Jan Olbrycht za N1: Vladavina prava, uvjet za europski Fond spasa

Vijesti 05. lip 202017:23 > 17:35
N1/Pixsell-Igor Kralj/AFP-Andreas Solaro

Jan Olbrycht, izvjestitelj Europskog parlamenta za proračun, za N1 je govorio o planu za oporavak Europe.

Vidjeli smo izdašni prijedlog novog insturmenta, plana za spas i proračuna, Europske komisije. Rekli ste da pregovori neće biti laki, ali daj je taj prijedlog i prekretnica koja će promijeniti pravila igre u Europskoj uniji. Za početak nam recite zašto?

Mislim da postoje tehnički elementi koji su možda malčice presloženi za sve nas kao građane Europe. A, dakako, postoje i opći elementi. Dopustite da krenem od ovih općih pa vam to mogu i nekako ilustrirati. Sve dosad, a nakon Lisabonskog ugovora, Europska unija zapravo je bila organizirana većinom temeljem odluka premijera i Europskog vijeća. Važno je da se premijeri, kancelari ili francuski predsjednik sada sastaju češće nego prije kako bi donosili temeljne odluke na specifičan način. Jer posrijedi su jednoglasne odluke, što znači da svi moraju biti za da bi odluka bila donesena. Vrlo često šefovi vlada idu u Buxelles i nešto se dogovore, a zatim se vrate kući i kažu – to je Bruxelles odlučio. No to nije istina. Prema Lisabonskom ugovoru, temeljne odluke donose se u EU vijeću jednoglasnom odlukom. A zatim Europski parlament odluke transformira u zakone.

Činimo to zajedno s ministrima. Zato kažemo da je to naša zajednička odluka, ono što nazivamo suodlučivanje. Dakle, to je sustav Lisabonskog ugovora. Zapravo, u ovom sustavu Europska komisija je svojevrsna izvršna vlast. Dakako, formalno može davati prijedloge, ali odgovorna je za provođenje politika. No u novim okolnostima koji su posljedica koronavirusa, došlo je do promjene u pristupu. Usput rečeno, a to mnogo ljudi ne zna, ideja o osiguravanju novca ne iz doprinosa država članica, nego na tržištima kapitala, odnosno financijskim tržištima, nije došla od njemačkog i francuskog predsjedništva, nego od Komisije. Dakle, Komisija je rekla: “U redu, ako ne želite davati više novca jer imate probleme, morate spasiti svoju industriju, zdravstvo i tako dalje, novac ćemo morati naći negdje drugdje.

Stoga kao Komisija predlažemo zaduživanje na financijskim tržištima u vaše ime, u ime država članica. No to nećemo učiniti preko banaka, nego sami.” Dakle, Komisija će uzeti zajam na financijskom tržištu i zatim će odlučiti kako ga raspodijeliti među državama članicama. Zapravo vidimo da uloga Komisije postaje važnija. Iznenađujuće je što je prva reakcija vlada bila vrlo hladna. No njemačka i francuska vlada iznenada su promijenile strategiju i zaključile da je ovo možda način da se promijene opća pravila. Moje je osobno mišljenje da su njemačka i francuska vlada, odnosno gđa Merkel i g. Macron, zaključili da je ovo možda prilika za promjenu pravila. Odlučili su dati prijedlog o famoznih 500 milijarda eura. Što je posljedica toga? Kao prvo, proračun EU-a neće se temeljiti na doprinosima, nego će biti ojačan zaduživanjem.

Dugoročno to znači da ćemo taj novac morati vratiti. A tko će ga vratiti? Europska komisija. Odakle će doći taj novac? Iz proračuna. A odakle dolazi novac u proračunu? Iz doprinosa država članica i novih vlastitih izvora sredstava, a to se odnosi na ono što nerado nazivamo “europskim porezom”. Dakle, riječ je o prihodu koji neće ići državama članicama, nego izravno Europskoj uniji. Na što se svodi promjena pravila? Nakon što je Europska unija niz godina vodila rasprave o vlastitim sredstvima… To je bilo poput obzora – idemo prema obzoru, ali nećemo stići do njega. Ali zbog koronakrize Komisija je rekla da je ovo trenutak za promjenu.

Jan Olbrycht

Otvorili ste niz tema o kojima se treba razgovarati. I prije pojave koronavirusa Europa je bila na svojevrsnoj prekretnici. Raspravljalo se o našoj budućnosti i tome treba li nam više ili manje Europe, ako ćemo pojednostavitljeno govoriti. Ova je situacija sve ubrzala. Cijela Europa i njezino gospodarstvo, vrlo su pogođene u ovoj i čini se da je Komisija iskoristila taj trenutak za donošenje ovakvog prijedloga. Možda se sve ne svodi samo na pitanje novca nego i uloge EU-a. Vidjeli smo ambiciozan program Komisije, vrlo orijentiran na budućnost, još i prije predstavljanja plana za oporavak i prijedloga višegodišnjeg financijskog okvira. Osim novca, govorimo li sada i o temeljnim vrijednostima EU-a i o tome kakav ćemo kontinent i Unija biti? Rekli ste da se i sama Komisija stavlja na tržište, pozajmljuje novac. Cijela koncepcija ovog prijedloga zahtijeva promjenu zakonskog okvira, a Parlament će imati važnu ulogu u tome.

Sasvim ste u pravu! No dopustite da vas podsjetim kako je ova rasprava zapravo započela netom prije brexita. Pokušavali smo odgovoriti na pitanje „što će EU biti nakon brexita?“, ono što nazivamo „postbrexitovskim EU“. Ako jedna od najvećih uplatiteljica u proračun odlazi, što ćemo učiniti s Europskom unijom? Kako će se ponašati? Što s novim proširenjem? Primjerice, na zemlje zapadnog Balkana. Što će biti budućnost EU-a? I svi su odlučili započeti raspravu i otvoriti tu „Pandorinu kutiju“. Brexit smo vidjeli kao priliku da redefiniramo i obnovimo. No iznenada se pojavio koronavirus pa je ta rasprava koju smo odmah planirali započeti postala hitna, ne samo zbog brexita nego i novonastale situacije.

Ponavljam, kriza vezana za brexit i koronavirus pružila je mogućnost da otvorimo novo poglavlje i smjesta započnemo raspravu. Neki su euroskeptici nakon brexita rekli da EU slabi i tako dalje, što nije bila istina! Brexit je zapravo oslabio antieuropske glasove u Europi, nije ih osnažio. Da sažmem, mislim da su ove dvije krize pružile priliku za promjenu i mislim da ćemo vidjeti osnaživanje EU-a u kontekstu globalne situacije.

Pokušajmo demistificirati ovaj vrlo ambiciozan plan o golemoj i dosad neviđenoj svoti novca koja se stavlja pred države članice i europske građane. Prvo ćemo o planu za oporavak pod nazivom „EU sljedeće generacije“, a zatim ćemo se posvetiti samom proračunu. Mnogo lidera koji su „dobili“ više u ovom prijedlogu Europske komisije vratili su u svoje države, uključujući poljskog i hrvatskog premijera, i objavili da su pobijedili, odnosno, kod nas je artikulirano da smo dobili tih 10 milijarda eura. Možete li objasniti proceduru našim građanima? Jer priča o cijelom konceptu se često politizira, no ne govori se o temeljnim stvarima vezanim za procedure novog fonda za oporavak.

Kada usporedim poziciju premijera moje zemlje i hrvatskog premijera, kojeg poznajem i smatram vrlo dobrim prijateljem, bili smo skupa u Europskom parlamentu i on vrlo dobro poznaje Parlament i sve mehanizme… Kad kaže da je ovo pobjeda, zna što govori.

Ali taj novac, kada se konačno dogovori, alociran je za nas, no moje je pitanje što je potrebno da bismo ga dobili i za što se dodjeljuje, da budemo precizni?

Kako bismo to objasnili, prvo pitanje je koliko ćemo novca imati na kraju. Morat ćemo dodati novac koji je planiran za EU proračun, a morate dodati i fond za oporavak. Sada traje politička rasprava samo o fondu. Trenutačno nitko ne raspravlja o proračunu kao takvom, no to dvoje mora ići ruku pod ruku. Upravo zato, kada govorimo o situaciji Poljske ili Hrvatske, u obzir morate uzeti dvije brojke: planiranu brojku iz proračuna i planiranu brojku iz fonda za oporavak. To znači sljedeće: čak i ako se proračun reducira, fond će pružiti više mogućnosti. Zato će na kraju, dakako, na raspolaganju biti više novca nego što je prethodno planirano.

No, dakako, taj se novac ne daje samo tako, nego ima posebne namjene, baš kao što je proračunski novac namijenjen za dugoročne politike, tako je i fond za oporavak namijenjen za konkretne elemente koji su povezani s koronakrizom kako bi se spasilo gospodarstvo, poduzeća, kako bismo pomogli ljudima, spasili radna mjesta i, dakako, osnažili zdravstveni sustav. Zato je to formalno dodatak, ali je veoma dobro definiran. I ne samo to nego postoje i uvjeti, ovo o čemu me pitate. Dakle, država iz fonda može dobiti novac od zajmova s financijskoga tržišta ako prvo izradi plan, takozvani plan oporavka. U tom planu mora biti navedeno kako će novac biti utrošen i hoće li doista biti namijenjen saniranju posljedica koronakrize. Drugo: što je s prioritetima EU-a? Hoće li oni biti ispunjeni ili neće? Primjerice, pitanje europskog semestra. Europski semestar predstavlja svojevrsne smjernice vladama o onome što treba biti učinjeno u konkretnim državama članicama kako bi se provele reforme i tako dalje. Nadalje, što sa Zelenim planom i promjenama u vezi s energetikom? Dakle, to bi bio drugi uvjet, morate imati plan glede Zelenog plana, energetike, reakcije na klimatske promjene i tako dalje… Treće: sve treba biti temeljeno na digitalnoj ekonomiji. I četvrto: treba biti povezano s vladavinom prava.

Dakle, novac se ne daje tek tako. Famozna svota novca koju je predstavio premijer dodjeljuje se provizorno, što znači da taj novac možete dobiti ako vlada pristane na sustav. Nemojmo to zaboraviti! Dakle, ako vlada pristane, imat ćete priliku dobiti ta sredstva ako ispunite sve obveze.

Mnogo se govori o dva važna elementa onoga s čime se suočavamo i s čime ćemo se suočavati ove i tijekom narednih godina. Jedan se odnosi na uzajamnu podjelu duga, što je u središtu EU rasprave, a drugi na vladavinu prava, što ste na već spomenuli. Dakle, radi se o političkoj uvjetovanosti koja je već ranije bila golema prepreka u raspravi, osobito za neke zemlje Višegradske skupine… Što mislite, kako će se stvari odigrati na Europskom vijeću u lipnju, zadnjeg za hrvatskog predsjedanja?

Ne očekujem da će Europsko vijeće donijeti brze odluke, osobito zato što je gđa Merkel rekla da ne očekuje odluku u lipnju, nego vjerojatno tijekom jeseni. Ne zaboravimo da 1. srpnja Njemačka od Hrvatske preuzima predsjedanje Vijećem Europske unije. Drugo: objasnimo uzajamnu podjelu duga. Radi se o sljedećem: uzmemo li zajam, tko će uzeti taj zajam, a tko će ga otplaćivati, odnosno tko će biti odgovoran za taj zajam? Ako ga uzimaju države članice, one su odgovorne. Uzima li ga Europska unija, Europska unija je odgovorna. Ako neka država novac ispravno ne troši, trebali bi ga vraćati svi, svi su odgovorni. Dakle, to je ta famozna uzajamna podjela duga.

Usput rečeno, ekonomisti kažu da je SAD postao prava federacija nakon uvođenja uzajamne podjele duga. Dakle, dug svake savezne države postao je dug cijeloga SAD-a. Mislim da je to vrlo važan korak prema snažnijoj Europskoj uniji. I drugi element – vladavina prava. Dakako, to je politički problem, ali ne u smislu donošenja politika. Ta se priča svodi na pravila. Ako je kuća izgrađena na čvrstim načelima i pravilima, pitanje je pridržavaju li se svi istih pravila. Ako to nije slučaj, cijeli je sustav u opasnosti. Ne u nekoj određenoj državi, u opasnosti je sustav u cjelini. Navest ću primjer: ako se usuglasimo da ćemo voziti po desnoj strani ceste, a onda netko počne voziti po lijevoj strani… Dovodi li time u opasnost sebe ili sve nas? Sve nas dovodi u opasnost! Promjena pravila može se dogoditi u svakoj zemlji. Ne budite naivni! To nije problem jedne ili dvije zemlje, osobito u srednjoj i istočnoj Europi. To se može dogoditi svugdje! I znamo da se može dogoditi svugdje. Ovo je vjerojatno način da iskoristimo sva dostupna sredstva kako bismo smanjili opasnost. A jedan od njih je da koristimo tranše novca i postavljamo uvjete. Ne želim ulaziti u potankosti, ali koncept je sljedeći: nepoštivanje vladavine prava, što je opći konsenzus, predstavlja opasnost za ulaganja.

Primjerice, ako sudstvo nije neovisno i ako dođe do spora između ulagača, postoji realna opasnost za europski novac. Dakle, to je opasnost za europska ulaganja, europski novac. Zato vladavina prava nije puka politička reakcija. Nešto što nam se ne sviđa. Ne. Vladavina prava znači da možete imati konkretne organizacije, rješenja i što god želite, možete imati vlastiti sustav ustavnog suda ili nešto drugo, ali morate se pridržavati pravila. Ako ih se ne pridržavate, novac, odnosno sredstva dolaze u opasnost. To je taj način razmišljanja.

Ni prije ovoga nismo imali snažan mehanizam za kažnjavanje država članica koje su pristupanjem EU-u pristale na poštivanje tih pravila, temeljnih vrijednosti Europske unije. Već neko vrijeme gledamo što se događa u Poljskoj i Mađarskoj… Vi ste član EPP-a, najveće političke grupacije u Europskom parlamentu, znamo što se dogodilo u vašoj političkoj grupaciji vezano za članstvo Orbanovog Fidesza, a znamo istodobno da je Mađarska sve najvažnije državne projekte financirala putem europskog novca. Što mislite, kako će se ovo promijeniti nakon ove predložene uvjetovanosti za ta sredstva?

Moramo shvatiti da je priča slična onoj s brexitom. Nitko nije mislio da će neka od članica pokušati napustiti EU. Čak i famozni članak 50. Ugovora o EU-u vrlo je ograničen. Autor teksta Ugovora to je smatrao teoretskom mogućnošću, ali u praksi ta situacija nije bila razrađena. Nitko nije mislio da je takvo što moguće. U nekim državama dogodile su se stvarne promjene, došlo je do promjena, odnosno kršenja vladavine prava. Upravo zato mislim da je ova situacija nešto sasvim novo i nije bila predviđena. No imamo i rastuće napetosti u nekim od bogatih država članica. Pitaju se koliko će dugo davati svoj novac tim zemljama koje ne poštuju ista pravila? Ta napetost raste, ali često se ne vidi.

Zamislimo da moja država jednog dana bude bogata, zamislimo da postanemo jedna od najbogatijih država Europe, jedna od najvećih i najbogatijih, i da se jednog dana u jednoj od zapadnih država dogodi nešto što će nas prestrašiti u pogledu vladavine prava, demokracije, neovisnog sudstva i tako dalje… Bismo li rekli: “Činite što god želite, a mi ćemo plaćati puno više nego drugi zato što smo bogati”? Naravno da to ne bismo rekli! Rekli bismo da je posrijedi naš novac i da za sve trebaju vrijediti ista pravila. Dakle, to je ta cijela situacija. Što će biti reakcija? Dugoročno će doći do tendencije pomaka prema srednjoj struji jer neke države članice pokušavaju promijeniti pravila. Ne žele napustiti EU, nego promijeniti pravila. Postoje stanke u zapadnoj Europi koje ne žele napustiti Europu, žele promijeniti EU. Mislim da je to veoma važno. Siguran sam da će postojati mehanizam između vladavine prava i novca. Vidjet ćemo kako će to biti učinjeno. Dakako, neće biti veoma snažan, ali mislim i nadam se da će motivirati neke vlade da promijene svoje ponašanje.

Spomenuli ste takozvane štedljive zemlje. Vidjeli smo prvu reakciju austrijskog kancelara Kurza na prijedlog koji je Komisija iznijela. Njihov je najveći strah ono o čemu smo već razgovarali, takozvana uzajamna podjela duga. No Komisija je pokušala objasniti da to neće biti tako. Budući da ste u Parlamentu zaduženi za ovu temu, kako na to gledate sa svoga stajališta?

Neće biti lako jer stav štedljivih zemalja nije ništa novo. Ova skupina država članica aktivna je već niz godina zato što smatraju da ako UK napusti Europsku uniju, EU treba reducirati proračun te, dakako, reducirati politike. Politike koje sada nisu nužne, poput kohezijske ili poljoprivredne politike. Dakle, Europska unija bi ih trebala reducirati i usredotočiti se na inovacije, digitalizaciju i tako dalje. To je prvi pristup. Dakle, to nije slučajnost. Isto tako, rekli su da ne žele uplaćivati više novca u EU proračun jer, kao što sam rekao, ne smatraju da je nužno zadržati istu razinu bez jedne od najvećih uplatiteljica. Dakle, žele reducirati proračun. Nadalje, kad se vodila rasprava o euroobveznicama prije nekoliko tjedana, bile su protiv tih obveznica, ne samo one nego i neke druge zapadnoeuropske zemlje, jer su smatrale da je to uzajamna podjela duga i da će biti odgovorni za probleme onih koji ne troše novac na ispravan način.

Sljedeća stvar za ove štedljive zemlje bilo je pitanje hoće li države članice dobiti zajmove ili bespovratna sredstva. Štedljive zemlje zauzele su stav da države članice trebaju dobiti zajmove, a ne novac koji će im se naprosto dati. Mislim da razlog za ovaj pristup nije to što im se ovo ne sviđa. One se drže istoga stajališta da trebamo imati manje aktivnosti, ali koncentriranijih i s manje uplaćivanja novca u proračun. No ne mogu isključiti da će biti otvoreniji za novi fond. Ali kažu, a i siguran sam da je tako, da su im važniji uvjeti za dobivanje novca, nego novac kao takav. Štedljive zemlje sada će biti vrlo aktivne u pogledu inzistiranja na ispunjavanju obveza. Što s aktivnostima vezanim za klimatske promjene, energetiku, digitalizaciju, vladavinu prava? Vidjet ćemo da štedljive zemlje neće odustati, ovo nije nešto privremeno. Prilično su jake i, dakako, moramo upamtiti… Ja sam političar… U tim zemljama političari u vladi znaju što misle oni koji su glasali za njih. A to je vrlo važno, moraju uzeti u obzir javno mnijenje građana Austrije, Nizozemske, Finske i Švedske o Europi, novcu i ponašanju drugih država. Mislim da će biti strogi pa cijela situacija neće biti lagana. No mislim da postoje naznake da će biti otvoreniji prema novom fondu, ali uz ispunjavanje uvjeta.

Ali i političari su kreatori javnog mnijenja, a ono se može promijeniti. Kad govorimo o ovoj uvjetovanosti i strahovima štedljivih zemalja, u Hrvatskoj, ali i nekim drugim državama, imali smo korupcijske skandale, malen postotak povlačenja novca iz EU fondova koji nam je bio na raspolaganju. No ovaj novi prijedlog s puno novaca na raspolaganju, opet otvara ta pitanja. Neke države ne mogu povući taj novac, nemaju dovoljno kapaciteta ili pak imaju veliku birokraciju koja dodatno guši cijelu proceduru, možda nisu ni dovoljno inovativne kako bi gledale daleko u budućnost i nudile takve projekte, ili novac može završiti u nekim korupcijskim kanalima. Što se može učiniti da se izbjegnu ovakvi scenariji kad gledamo tu količinu novca koja je na raspolaganju?

Za zemlje poput Hrvatske ili Poljske europski novac doista je velik novac. Pitanje je kako će biti utrošen. Nemoguće je da EK sve nadzire i kontrolira. Naprosto nemoguće! U isti mah ljudi se žale na europsku birokraciju i tako dalje… Možete li zamisliti da EK sve provjerava? Mislim da je normalno da oni u administraciji često umnažaju pravila kako bi se osigurali, kako ih se ne bi optužilo da nešto gube. Mislim da je sada doista važna tendencija s razine EU-a da se propišu uvjeti i smjernice kako bi se promijenio sustav u nekoj državi. Jer to može isključivo sama država. Vlada i administracija trebaju se brinuti o svemu što se događa u državi, a zatim i preuzeti odgovornost.

Na kraju je statistika u rukama Europske komisije, ali ne mogu zamisliti da bi Komisija ulazila u svaki detalj. Sve se temelji na povjerenju, ali ne samo na povjerenju nego na kombinaciji povjerenja i kontrole. Postoje jasna pravila i načela. Vrlo je teško kad donosite ista pravila za 27 zemalja. Postala su vrlo formalna. I zato se ljudi često žale na briselsku birokraciju. Kad donosite pravila za 27 zemalja, možete imati ili vrlo općenita pravila, što ne rješava problem, ili pak mogu biti najdetaljnija što je moguće. Dakako, to onda opet stvara problem. No mislim da je to problem naših država. Hoću reći, odgovorni smo za način na koji se novac troši, dužni smo kontrolirati troši li se ispravno i moramo preuzeti odgovornost.

Porazgovarajmo o vremenu koje imamo na raspolaganju na donošenje slijedećeg sedmogodišnjeg proračuna. Ono je istjecalo čak i prije koronavirusa. Osim dogovora oko VFO-a i fonda za spašavanje gospodarstva na Europskom vijeću, moramo imati i nekakav plan B, ako do njega ne dođe, što ste vi često isticali u Europskom parlamentu. Možete li našim gledateljima, poreznim obveznicima i građanima objasniti što je procedura koju treba obaviti do kraja ove godine kako bismo dobili sljedeći proračun i sredstva iz ovoga novog fonda?

Moramo upamtiti da EU ima vrlo specifičan način pripreme proračuna. Imamo jednogodišnji proračun kao i u svim državama članicama, regijama, gradovima i općinama… Proračun za jednogodišnje razdoblje. A zatim se dogovaramo o sedam proračuna. Sada smo u zadnjoj godini proračunskog okvira za razdoblje od 2014. do 2020. Sljedeće sedmogodišnje razdoblje započet će 1. siječnja 2021. Kako bismo započeli na vrijeme, trebamo proračunski plan i jasne zakonske propise. Ljudi u hrvatskim gradovima i općinama moraju znati kako se novac može iskoristiti, tko može dobiti novac, što će biti s malim i srednjim poduzećima, bolnicama i tako dalje. Dakle, proračun bi trebao biti spreman prije 1. siječnja 2021.

Pitanje je hoće li biti spreman ili ne. Nalazimo se u vrlo teškom trenutku jer još nemamo konačnu odluku o proračunu pa ćemo sve u vezi sa zakonskim propisima morati obaviti u posljednjim mjesecima ove godine. Zato je Parlament rekao da ako države članice kojim slučajem ne postignu dogovor… A kao što smo već rekli, svi premijeri proračun moraju prihvatiti jednoglasno. Dakle, prvo se moraju usuglasiti, Europski parlament ga mora usvojiti, a zatim prelazimo na zakonske propise. Riječ je o 40-ak novih propisa koji trebaju biti spremni. Nacionalni parlamenti moraju prihvatiti samo fond. Proračun je jedno, a fond drugo. Sada govorim o proračunu, onom što nazivamo višegodišnjim financijskom okvirom. Trebao bi biti spreman do kraja 2020. Činimo sve da to i ostvarimo. No ako ne bude spreman, ako se ne postigne dogovor između država članica ili u Parlamentu, Parlament kaže da trebamo plan B. Poseban jednogodišnji plan za 2021. Dakle, ako nekim slučajem ne obavimo posao, moramo imati plan B.

Pitali ste me za kalendar aktivnosti. Sada smo u lipnju… Prijedlog Komisije je izmijeniti zadnju godinu ovog sedmogodišnjeg razdoblja. I to moramo učiniti odmah da dobijemo dodatna sredstva, a ne da moramo čekati 1. siječnja. Sada trebamo izmjene! U proračun moramo dodati oko 11 milijarda, što znači da premijeri moraju dati svoju suglasnost i dati više novca. Dakle, to je prvo što moraju učiniti. Vidjet ćemo hoće li to učiniti u lipnju. Ovo je izmjena višegodišnjeg financijskog okvira i morat ćemo to odobriti. Drugo, trebamo da se vlade usuglase o novom sustavu, što znači proračun plus fond za oporavak. Ako premijeri postignu dogovor o tome, vjerojatno će morati u svoje nacionalne parlamente, koji će morati ratificirati ovaj sustav fonda za oporavak, ne proračun, nego fond. Ako sve bude spremno, Parlament će morati postići dogovor o svim zakonskim propisima i moći ćemo započeti 1. siječnja 2021. No čeka nas još mnogo posla kako bismo bili spremni 1. siječnja 2021. Dakle, prvo odmah moramo revidirati proračun za ovu godinu, a zatim pripremiti sustav za 2021.

Važno pitanje jest ono o oporezivanju. G. Hahn, europski povjerenik za proračun, dao je intervju za Financial Times. Pozvao je države članice da podupru nove poreze koji će uključivati one za 70.000 najvećih tvrtki koje imaju koristi od europskog jedinstvenog tržišta. Kakav je vaš stav o tome?

Mogu vam iznijeti samo osobno mišljenje jer u Parlamentu nismo imali vremena raspravljati o tome. Za mene je to jasan dokaz kako je ovo sljedeći korak. Komisija je rekla da je teoretska rasprava o novim vlastitim sredstvima EU-a završena, sada se treba posvetiti praksi. Stvorimo nova vlastita sredstva. Ako to ne učinimo, nećemo moći vratiti novac koji ćemo pozajmiti na financijskim tržištima. To će biti realni problem jer ako pozajmimo 750 milijarda, morat ćemo ih i vratiti. Ne budemo li imali nova sredstva za EU, države članice morat će mnogo uplaćivati u EU proračun, a pretpostavljamo da to neće biti moguće. Kao što se sjećate, prije nekoliko mjeseci vodila se rasprava o plastici, kao i o porezu na financijske transakcije. Zatim smo imali i raspravu o emisijama stakleničkih plinova i korištenju novca od naknada na emisije. No sada je jedan od prijedloga bilo oporezivanje najvećih internetskih tvrtki. No najveće internetske tvrtke bit će neposredno američki problem. Pokušavam dokučiti je li ideja povjerenika Hahna u redu. Vjerojatno ćemo morati pronaći način da oporezujemo sve najveće tvrtke jer sudjeluju na jedinstvenom tržištu. Ovo je vrlo jasan znak za našu raspravu.

Prvi je dio utakmice završen. Sada moramo stvoriti vlastita sredstva jer u protivnom cijela ova priča neće biti održiva, a koronavirus stvara nove izazove. Stoga je sada vrijeme za konkretne prijedloge, jedan od njih predstavljen je u Financial Timesu. Uvijek se iznenadimo kad EK prvo nešto predstavi Financial Timesu, Politicu ili nekim drugim medijima prije nego Parlamentu. Možda je razlog koronavirus, ali, dakako, to stvara mnogo rasprave. Dobro je što postajemo sve konkretniji. Vidjet ćemo kako će reagirati svijet gospodarstva. No to nije slučajnost. Kao što znate, pokrenete raspravu, isprovocirate reakciju, a zatim pokušavate pronaći put. Ali moje je stajalište sljedeće: ako ne stvorimo vlastita sredstva, nećemo se moći nositi sa situacijom. To je sasvim jasno! Nećemo uspjeti osigurati ovaj fond za države članice. Kad premijeri poput premijera vaše države kažu da je ovo pobjeda, da imamo priliku dobiti ovaj novac, to znači da se nadamo kako će sustav biti odobren.

Kad govorimo o našoj budućnosti, pomalo ste cinično rekli da EK ideje prvo predstavlja u Financial Timesu ili Politicu, imali smo golemu raspravu o demokraciji na našem kontinentu, o važnosti Europskog parlamenta, o nejednakostima u Europi koje su potaknule ono što nazivamo konferencijom o budućnosti Europe, koja također treba započeti ove godine. Koliko je sada važno voditi raspravu o nejednakostima u Europi i našoj budućnosti na podlozi prijedloga proračuna i ideja koje ste predstavili?

Za vaše je gledatelje važno reći da se radi o dvije godine različitih rasprava, sastanaka, seminara… A ti sastanci imaju različite funkcije. Na sastancima između stručnjaka razmatrat će se mogućnosti za izmjene procesa donošenja odluka u EU-u. Političari će raspravljati o tome je li moguće postići kompromis. No vodit će se rasprava i s građanima, gdje ćemo ih pitati što kao obični građani misle o Europi i što bi trebalo promijeniti, a to je važno za političare jer ljudi možda nemaju informacije, odnosno dovoljno informacija. Možda im stvari nisu dovoljno jasne. Možda misle da netko negdje u Bruxellesu donosi odluke… Ova je rasprava zapravo prilika da prvenstveno građane pitamo što misle da bi Europa trebala učiniti. Ako građani kažu da bi ih EU trebao braniti od pandemije, no istovremeno imate situaciju da su premijeri prije koju godinu odbili zajedno raditi na zdravstvenom sustavu… Možda je ovo trenutak da to promijenimo.

Možda nam građani kažu da žele da štitimo njihove granice, ali da ne žele miješanje u neke konkretne elemente… Konferencija o budućnosti Europe imat će različite elemente i neće biti namijenjena samo stručnjacima i političarima nego i građanima, poduzećima… Pokušat ćemo doznati što se ljudima ne sviđa, što žele promijeniti, možda čak i nešto čega nisu svjesni. Zato će trajati dvije godine jer je za političare važno da to shvate ozbiljno.

Sociolog sam, iako ne radim u struci. Ali znamo da ne možete pitati ljude što misle i onda ne reagirati. Ako nekoga pitate što misli i što treba promijeniti, morate reagirati. U protivnom će frustracija rasti. Nadam se da će konferencija o budućnosti Europe biti prilika da pitamo, da nađemo rješenja i promijenimo pravila. Ovo je apsolutno hitno! No bit će vrlo ozbiljno i bit će pravi početak promjena, a ne tek simbolični elementi rasprave. Nadam se da će tako biti jer nemamo drugog izbora.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.