Gost Pressinga sa Sandrom Križanec večeras je bio novinar i ratni reporter Hassan Haidar Diab.
Kako to da je jedan čovjek iz Beiruta došao u Zagreb i dobio državljanstvo?
Došao sam 1981. godine u Zagreb dok je u Libanonu bio rat. Čim sam došao u Zagreb s 18 godina odlučio sam da ću tu ostati i studirati. Niakda neću požaliti što sam ostao u Zagreb. Zavolio sam ga na prvi pogled. Hrvatska mi je dala priliku za afirmaciju i sve u životu.
Kako to da je odluka pala da želite biti ratni reporter?
Ne znam je li sreća ili nesreća što mi je materinji jezik arapski. Bio sam prvi novinar koji je bio u Tunisu, Egiptu i Siriji za vrijeme Arapskog proljeća. Uvijek sam želio biti mesar, nikad nisam želio biti blizu politike. Imao sam deset godina kada je počeo rat u Libanonu, htio sam biti daleko od svega toga, ali uvijek mi je ostao u sjećanju novinar koji je dolazio izvještavati iz Libanona. Pitao sam ga jednom zašto dolazi ovdje, a on mi je rekao da samo želi prenijeti istinu, nažalost poginuo je od snajpera. To mi je bio šok. Nikada nisam vjerovao da ću postati ratni reporter, ali moram reći da sam osoba koja je uvijek voljela avanture. Svaki izazov u životu me privlači. Za mene je novinarstvo svetinja i isključivo profesionalizam i objektivnost.
Jednom ste napisali da arapske zemlje bolje funkcioniraju pod diktaturom?
Da, puno su me napadali zbog toga. Slušao sam posljednji Gadafijev govor u kojem je rekao da ide i da će plakati za njim. Libija ima između 200 i 250 plemena. Jedan mi je Libijac rekao da ćemo imati demokraciju pa će moći popiti pivo i baciti limenku kroz prozor, tako oni vide demokraciju. Sada svako pleme ima svoju vojsku, svaki grad ima svoju vojsku, a jedini koji je mogao to kontrolirati je bio Gadafi. On nije bio anđeo, ali mi smo sada napravili kaos u zemlji. Je li to zapadna demokracija koju uvozimo? Sirija ima sreće što je geopolitički važna za Iran, ali i Rusiju. Kada sam bio proglašen Assadovim špijunom napisao sam da on nikada neće pasti.
Je li rat u Siriji pri kraju?
Teško je reći. Imamo nestanak Islamske države, ali ono što ljudima prolazi ispod radara je da to ne znači da je kraj. Svi zaboravljamo na Idlib koja je još uvijek u rukama džihadističke skupine i tamo se nalaze deseci tisuća boraca koji su pobjegli od napada. Ne možemo reći da ne postoji nikakva opasnost, a Idlib je na granici s Turskom. Bile su pripreme za akciju da se to riješi, ali vidjeli smo kako je svijet reagirao. Turska je preuzela obvezu na sebe razoružati te skupine, ali to se nije dogodilo. Po svemu sudeći Rusija, Sirija i Iran idu na “čišćenje”. To će biti strašno jer je tamo 3,5 milijuna ljudi i moguće je da će opet biti pokreta izbjeglica.
Uskoro video.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook| Instagram.
