Pobačaja je u RH sve manje ili je 'crna ekonomija' u cvatu?

Vijesti 28. ruj. 201709:22 > 09:29
Podijeli:
Izvor: REUTERS/Carlos Garcia

Je li pad broja pobačaja u Hrvatskoj stvaran ili je crna ekonomija pobačaja na zahtjev u cvatu, pitanje je koje se nameće nakon objave izvješća Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) o pobačajima u zdravstvenim ustanovama u RH 2016. prema kojemu je nastavljen trend smanjenja broja pobačaja koji traje već 15 godina.

Prošle godine prijavljena su 6.904 pobačaja što je znatan pad u odnosu na 2015. godinu kad su zabilježena 8.362 prijevremena prekida trudnoće. Tijekom 2016. godine zabilježeno je 2.520 legalno induciranih pobačaja dok ih je prethodne godine bilo 3.002 – a ako pogledamo podatke za 2000. godinu kada su zabilježena 7.534 legalno inducirana pobačaja pad je još jasnije vidljiv, pokazuju podaci HZJZ-a o pobačajima u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj.

No za pravu sliku o tome zašto pada broj pobačaja treba zaviriti iza golih brojki, a “ova neobično važna i kompleksna problematika koju nam kolege iz HZJZ-a već godinama serviraju pod nos, zahtijeva od sviju koji se bave reproduktivnim zdravljem fertilne populacije ozbiljnu analizu, naročito u vezi s nevjerojatnim porastom neuspjelih, a željenih trudnoća”, ističe ginekologinja Jasenka Grujić.

“Prema statističkim podacima za 2016. broj induciranih (izazvanih) pobačaja u Hrvatskoj je bio 2.520, a spontanih (ovdje mislim na sve one trudnoće koje nisu završile porodom) bilo je čak 4.384. Dakle, broj induciranih pobačaja pada ili zbog izvrsne educiranosti fertilne populacije, ili zbog masovne uporabe sigurnih kontraceptiva, a to nikako nije slučaj (prevalencija upotrebe hormonalnih kontraceptiva je tek oko 10 posto). Vjerojatnije se radi o odljevu u ilegalu o čemu je bilo i napisa u novinama. Mislim da su ipak i napori profesije, nas većine ginekologa i ginekologinja, značajno doprinijeli smanjenju broja pobačaja, barem u vezi s nastojanjima da hormonalna kontracepcija bude dostupnija”, smatra Grujić.

Izvor : HZJZ

Grujić napominje i da “ne smijemo smetnuti s uma niti loš sustav prijavljivanja pobačaja, pa se i odgovorni za statističke podatke ograđuju u vezi s brojem pobačaja (Ljetopis Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo 2015.)”. Podcrtano s još malo brojki, dodaje: “Primjerice 1996. bilo je 19.634 pobačaja ukupno, od toga spontanih 3.520 i ostalih (neuspjelih trudnoća) 3.775. Godine 2016. bilo je 6.904 pobačaja ukupno, od toga spontanih 944 i ostalih (neuspjelih trudnoća) 3.440. U 20 godina bilježi se porast neuspjelih, a željenih trudnoća s 19.2 posto na 49.8 posto. Sapienti sat”.

Nizu razloga zbog kojih pada broj pobačaja Marinella Matejčić iz Platforme za reproduktivna prava, pored “većeg izbora kontracepcije (iako nije besplatna, dakle ne možemo reći da je dostupna)”, dodaje i “smanjenje broja stanovnica Hrvatske te pogotovo recentnih godina, praksu činjenja prekida trudoće u privatnim klinikama i činjenja istih u zemljama u kojima su cijene konkurentnije nego kod nas”.

Kada govorimo o podacima HZJZ-a o prekidima trudnoće na zahtjev, valja imati na umu i da oni ovise o ažurnosti zdravstvenih ustanova koje dostavljaju ‘sirove’ podatke, napominje Matejčić, a “u obzir moramo uzeti i činjenicu da je 2014. godine čak 52 posto liječnika i liječnica odbilo raditi prekide trudnoće tijekom svojeg radnog vremena u državnim bolnicama te da ne postoje statistike koje nam pokazuju koliko se liječnika i liječnica u ovom trenutku poziva na priziva savjesti”.

Izvor : Sanjin Strukic/PIXSELL

“Iz podataka sa stranica HZHJZ-a je razvidno i da, iako se pobačaj sukladno Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, može izvršiti u 29 zdravstvenih ustanova, u OB Knin i OB Vinkovci te OŽB Našice i D.Z. Metković nije učinjen niti jedan. S obzirom na to da su ravnatelji i ravnateljice zdravstvenih ustanova u kojima se trebaju raditi pobačaj dobili naputak Ministarstva zdravstva da osiguraju, ako u bolnici nema raspoloživog ginekologa ili ginekologinje koji se ne poziva na priziv savjesti, vanjskog suradnika, pitanje je što se zapravo dešava u tim zajednicama koje gravitiraju navedenim zdravstvenim ustanovama”, upozorava Matejčić, odnosno: “Jesu li te žene doista te sreće da se nikome ne dogodi neželjena trudnoća ili je crna ekonomija pobačaja na zahtjev u cvatu?”

“Mjesta prizivu savjesti u medicini nema”, jasna je Grujić i dodaje: “Sadašnje zakone treba ili mijenjati, ili dopuniti i razraditi kako je to više puta predlagala Inicijativa liječnika i liječnica za regulaciju priziva savjesti u medicini. Koliko znam, postoji samo jedno istraživanje o broju prizivača – to je istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014. Prema tom istraživanju od 375 ginekologa i ginekologinja na radu u bolnicama ovlaštenim za obavljanje pobačaja njih 195 odbija vršiti pobačaje temeljem priziva savjesti”.

“Ne radi se, naime, samo o prizivu savjesti u vezi s pobačajem, priziv savjesti proteže se na mnogo više djelatnosti i postupaka pa tako neki kolege ne propisuju kontracepciju temeljem priziva savjesti”, upozorava Grujić i objašanjava: “Priziv savjesti u medicini u vezi s pobačajem religijski je temeljen priziv. Crkva i konzervativne snage žele inaugurirati prenatalno pravo na život kao temeljno ljudsko pravo čime bi se blokirala sva moguća ženska prava pa i pravo na život trudnice. Utjecaj religije na ženska reproduktivna prava uzeo je toliko maha (nismo ni svjesni) da je Parlamentarna skupština vijeća Europe još 2012. obznanila da je za realizaciju reproduktivnih prava žena nužno stvarno odvajanje Crkve od države”.

Izvor : Grgur Zucko/PIXSELL

Da ne znamo kakva je situacija oko prizivača i prizivačica savjesti u 2017. godini, kaže i Matejčić, no Platforma strahuje da se je taj postotak još povećao. Stoga je, kaže, “nužno regulirati pravo na priziv savjesti i osnovati registar prizivača, ako već nismo dovoljno progresivni da stavimo veto na isti u bolnicama koje se financiraju novcem svih građanki i građana Hrvatske, uključujući onih koje traže prekid trudnoće i kontracepciju”.

“Kada gledamo službenu statistiku sve je naizgled divno, ali ti su podaci upitni, a realno su reproduktivna prava žena ozbiljno ugrožena. Dostupnost pobačaju je bitno umanjena, što zbog difamacije kojoj su izložene žene, prisiljene iz ovih ili onih razloga, trudnoću prekinuti, što zbog priziva savjesti liječnika. Pitam se i što je s mogućnošću prekida trudnoće medikamentoznim putem?”, upozorava Grujić ukazujući i na “poznatu i dokazanu činjenicu da restriktivni zakoni ne dovode do pada broja pobačaja”.

“Restriktivni zakoni dovode samo do njihove komercijalizacije, tj. do porasta kriminalnih pobačaja (dakle onih koji se ne rade u skladu sa zakonom) ili dovode do, kako volim reći ‘transgranične suradnje’ tj. odlaska žena u druge države kako bi pobacile. Imamo primjere Irske i Poljske”, podsjeća ginekologinja pa nastavlja dalje: “Posljedice za žene, kada im se umanjuju ili ukidaju prava da ‘slobodno i odgovorno odlučuju o broju i razmaku između rađanja djece te prava na pristup informacijama i edukaciji’ (Konvencija o eliminaciji diskriminacije nad ženama-CEDAW (čl.16.1)e), identične su i u bivšim komunističkim diktaturama (Ceausescuov Dekret 770) i u NDH i u pseudosekularnim državama poput Poljske. Posljedice u konačnici ovise samo o tome vrši li pobačaj stručna ili nestručna osoba i u kojim uvjetima”.

Izvor : Ilustracija

Samo edukacijom s jedne strane i popularizacijom te dostupnošću kontracepcije moguće je utjecati na broj pobačaja. “Nažalost, naša djeca i mladi prečesto dobivaju informacije koje nisu u skladu sa znanošću ili im se nameće partikularni religijski stav kao jedino moralan. Jasno ni kontracepcija nije Crkvi mila, i pobačaj i kontracepcija su ‘plodovi s istog stabla’ za Katoličku crkvu”, dodaje Grujić.

Međutim, kada govorimo o seksualnoj edukaciji, ona se ne provodi sustavno, a na to upozorava i Matejčić: “Naime, u Zdravstveni odgoj je uključen i modul ‘Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje’ (modul četiri), koji uključuje teme o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti te spolno odgovornom ponašanju. Zdravstveni odgoj provode razrednici u sklopu sata razrednog odjela, pri čemu im je Agencija za odgoj i obrazovanje kao pomoć izdala priručnike za učitelje, nastavnike i stručne suradnike u razrednoj nastavi, osnovnoj te srednjoj školi. Priručnici su izdani u tiskanom obliku, a putem web portala Agencije za odgoj i obrazovanje mogu se nabaviti i u elektronskom obliku”.

No, razrednicima nisu pruženi sustavni oblici edukacije za provođenje programa i ne nadgleda se implementaciju istog modula. “Važno je napomenuti da je alocirano ukupno četiri sata nastave godišnje za prvi i drugi razred srednje škole, odnosno pet nastavnih sati na ovaj modul i da za četvrti razred srednje škole nije predviđen ovaj tip edukacije”, napominje Matejčić i podsjeća da se “u javnom diskursu vode polemike oko toga kada počinje život i ne uzima se u obzir činjenica da je za neke žene pitanje prava na izbor pitanje prava na vlastiti život i tjelesnu autonomiju te se često govori o pobačaju kao kontracepciji”.

“Prekid trudnoće nije kontracepcija, a ono što se može napraviti je učiniti kontracepciju dostupnom kako bi se broj neželjenih trudnoća još više smanjio. Zanimljivo je kako iste struje koje aktivno rade na otežavanju pristupa prekidu trudnoće jednako aktivno rade i na blokiranju provođenja navedenog modula u srednjim školama što njihovu agendu nikako ne čini ‘pro-life’, već izuzetno ‘anti-choice’ i protiv znanja i informiranja”, zaključuje Matejčić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.