Korona virus 'pojeo' je gotovo sve druge važne teme u medijskom prostoru, no to ne znači da su one prestale biti važne. Jedna od tih izuzetno važnih koja je i inače premalo zastupljena u medijima, je i skrb za najugroženije kategorije stanovnika o kojoj se uglavnom priča samo kada se dogode tragedije poput one u staračkom domu u Andraševcu, ili incidenti poput spaljivanja lutki koji prikazuju udomiteljski gej par i njihovo udomljeno dijete.

Upravo taj zadnji slučaj u Imotskom pokazao je ne samo diskriminatorni odnos prema homoseksualcima nego još više i duboko nerazumijevanje jednog dijela društva o tome što je to i kakav je to poziv udomiteljstvo. Kako ono funkcionira u Hrvatskoj, koje su sve brojne poteškoće i nelogičnosti sustava koji otežavaju skrb o nezbrinutoj djeci, te koliko je udomljene djece baš u tom Imotskom – istražila je naša Ivana Kopčić za rubriku N1 istražuje.

“Bili smo nesretni jer nismo osjećali ljubav”

Đurđica nije morala zamišljati – jer je odrastanje bez roditeljske skrbi njezina stvarnost. S bratom i sestrom smještena je u dom za djecu u petoj godini. Iz krajnje disfunkcionalne obitelji stigli su u dom za djecu. Iako im u materijalnom smislu ondje ništa nije nedostajalo, danas priznaje – bili smo nesretni, jer nismo osjećali ljubav.

Sada je potpuno drugačije.

“Lako je otići od njih, ali kad se navikneš na te ljude, na tu prostoriju, nigdje ti više nije isto…”

Od života u disfunkcionalnoj obitelji preko boravka u domu do smještanja u udomiteljsku obitelj. Sve je Đurđica opisala u kratkoj priči, a nije trebalo proći puno vremena da udomitelji i učiteljice shvate da je pisanje njezin talent. Sada se priprema za županijsko natjecanje.

“Kad sam prvi put vidjela tako velikog čovjeka s tamnoputim tenom i velikim osmijehom na licu zbilja me nešto uhvatilo. Svi oni leptirići u trbuhu što su godinama bili samo gusjenice odjednom su se probudili veseli I lepršavi.”

Taj veliki čovjek kojeg djevojčica opisuje je Josip – njihov udomitelj. Sa suprugom Snježanom ima troje biološke djece i jedno posvojeno. Vrata svog doma ipak su htjeli otvoriti još nekome.

Stotine djece čekaju udomitelje

“Onaj koji negativno nešto kaže, oni to nisu osjetili i nemaju ljubav prema djeci da odgajaju i što znači sirotinja. Da ostanete kao ja bez roditelja, kao što sam ja ostao od 6 godine, i borite se za život da nešto imamo, a najbitnije nam je da imamo nešto za jelo”, kaže Josip.

Stotine djece u Hrvatskoj još uvijek čekaju svoje udomitelje. Domovi za djecu su prepuni, gotovo svi smještajni kapaciteti su popunjeni. A to je tek jedan od razloga zbog kojeg stručnjaci apeliraju na udomljavanje.

“Institucija nikada ne može biti mjesto u kojoj će dijete razvijati osjećaje privrženosti osjećaje pripadanja nekome, a obitelj, kvalitetna udomiteljska obitelj je svakako mjesto koje je poželjno da u njemu dijete odrasta kad već ne može u primarnoj obitelji i u kojoj će imati neko svoje mjesto i neki svoj život.”, kaže Jasna Kelava, ravnateljica Doma za djecu.

Pogledajte priču Ivane Kopčić.