kako takve stvari osobno utječu na tebe?

Uvijek mi je teže govoriti o svojim osobnim osjećajima, ali budući da si me pitala, u redu mi je govoriti o tome. Za mene je to bio jedan od osobno najupečatljivijih trenutaka. A bio je upečatljiv i čak me i sada prolaze žmarci dok govorim o tome zbog načina na koji je načelnik policije reagirao. Nije bio ljutit, defenzivan ni agresivan, nije agresivno pokušavao ljude uvjeriti da smatra kako ima pravo i da njegovi službenici imaju pravo. ili da nešto nije bilo u redu s Georgeom Floydom… Naprosto je bio ponizan i bio je to trenutak suosjećanja koji nikad dotad nisam vidjela kod načelnika policije koji je pod golemim pritiskom potencijalne građanske tužbe koja bi grad i policiju mogla stajati milijune dolara. A bio je i pod golemim pritiskom dijela javnosti, ljudi koji su prosvjedovali na ulici, gledali ga kao lidera i čekali da kaže ono što su željeli da kaže, čekali što će reći, a što je moglo dovesti do nove eksplozije nasilja. Dakle, bio je u vrlo nezavidnom položaju. No bio je iskren, iskazivao je poštovanje. Kad sam ga upitala… Uzgred, nisam ni znala da je brat Georgea Floyda u tom trenu na TV-u, to se dogodilo sasvim neočekivano. Bila sam na komemoraciji kada se pojavio načelnik policije. Netko mi je rekao: “Hej, okreni se, mislim da je to načelnik.” Rekoh da nema šanse da bi se tu pojavio jer bi ga ljudi mogli napasti. No pojavio se i pomolio na komemoraciji, na mjestu gdje je George Floyd ubijen. Rekao je: “Čujte, mislim da su suodgovorni i policajci koji Georgeu Floydu nisu pritisnuli vrat.” No ono što nas je sve dirnulo i ostavilo snažan dojam bilo je sljedeće: kad je doznao da preko voditelja u studiju razgovaram s bratom Georgea Floyda, skinuo je kapu u znak poštovanja prema obitelji. To nije učinio samo jedanput, svaki put kad sam spomenula da brat i obitelj slušaju, skinuo bi kapu. To je snažno utjecalo na obitelj. Zapravo mi je zahvalio kad smo se vidjeli koji tjedan poslije. Rekao mi je: “Pomogli ste meni i obitelji započeti razgovor.” Zapravo su se izgrlili pri prvom susretu. Prilika da budeš taj posrednik… Bila sam samo to, pitala sam ga ono što bi javnost moglo zanimati, a preko našeg voditelja u studiju postavljala sam i pitanja Georgeova brata koji je pretrpio taj veliki gubitak. Dakle, bila sam samo posrednik. Bila sam prestravljena da ću pogriješiti, nešto pogrešno čuti, no to se nije dogodilo. U konačnici sam bila zahvalna što sam dala barem malen doprinos pri stvaranju suosjećanja, osjećaja ljubavi i zajedništva u situaciji koja bi bila eksplozivna da je krenula u drugom smjeru. Iskreno, nikada neću zaboraviti taj trenutak. U srcu ću zauvijek imati taj osjećaj da sam imala sreće naći se u tom trenutku i odraditi svoj posao.

I za kraj htjela sam te pitati sljedeće… Novinari uvijek žive u teška vremena, to nam je posao. Ali ove i posljednjih godina suočavamo se s nečim bez presedana, suočavamo se s napadima na medije, u tvom slučaju s najviših razina američke vlasti. Postoji nešto što čak ni sada ne mogu prihvatiti, a što neki nazivaju alternativnim činjenicama. Činjenice su činjenice. Što misliš, kako ćemo preživjeti u ovom svijetu disrupcija?

Naš najveći problem bit će društvene mreže. Facebook, Instagram, Twitter i druge društvene mreže poput Snapchata i TikToka. To će biti naša najveća bitka jer ljudima koji žele nanijeti štetu ili širiti lažne informacije publika nisu samo prijatelji i obitelj kao prije, njihova je publika cijeli svijet. Imaju potencijalnu publiku doslovce cijeloga svijeta!

Dakle, borimo se s informacijama i dezinformacijama svake sekunde u danu. U isti mah, čelnici nekih zemalja, primjerice naše zemlje, naš posao izvještavanja o istini nazivaju lažnim vijestima. I tako opet narušavaju istinu govoreći da glasnik ne govori istinu, čak i ako se radi o činjenicama, te navode ljude da preispituju što je stvarno. Tada ti je vrlo teško, kao novinaru i građaninu, razlučiti što je stvarno i činjenica, a što laž. A to se događa svaki dan! Ljudi na sve inteligentnije načine pokušavaju prevariti narod i znaju kako raspiriti emocije, zapravo mogu vidjeti reakcije ljudi. Mogu vidjeti reakcije ljudi online, a to samo raste, i to brzo!

Dezinformacije se svakako šire brže od dobrih, provjerenih i istinitih informacija. Dezinformacijama možeš reći što god poželiš, možeš ih učiniti privlačnima i suludima koliko god želiš i upravo to ljudima privlači pozornost jer je naš raspon pozornosti također malen. Stoga mislim da će situacija postati teža. Meni su prijetili. Odem li na svoje društvene mreže, vidjet ću kako me ljudi nazivaju svakojakim imenima, katkad je riječ o rasističkim, a katkad o mizoginističkim uvredama. Ljudsko sam biće i reagiram na takve stvari. Katkad se prestrašim, katkad naljutim, a katkad se tomu smijem jer je toliko smiješno. Ali znam i da ako ja tako reagiram, a imam prilično debelu kožu, zamisli kako reagira običan čovjek kojeg bombardiraju svim ovim stvarima. Stoga mislim da nas čeka puno posla i da će postati teže, ne lakše. Vrlo je teško raditi u ovoj profesiji i zapravo se molim za nas. Doista mislim da novinari rade u vrlo lošim uvjetima i pod pritiscima kakve nismo vidjeli u suvremeno doba zbog uspona svih ovih drugih načina komunikacije, koji su u nekim slučajevima donijeli doista pozitivne stvari! Ali u pogledu dezinformacija, osobito onih koje šire strukture koji se žele domoći moći, čeka nas prava borba.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.