Jakovčević: Za 20 godina neka generacija će nas proklinjati zbog uvođenja eura

Vijesti 09. pro 201811:01 > 11:12
N1

U Točki na tjedan mišljenja oko uvođenja eura sukobili su Drago Jakovčević sa zagrebačkog Ekonomskog fakultet i Sandra Švaljek, zamjenica guvernera HNB-a.

Zašto je uvođenje eura postalo bitno pitanje. Jesmo li požurili kada je euro u pitanju?

Švaljek: “Znamo da smo prije dosta vremena ušli u Europsku uniju, a samim ulaskom u Eu, odlučili smo prihvatiti euro kao svoju valutu. tako da je samo bilo pitanje vremena kada ćemo početi s pripremama za ulazak u eurozonu. Sada se gospodarski pokazatelji popravljaju, znamo da su i trendovi dobri, tako da – stječu se pretpostavke za ulazak u eurozonu.

Jakovčević: “Suverenost jedne države čine zastava, himna, vojska, policija i novac. Novac je po mom mišljenju moćniji od bilo kakve oružane sile. Pa mi nije jasno zašto bi se jedna mala državica kao Hrvatska, a ona je po svemu patuljak u odnosu na EU, zašto bi se odrekli tako moćnog oružja kao što je novac? Dakle, mi gubimo suverenost, novčanik smo već izgubili, zato što smo rasprodali banke. Sad prodajemo ono što je najvažniji sadržaj novčanika, a to je novac. Dajemo ga u tuđe ruke.”

Švaljek: “Upravo ovo što ste rekli, da je Hrvatska mala zemlja, potrebu za uvođenjem eura čini još većom. Hrvatska je najmanja od članica EU koja još nije uvela euro kao svoju valutu. Hrvatska ima malo tržište. Zemlje s mali tržištima trebaju, tim više što su male, mala tržišta – iskoristiti prednosti velikog tržišta. Mi smo jednu pretpostavku za iskorištavanje velikog tržišta ispunili. Znači, ušli smo u Europsku uniju, nema carinskih barijera, trguje se bez granica. međutim, imanje eura kao službene valute je druga pretpostavka za iskorištavanje svih prednosti toga što ste na jedinstvenom tržištu od 500 milijuna stanovnika. kao mala zemlja s tako malim tržištem, tu prednost ne možemo u potpunosti iskoristiti ako i dalje nemamo euro.”

Jakovčević: “Pa zato što ne znamo koristiti novac kao razvojnu polugu. Kad je Joseph Stieglitz stigao u Hrvatsku, u Split na jednu konferenciju, on je izložio jedan slide – to je bi pokazatelj odnosa BDP-a po glavi stanovnika 2007. i 2013. Pokazalo se da je samo Njemačka ostvarila rast. On je zaključio da Europska unija, ovakva kakva je, nije optimalno valutno područje. Zašto onda idemo tamo ako nije optimalno valutno područje?”

Možemo li predvidjeti što će se događati u eurozoni, koja je već imala svoja krizna razdoblja? Mnogi će reći da euro kao valuta odgovara visoko razvijenim, a ne slabo razvijenim zemljama.

Švaljek: “Dobro ste rekli, eurozona je imala svoja krizna razdoblja i Hrvatska ulazi kada je eurozona već preboljela dječje bolesti. Neke krize su prošle, nešto se naučilo. Ojačala je financijska infrastruktura i arhitektura tog cijelog sustava. Ulazimo sada kada je ta cijela konstrukcija puno jača, puno snažnija i spremnija na krize. Hrvatska, po mom mišljenju, od toga može samo profitirati.” 

VEZANE VIJESTI

Češka se ne žuri, a daleko je prije nas ušla u Europsku uniju?

Švaljek: “Češka, Poljska, Mađarska su po nekim gospodarskim karakteristikama, pa i drugim karakteristikama – po veličini, po broju stanovnika – drugačije zemlje. Prije svega su to veće zemlje, veća tržišta. Drugo, to su zemlje koje su bitno manje eurizirane nego Hrvatska. Hrvatska implicitno već odavno ima euro kao svoju valutu. Nemojmo zaboraviti da je Hrvatska prošla jedno razdoblje hiperinflacije. Mnogi ljudi se i dalje sjećaju toga, i dalje stabilnost svoje vlastite imovine čuvaju na način da štede u drugoj valuti, u euru. Mi smo stopljeni, srođeni s eurom i vrlo lako ćemo prijeći na euro. A da ne kažem da gledajući udio turizma u BDP-u, Hrvatska tu prednjači.”

Jakovčević: “Je li to prednost ili slabost da imamo 20 posto, a Italija ima 2,5 posto?”

Švaljek: “To je činjenica, a znamo oni koji putuju, pa se kroz putovanje susreću sa stalnom potrebom mijenjanja novca, gledanja tečajnice, traženja povoljnijeg tečaja – njima je to prilično zamorno, a potencijalno i trošak.”

Jakovčević: “To su za mene periferne stvari. Ja bi se osvrnuo na euriziranu zemlju kao što je Hrvatska – tko je krivac za to što smo eurizirani, pa središnja monetarna vlast. Naime, meni se čini da smo mi zarobljeni, da živimo kao da smo u nekim vremenima pod Beogradom, pod Bečom, pod Budimpeštom. I onda ne možemo osmisliti svoju suvremenu monetarnu politiku. Dakle, da je HNB kojim slučajem uvodio kunu kao valutu ne samo za plaćanje, nego za štednju i za obračun, a mogao je. Na primjer, da je uveo referencirane stope obvezne rezerve, pa bi onda kunska likvidnost bila otprilike nula, a devizna obvezna rezerva 30 posto, onda bi banke izračunale da im se isplati nuditi kamatu na štednju stanovništvu 0,5 za euro, a 2,0 za kune. Tko bi onda štedio u eurima? Da su svi štedjeli u kunama, mi bi imali kunsku pasivu. Tko razumije bilanciranje kredita, shvatio bi da mora kreditirati u kunama. Ne bi bilo niti eura, niti problema sa švicarskim frankom, niti svih drugih problema.”

Švaljek: “Bankama je uvijek bilo skuplje imati depozite u eurima nego u kunama, upravo tako je bila podešena monetarna politika.”

Jakovčević: “Ali da ste stanovništvu nudili 2 posto, sad je 0,8 – a kad bi bilo diferencirano 2 posto, svi bi štedjeli u kunama.”

Švaljek: “Mi smo cijelo vrijeme imali veće pritiske na aprecijaciju tečaja, nego na deprecijacija tečaja.”

Jakovčević: “Jesmo, zato što smo rasprodali sve pa je ušao devizni priljev.”

Švaljek: “Vi širite priču. Mislim da se priča treba vratiti na euro, na sadašnju situaciju i na koristi od eura koje danas možemo poručiti. Dakle, činjenica da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja, štedimo u eurima, zadužujemo se u eurima. Ne samo da se kućanstva zadužuju za stambene kredite, nego se država zadužuje na inozemnom tržištu u eurima. To je činjenica koju moramo akceptirati. I kada uzmemo u obzir takvu činjenicu, ono što nam može donijeti euro i ono što možemo izgubiti ako euro ne uvedemo, onda je tu računica vrlo jasna.”

Ali činjenica je da rastu dugoročni krediti u kunama i to je jedno od pitanja koje muči ljude koji su uzeli te kredite. Što će se događati s tim kunskim kreditima, kako će ići ta konverzija?

Švaljek: “Tu nema nikakvih problema. Konverzija će ići po tečaju koji će ići u trenutku konverzije. Znači i otplate će se tako konvertirati, preračunavati.”

A tko će platiti trošak konverzije?

Švaljek: “Neće biti troška konverzije. Znači jednostavno će se zamijeniti iznos u kunama iznosom u eurima i tu neće biti gubitka za građane koji su uzeli kredite u kunama.”

Rekli ste da smo spremni, međutim sam postupak uvođenja eura traje – ne radi se čak niti o godinu-dvije, nego o dužem vremenskom razdoblju. Koje smo kriterije sve do sad zadovoljili?

Švaljek:: “Spremni smo u pogledu opće gospodarske situacije. Opet, to treba uzeti sa zadrškom, naravno. Spremni smo u pogledu ispunjavanja Maastrichtskih kriterija. Međutim, ulazak u europski tečajni mehanizam podrazumijeva ne samo Maastrichtske kriterije, nego i daleko više i šire od toga. Osim toga, cijeli taj postupak je donekle i nedefiniran i nema konkretne uvjete. Mi sada započinjemo s neformalnim pregovorima i razgovorima, s ECB-om, s europskim institucijama. nakon toga, ući ćemo u taj europski tečajni mehanizam u kojem trebamo ostati minimalno dvije godine, a možemo ostati i dulje od toga.”

Što se događa u tom periodu?

Švaljek: “U tom periodu moramo zadovoljiti te kriterije nominalne konvergencije, postoje određeni uvjeti, to su ti Maastrichtski uvjeti, koji se tiču i stabilnosti cijena i stabilnosti tečaja, održivosti javnih financija, visine dugoročnih kamatnih stopa. U biti, sada kada bi se gledali ti pokazatelji, Hrvatska zadovoljava te uvjete. Naravno, oni će se trebati zadovoljavati i cijelo vrijeme za koje ćemo mi biti u europskom tečajnom mehanizmu. Što se tiče javnog duga, tu vrijedi pravilo 60 posto BDP-a ili zemlja treba snižavati udio javnog duga u BDP-u za jednu dvadesetinu razlike između sadašnjeg udjela javnog duga u BDP-u i 60 posto godišnje. To je nešto manje od jedan posto godišnje. Mi smo sada recimo 75 posto. Maastrichtski kriterij je 60 posto. Znači ta razlika je 15 postotnih bodova. Za jednu dvadesetinu od tih 15 postotnih bodova mi godišnje trebamo snižavati udio javnog duga u BDP-u. S obzirom da Hrvatska snižava preko dva postotna boda udio javnog duga u BDP-u godišnje, to znači da mi dosta brzo konvergiramo prema tom cilju. Naravno, mi cijelo to vrijeme do ulaska u eurozonu moramo zadžati takve trendove i dostići Maastrichtske uvjete.”

Što u slučaju velike krize?

Jakovčević: “Za razliku od doktorice Švaljek, koja je rekla da ulazimo u jednu čvrstu zonu, čini da ona nikada nije bila krhkija. Meni Europa danas sliči na venecijansku vazu od muranskog stakla koja se nagnula i kad padne, raspast će se u trideset krhotina. Pogledajte što se događa u Francuskoj, to su vrlo ozbiljni nemiri. Pogledajte što se događa u Italiji, u Njemačkoj. A zapamtimo da Europska unija opstoji samo na osovini Njemačka-Francuska-Italija, Engleske nema. Prema tome, Italija već kao da je nesklona euru, i sad već imamo problem u francuskoj. I ako se dogodi nešto drugo na sceni Njemačke – Europe nema, a mi idemo u monetarnu uniju. To su činjenice.”

Švaljek: “Ne bismo trebali tako katastrofično gledati. Ne vjerujem da će se dogoditi tako veliki potresi. Naravno, uvijek se događaju potresi, događaju se krize, dogodit će se vjerojatno i opet neka nova kriza. Mislim, to je pravilnost koja vrijedi za gospodarski sustav. Međutim, time što ćemo biti dio eurozone, imat ćemo jače oružje za borbu protiv krize. Hrvatska će moći sudjelovati u europskim stabilizacijskim mehanizmima, imati pristup financiranju veći nego sada, imati pristup jeftinijem financiranju – pogledajte kakve je prilike imala Grčka samim time što je bila članica eurozone. Dakle, zaduživala se po kamatnoj stopi manjoj od jedan posto, to ne bi nikako mogla da nije bila članica eurozone. Znači, nju je upravo eurozona spasila. Iako, za Grčku je na neki način eurozona bila izazovna time što je omogućila da se zadužuje jeftinije pa je Grčka prešla svaku mjeru u zaduživanju. Ali to samo govori kako je Grčka precijenila prednosti toga da bude članica eurozone, i umjesto da bude suzdržana u svojoj potrošnji, bila je rasipna – ali to je itekako bila škola i za Europsku uniju i za eurozonu.”

Ali neki vaši kolege tvrde da bi se u slučaju krize to prelomilo preko tržišta rada, da bi se moralo pribjeći smanjivanju plaća?

ŠVALJEK: “Manevarski prostor u slučaju krize je samo veći ako ste članica eurozone. Ne znam na što su kolege mislili, možda na to da Hrvatska neće imati mogućnost korištenja tečajne politike, to je istina. Međutim, kada pogledate koje su sad mogućnosti vođenja monetarne i tečajne politike, to je zbog eurizacije opet vrlo ograničeno. Ja bih rekla da treba staviti na vagu prednosti i koristi, gdje svaka računica pokazuje da koristi pretežu.”

Jakovčević: “Ja bih rekao da je monetarna politika posljednjih 20 godina potpuno pogrešna. Da je HNB vodio suverenističku monetarnu politiku, na način da je utjecao na referentnu kamatnu stopu na štednju, na investicije, na izvoz – mi danas ne bi bili u ovoj situaciji. A nije. Ako uzmete tečaj danas i tečaj prije godinu dana, kuna je aprecirala za između dva i četiri posto. To znači da je izvoznik izgubio toliko marže, da mu je poskupila roba na međunarodnom tržištu. Znači, izravna šteta na konkurentnost naših izvoznika. To su efekti, o tome trebamo razgovarati.”

Švaljek: “Ali kad uđemo u eurozonu, euro će biti i prošle i ove godine. znači, neće više biti u valutnoj krizi.”

Jakovčević: “Nikad euro u Zagrebu neće vrijediti kao euro u Frankfurtu. U tome je snaga ekonomije. Realni tečaj je odnos nominalnog tečaja, cijena jedne košarice proizvoda na domaćem tržištu u usporedbi sa stranim tržištem. On deprecira. I zato ljudi odlaze iz Hrvatske, jer je kupovna moć slaba. To će se dogoditi i s eurom u Hrvatskoj.”

Švaljek: “Razlozi odlaska iz hrvatske leže na raznim drugim mjestima, ali ne u tečajnoj politici.”

Jakovčević: “Ali doprinos monetarne politike je svugdje, u proizvodnji, u izvozu – Hrvatska je jedina zemlja koju je takva tečajna politika dovela do toga da se sve isplati uvoziti, a ništa proizvoditi i izvesti. Mi smo porušili naše proizvodnje, industrije – u Splitu, u Rijeci, u Osijeku, u Vukovaru, u Slavonskom Brodu – i napravili smo šoping centre. A to je promocija uvoznih lobija.”

Švaljek: “Moram se ne složiti s vama. Prije par dana sam bila na konferenciji hrvatskih izvoznika i opet se otvorilo pitanje tečaja. Naravno, ja sam govorila o euru, pojavila se tema deprecijacije, što nam je donijela deprecijacija, i voditelj konferencije se obratio auditoriju u kojem su bili izvoznici i pitao ‘Tko je među vama da kuna deprecira 10 posto?’. Znate koliko je ljudi diglo ruku? Dvoje. Mislim da to dovoljno govori. I mislim da oni dobro znaju što bi donijela deprecijacija.

Što bi donijela deprecijacija?

“Prije svega, oni su uvozno zavisni. Da bi mogli proizvesti proizvod koji proizvode i izvoze, sigurno nešto moraju i uvesti. Drugo, oni se zadužuju. Mogu se zadužiti doma ili u inozemstvu, a ako se zadužuju u inozemstvu, ne zadužuju se u kunama, nego u stranoj valutu.”

Jakovčević: “A zašto nije kamatna stopa u Hrvatskoj ista ili niža, kao što je na primjer u Češkoj, u odnosu na druge zemlje?”

Švaljek: “E vidite, kad mi jednog dana uđemo u eurozonu, nama će kamatne stope pasti, kao što su pale kamatne stope u Grčkoj i u bilo kojoj drugoj zemlji članici eurozone.”

Jakovčević: “Recite mi jednu stvar – može li monetarna politika utjecati na nezaposlenost?”

Švaljek: “Monetarna politika ima svoje ciljeve. Kaže se da je cilj monetarne politike stabilnost cijena i pozitivan utjecaj na gospodarski rast pod uvjetom da se time ne ugrozi monetarna stabilnost, stabilnost cijena.”

JAKOVČEVIć: “Je li stabilnost deflacija? Imali smo je 2015. 0,3 i 2016. godine 0,5 deflaciju. Što je HNB činio? Ništa. Promatrao je to sa strane.”

Švaljek: “A zašto smo imali deflaciju?”

Jakovčević: “Pa krivicom monetarne vlasti. Što je napravio Mario Draghi kroz ovih zadnjih pet godina? Znate koliko je pustio novca u optjecaj? Tisuću sto milijardi. Zašto? Jer se borio protiv deflacije. Priželjkivao je inflaciju od 1,8 posto. To vi morate raditi u HNB-u.”

Švaljek: “Mario Draghi je provodio politiku koja se vama sviđa. Mi želimo ući u eurozonu, u zonu koju vodi upravo taj Mario Draghi i vama se to ne sviđa.”

JAKOVČEVIć: “Ne, meni se sviđa to što on radi. Ali vi sad to radite. Sad počinjete to raditi, a imate instrumente. Nekonvencionalna monetarna politika je politika 21. stoljeća.”

Švaljek: “Zašto su cijene pale? Vi vrlo dobro znate pod kakvim utjecajem su te cijene uvoznih cijena, cijena nafte.”

Jakovčević: “Opet znači preferencija uvoza. A tko je kriv za preferenciju uvoza. Kriv je tečaj. Cijelo vrijeme.”

Švaljek: “Ali naftu morate uvesti. Koliko znam, nafte nemamo dovoljno u Hrvatskoj.”

Jakovčević: “Imamo 20 posto potreba. Ostalo je uvoz.”

Da riješimo još jedan mit koji se često pojavljuje u javnosti, a taj je da ćemo imati hrvatske plaće i europske cijene. Koliko će zapravo porasti neki životni troškovi?

Švaljek: “Obično je to glavna tema kada se ulazi u eurozonu. Dakle, ljudi se prije svega boje porasta cijena. Ako pogledamo što se događalo 2002. godine kada je uveden euro ili poslije u zemljama koje su naknadno uvodile euro kao nove članice Europske unije i eurozone, tu je bilo određenog porasta cijena. Međutim, kada pitate ljude, oni će reći da je porast cijena bio bitno veći nego što to bilježi statistika. taj psihološki efekt je bitno veći nego što je doista bilo porasta cijena. Dakle, kod ovih novih članica Europske unije koje su uvele euro, dakle baltičke zemlje, Slovačka i Slovenija – njima je u prosjeku u jednoj godini porast cijena iznosio 0,23 posto. Znači, 0,2 posto su te godine porasle cijene, nakon toga više tog razloga za porast cijena nije bilo. Oni koji eventualno osjećaju da postoji potražnja na tržištu, da bi možda tržište moglo prihvatiti nešto više cijene, iskoriste taj trenutak konverzije pa povećaju cijene. I ako se tržište ne buni, onda cijena ostane takva. Razlike su od zemlje do zemlje, od skupine proizvoda do skupine proizvoda, nešto više su porasle cijene za usluge, nego za proizvode. Međutim, kao što sam rekla, taj utjecaj je bio prvo jednokratan, a drugo, bio je izuzetno mali. Znači, 0,2 posto. Pa i mi u Hrvatskoj procjenjujemo da bi taj jednokratan utjecaj na cijene mogao iznositi 0,2 posto. Ja mislim da je to nešto čega se ipak ne bismo trebali bojati, jer s druge strane te koristi od ulaska u eurozonu će sigurno nadmašiti taj jednokratni trošak.”

Slažete li se s time?

Jakovčević: “Za mene je problem niska bruto satnica koja će se zabetonirati ulaskom u monetarnu uniju. Ona je 10 eura po satu.”

Švaljek: “A zašto bi se to betoniralo ulaskom u monetarnu uniju? Ne vidim rezon.”

Jakovčević: “Pa logično je. Ako uđete u eurozonu, zašto bi imali veću? Doći će do mobilnosti radne snage. Mi smo već izgubili osam posto stanovništva u zadnjih pet godina.”

Švaljek: “Ali upravo zbog mobilnost radne snage, ostat će manje i morat će rasti cijene rada u Hrvatskoj jer će ponuda radne snage biti manja. Pa to vam se upravo sada događa.”

Jakovčević: “Pa vidite kolika je minimalna plaća, najniža u europskoj uniji. Sada je tri tisuće kuna neto, normalan čovjek s time ne može živjeti.”

Švaljek: “Ali dolazi do porasta plaća, čak i plaća u javnom sektoru, koje su nešto malo kaskale za privatnim sektorom, te plaće će porasti.”

Jakovčević: “Ljudi odlaze i povlače sa sobom druge. To je jedna epidemija. Još će se nešto dogoditi. Mi imamo najlošiji pokazatelj robnog izvoza u BDP-u, on je 23 posto. To je najniži pokazatelj u Europskoj uniji. Na primjer, Slovačka ima 80 posto. Kad uđemo s ovakvom ekonomijom, opet će ostati 23 posto. Zemlja koja ne može prehraniti svoje domicilno stanovništvo sa svojom prehrambenom industrijom, a kamoli turiste, nema perspektive. Koliki je doprinos monetarne politike u tome?”

Švaljek: “Monetarna politika radi svoj posao izuzetno dobro. Vi možete reći to što ste rekli, međutim svi pokazatelji govore da monetarna politika dobar posao. Prvo, cijene su stabilne, tečaj je stabilan, pazite mi smo za vrijeme cijele krize imali stabilan monetarni sustav. za vrijeme dok su druge zemlje opterećivale svoje proračune, povećavale javni dug zbog toga što su morale sanirati banke, spašavati banke i teret tog spašavanja prevaljivati na porezne obveznike, Hrvatska to nije.”

Jakovčević: “Koliko smo mi potrošili sanirajući banke – 80 milijardi kuna smo sanirali od 2000. do 2004. godine. Ima jedna banka koja je kupljena za 310 milijuna eura i vratila je to prinosom od 50, 60 posto, znači u dvije godine.”

Švaljek: “Pogledajte sadašnju monetarnu politiku. Od 2000. godine na ovamo – koliko banaka je sanirano iz državnog proračuna? Imali smo financijsku i bankarsku krizu u cijelom svijetu, a u Hrvatskoj je nismo imali.”

Jakovčević: “Znate koliko banaka 200. godine? 60. danas ih ima 20. Je li to dobro ili loše? To je jako loše. Znate li koliko Austrija ima banaka – 700.”

Švaljek: “Ali došlo je do konsolidacije na tom tržištu.”

JAKOVČEVIć: “Što znači konsolidacija? Uništavanje malih banaka. To je pad konkurentnosti. Rast koncentracije. Treba se boriti protiv koncentracija jer one sprječavaju da krajnji korisnik dobije optimalan proizvod. To je definicija.”

Švaljek: “Ali ta koncentracija je imala svog razloga. Hrvatska ima malo tržište, pa i malo bankarsko tržište. Treba li maloj Hrvatskoj 60 banaka? Upravo male banke su imale visoke troškove. Imale su visoke bankarske naknade.”

Jakovčević: “Bilo bi dobro da ima 100. Imali bi veću konkurentnost.”

Hoće li plaće rasti? Recimo u Sloveniji su rasle?

Švaljek: “Plaće mogu padati ili ne rasti iz bilo kojeg drugog zakona, ali ne zbog ulaska u eurozonu. To nema veze jedno s drugim. A prema svemu sudeći, s obzirom na sadašnji i demografski trend i emigraciju, ali i gospodarske trendove, ja mislim da plaće samo mogu rasti. A cijene će rasti, ako budu, tako malo da mi to nećemo zamijetiti. Osim toga, mi sad znamo što su radile druge zemlje kada je bio taj trenutak konverzije. Bilo je jedno razdoblje, na primjer, dvojnog iskazivanja cijena, u euru i u domaćoj valuti, da bi kupci mogli vidjeti da je konverzija dobro učinjena. Postoje razni mehanizmi da se ne dogodi taj udar na cijene, udar na standard, a plaće će vjerojatno rasti u skladu s rastom produktivnosti.”

Jakovčević: “Kad su pitali Engleze zašto ne žele monetarnu uniju, oni su rekli da je svaki Englez frustriran jer na novčanici nema slike kraljice Elizabete. E vidite, ja ću biti frustriran ako ne bude Ante Starčevića, Radića i Marulića. Smatram da je gubitak suverenosti strašan. Već smo je izgubili. Novčanik imamo u tuđim rukama, sad još novac bacamo u tuđe ruke.”

Švaljek: “Ulaskom u eurozonu mi ćemo moći kovati svoj novac i na kovanicama će biti motiv koji Hrvatska izabere. Može to biti motiv Marulića, Starčevića, Radića, Gundulića ili koga god. Međutim, što se tiče hrvatskih velikana, mi ne znamo koji je novac bio u optjecaju za vrijeme njihovog vremena, ali znam da su svi oni imali itekakve veze s Europom. Recimo, Marulić je kritizirao Europu upravo zbog njezine razjedinjenosti u naletu Turaka. Mislim da bi on bio vjerojatno zadnji koji bi se borio da se euro ne uvede, a da njegov lik ostane na novčanici.”

Jakovčević: “Ja sam sretan da ne sudjelujem u odlučivanju o uvođenju eura, jer se bojim da će za 20 godina neka generacija doći i proklinjat će nas što smo se riješili monetarne suverenosti.”

Švaljek: “Znate onu Gibonnijevu ‘Činim pravu stvar’? Ja mislim da ja činim pravu stvar.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram