"MPO nije demografska mjera, ali svako je dijete dragocjeno"

Vijesti 15. ruj 201817:06 > 17:35
N1 (ilustracija)

Visoka i rastuća učestalost neplodnosti sve je značajniji ne samo individualni, nego i društveni problem, a iako se u Hrvatskoj svaki šesti par bori s neplodnošću - odnos države prema medicinski potpomognutoj oplodnji, nažalost, na nezavidnoj je razini, upozorava Klaudija Kordić iz Roda, jedine udruge u Hrvatskoj koja zastupa prava neplodnih osoba.

Koji su najčešći uzroci muške i ženske neplodnosti i koje su metode medicinski potpomognute oplodnje najuspješnije?

Kordić: Uzroci neplodnosti muškarca mogu biti bolesti, infekcije ili urođeni poremećaji koji dovode do smanjenja broja ili odsustva spermija u ejakulatu, nedovoljne pokretljivosti spermija ili neprohodnosti sjemenovoda. Ipak, najčešće je povezana sa spermatogenezom. I dok je muška neplodnost prije nekih dvadesetak godina bila uzrokom bračne neplodnosti tek u 20 posto slučajeva, danas je ovaj udio narastao na više od 40 posto. Novija istraživanja ukazuju da se prosječan broj spermija u ejakulatu u proteklih pola stoljeća smanjio za gotovo 50 posto, a dodatno zabrinjava činjenica da je u ionako brojčano oslabljenom ejakulatu sve više slabije ili nepokretnih, kao i morfološki nenormalnih spermija.

Za liječenje nekog blažeg oblika muške subfertilnosti, često se primjenjuje inseminacija (IUI), čija je uspješnost oko sedam posto po postupku. ICSI metoda ( intracitoplazmatska injekcija spermija) koristi se kod ozbiljnijih dijagnoza muške neplodnosti, pri kojoj embriolog injektira spermiji u citoplazmu jajne stanice. Nakon oplodnje stanice, taj se zametak prenosi u maternicu kao i kod klasičnog postupka IVF (in vitro fertilizacija – izvantjelesna oplodnja).

Donacija sperme potrebna je kod vrlo teških oblika muške neplodnosti. Naš zakon predviđa postupke heterologne oplodnje donacijom jednih od gamete ili donacijom zametaka.
Najčešći uzroci ženske neplodnost su oštećeni jajovodi, izostanak ovulacije i endometrioza, ali može biti i preuranjena menopauza. U nekom lakšem obliku ženskog faktora dovoljno je uvesti medikaciju i uz nadzor liječnika provoditi ciljane odnose, no često je izvantjelesna oplodnja jedina mogućnost za koja pruža realne šanse za ostvarivanje trudnoće.

Pixabay (ilustracija)
Mogu li parovi u Hrvatskoj realizirati postupak medicinski potpomognute oplodnje – ima li Hrvatska adekvatan način liječenja neplodnosti?
Kordić: Zagreb spada među centre koji su vrlo rano postigli uspjehe u liječenju izvantjelesnom oplodnjom, pa tako naša ‘prva IVF beba’ u listopadu slavi 35 godina. No nažalost je zakon koji smo imali od 2009. do 2012. koji je bio tada najrestriktivniji u Europi ostavio traga te su danas posljedice istog kao i iznos od samo 1.300 eura koji HZZO izdvaja za jedan postupak (najniži iznos u regiji, samo Crna Gora izdvaja oko 2.300 eura za isti takav postupak) razlozi za nisku uspješnost liječenja neplodnosti u Hrvatskoj u državnim bolnicama.

Situacija u privatnim MPO centrima je nešto bolja, no i dalje su druge države kao što su Švedska, Danska, Belgija, Španjoska mnogo uspješnije u liječenju neplodnosti. U tim se državama puno ulaže u stalnu edukaciju, u novu opremu, konstantno se rade istraživanja u ovoj izrazito naprednoj grani medicine, ali istodobno je prisutan i (samo)kritičan uvid u uspješnost rada i rezultate.

Ono što u Hrvatskoj nedostaje su banka gameta kao i program doniranja jajnih stanica ili sperme. Naši pacijenti, unatoč tome što im Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji osigurava liječenje uz donirane jajne stanice, doniranu spermu ili čak donirane zametke, svoje pravo u Hrvatskoj ne mogu ostvariti. Za to postoje tehničke prepreke, kao što je nepostojanje banke gameta, ali je dojam u udruzi Roda i nepostojanje volje da se išta po tom pitanju pokrene. Zbog toga šaljemo naše pacijente u inozemne klinike u kojima većinu troškova takvog liječenja moraju snositi sami iako hrvatski zakon o MPO propisuje i nalaže snošenje troškova donacije. Mnogi parovi jednostavno ne mogu izdvojiti 5.000 do 7.000 eura za tu vrstu liječenja.

Drugi je problem ono što sam već napomenula, a to je vrlo niska uspješnost u državnim klinikama, tako da nažalost ne možemo govoriti o odgovarajućem načinu liječenja neplodnosti na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Koji su najveći problemi s kojima se susreću neplodni parovi u Hrvatskoj, koji su najveći nedostaci aktualnog Zakona?

Kordić: Nepostojanje jedinstvenog Državnog registra, netransparentnost u liječenju; nepostojanje banke gameta i posljedično neodgovarajuće prekogranično liječenje; zakonsko ograničenje oplodnje 12 jajnih stanica i izbjegavanju dobivanja većeg broja; velika fluktuacija u kvaliteti liječenja neplodnosti i veliki jaz između tretmana u državnim i privatnim centrima za liječenje neplodnosti; nerealno niski iznosi refundacija Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, koji se neminovno mora odraziti i na uspješnost i kvalitetu liječenja.

Na koje bi se primjere dobre prakse u svijetu Hrvatska mogla ugledati?

Kordić: Svakako primjer Švedske, u kojoj država svojim pacijentima omogućava i garantira sveukupno tri postupka izvantjelesne oplodnje, ali je u prosjeku potrebno samo 1,7 IVF postupaka za 70 posto pacijenata. Znači, u Švedskoj nisu potrebna ni dva IVF postupka kako bi njih skoro 70 posto završilo liječenje s živorođenim djetetom u rukama. Kod nas je nažalost situacija mnogo gora, kod nas i četiri postupka na teret države i dva u prirodnom ciklusu neće biti dovoljna za mnoge parove.

Švedska puno ulaže u svoje ljude, u svoje liječnike, u svoje embriologe, stalno istražuju kako bi postali još bolji i efikasniji, u Švedskoj parovi često svoje zametke koji bi ostali iza njih daruju u istraživačke svrhe za neke buduće generacije, dok je kod nas to zakonom zabranjeno i svjetonazorski nažalost opterećeno.

Pritom Švedska prenosi skoro uvijek samo jedan zametak, kako bi se minimiziralo rizik od višeplodnih trudnoća. Time se štedi u prvom redu zdravlje rodilje i djece, ali i znatno štedi troškove takvih rizičnih trudnoća. U Hrvatskoj još uvijek imate više od 20 posto višeplodnih trudnoća iz IVF-a, što je znatno iznad zapadnoeuropskog standarda.

Pixabay (ilustracija)
S obzirom na sve rečeno, kako ocjenjujete odnos države i društva prema MPO-u i strahujete li da će MPO opet ”zapeti” kao svjetonazorsko pitanje?

Kordić: Nažalost je odnos države prema MPO-u na nezavidnoj razini, no tako je i s drugim temama s područja zdravstva. Iako MPO nije demografska mjera, danas je svako dijete dragocjeno. Nemojmo zaboraviti da je udio MPO djece u europskoj populaciji veliki, npr. Danskoj sedam posto. U doba kad se sve manje ljudi iz raznih razloga ne odlučuju imati djecu, svi bi trebali napraviti maksimalno moguće kako bi se osobama koji imaju problema sa začećem olakšao taj put.

Nažalost, zbog prijašnjih iskustva, uvijek strahujemo tko će i hoće li opet liječenje jedne bolesti svesti na pitanje svjetonazora. Moramo također biti svjesni da je to u najmanju ruku otvaranje Pandorine kutije. Jer, ako se svjetonazorski krene određivati tko ima pravo i na kakvo liječenje za svaku pojedinu bolest, gdje je točno onda kraj? Iz tog razloga će se udruga RODA, kao jedina udruga u Hrvatskoj koja zastupa prava neplodnih osoba, nastaviti boriti za to da liječenje neplodnosti i MPO više nikada ne postanu svjetonazorsko pitanje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.