Brglez za N1: Dogovorit ćemo se, ali arbitraža je temelj

Vijesti 09. srp 201708:51 > 11:52
Podijeli:
Izvor: N1

O presudi Arbitražnog suda novinarka i urednica Točke na tjedan Nataša Božić razgovarala je s Milanom Brglezom, predsjednikom slovenskog parlamenta. Predsjednik slovenskog parlamenta ekskluzivno za N1 potvrdio je neslužbene informacije da Slovenija planira neki vid - humanog preseljenja - Slovenaca koji su zapeli - na hrvatskoj strani granice.

Otkud to zadovoljstvo odlukom u Sloveniji kad zapravo dobar dio slovenskih zahtjeva i argumenata nije usvojen. Kolokvijalno rečeno, izguibili ste 90 posto na kopnu a ni na moru niste ostvarili glavni cilj – područje junctiona je ostalo hrvatski akvatorij?

No, zadovoljstvo naprosto ne možemo skrivati, ali još je važnije da ćemu tu odluku Arbitražnog suda poštovati. Mislim da naše polazište moraju biti racionalne premise.

Pročitala sam ovih dana Vašu izjavu da su “slovenski odvjetnici pri arbitražnom sporu vrijedili svakog centa!”. Znači li to da je Slovenija zadovoljna odlukom Arbitražnog vijeća u Haagu o razgraničenju s Hrvatskom?

Gledajte, stvar je ovakva: najprije moramo shvatiti da je to arbitražno odlučivanje treće strane, jer se sami nismo mogli dogovoriti i svatko može biti djelomično zadovoljan, a djelomično nezadovoljan. Kada bi svi bili zadovoljni, to ne bi bilo pravo međunarodno arbitražno odlučivanje. Toga najprije trebamo biti svjesni. Dakle pobijedilo je međunarodno pravo. Sada tu odluku treba provesti, a što se tiče samih argumenata, ne bih kalkulirao – ništa od ovoga nije unaprijed bilo toliko jasno određeno da bismo mogli reći „ovo je naše, a ovo nije naše“ – također i područje kontakta postoji, jasno, u određenom smislu, i takvo je područje moguće prema međunarodnom pravu, to je unikatni sporazum, unikatno rješenje – ne mogu se žaliti na cjelokupno rješenje, a svakako se i kod nas mogu naći mnogi koji će tvrditi suprotno. No to nije važno, važno je što čini država i što misle politički akteri vezano uz ovo namjeravaju učiniti. Mi ćemo poštivati ovu odluku i učiniti sve da se odluka poštuje. A djelomično je istina da treba uzeti u obzir i stajališta Hrvatske.

Strateški cilj slovenske vanjske politike je bio status Sloevenije kao pomorske države – no to nije ostvareno, slovensko teritorijalno more nema doticaj sa otvorenim morem?

Kako se nije dogodilo? To se u suštini dogodilo kroz područje kontakta. Kroz područje kontakta brodovi, zrakoplovi, dakle cjelokupni promet – zračni i morski – je neometan, ništa ga ne može ometati, čak niti u ratnom stanju, tako da ako već govorimo o tim stvarima, riječ je o unikatnom području, gdje je dakako hrvatska suverenost ograničena, a ujedno su naša prava, bar vezano uz taj prolaz, na neki način apsolutizirana i vrlo slična onima kakva inače vrijede na otvorenom moru – mislim da je to unikatno rješenje, koje poštuje interese obiju strana i da taj vitalni interes i tog straha, rekao bih, koji je bio prisutan u slovenskoj politici vezano uz takav kontakt, zapravo zadovoljen. Mislim da u ovom slučaju više prema međunarodnom pravu ili netko tko poznaje međunarodno pravo, vrlo teško može argumentirati. Da bi to doista bio neposredni kontakt slovenskog teritorijalnog mora, morali bismo cijelo međunarodno pravo postaviti naglavačke, a to doista nema smisla.

Jeste li u Sloveniji svjesni da ne postoji način da se Hrvatsku natjera da provede arbitražnu odluku ako Hrvatska ostane čvrsto pri svom stavu da ju ne želi provesti? Međunarodno pravo je zasnovano na konsenzusu – nema prisile? 

Nije se radilo baš o istoj stvari, radilo se o stvari koja je ionako u skladu s međunarodnim pravom – tu se radi samo o, recimo, dodatnoj razini. Također morate znati da ono, što je bilateralno bilo moguće dogovoriti je jedna stvar, a ono što treća strana prosudi je druga stvar i ako jedno ili drugo ne postrane dio međunarodnog prava, to nije toliko zaštićeno kao u ovom slučaju, jer riječ je o konačnoj odluci o ovim stvarima. Prema tome i pregovori o tome je li ovo konačno rješenje ili nije, nemaju smisla – u tom slučaju međunarodno pravo možemo odbaciti.

Nije li ovo rješenje za Sloveniju lošije od parafiranog sporazuma Račan Drnovšek?

Mislim da treba pogledati suštinu i samo područje kontakta, što se radilo, tamo se to pokušalo učiniti kroz neki dimnjak pokušalo učiniti, a s druge se strane Piranski zaljev shvaćao kao teritorijalno more, a radi se o unutarnjem moru – to je ipak malo drugačiji status, dakle unutarnje vode imaju ipak drugačiji status, gledajte, ne može se u potpunosti usporediti, ali taj slučaj više ne postoji. Mi se ne bismo, odnosno ne bismo se trebali više o tome razgovarati, ako bi taj postupak ratifikacije s obje strane krenuo, ali nije, i s time se moramo pomiriti. To ne možemo uspoređivati. Bilateralno je moguće dogovoriti još povoljnija rješenja, nego što su ona u sporazumu Drnovšek Račan, ali to je stvar obiju država, ako se naprosto ne mogu dogovoriti, imamo rješenje trećega.

Planira li se promijeniti Zakon o državnoj granici u parlamentu na temelju ove odluke? Hoće li se to dogoditi unatoč Hrvatskom stavu da arbitraža nije važeća i činjenici da Hrvatsko tu odluku neće implementirati?

Svakako je strategija „žuri polako“ – dakle promišljeno, najprije su potrebne stručne podloge, politički konsenzus, i onda će stvar krenuti kako kroz Vladu, tako i kroz Parlament. Ne očekujem da će doći do neke promjene zakonodavstva prije jeseni, dakle od rujna dalje, unutar ovih šest mjeseci učinit ćemo ono što je moguće učiniti – radi se o više zakona, to nije samo jedan zakon i mi ovo naprosto moramo implementirati u slovenski pravni poredak, a važan je ovaj konsenzus da smo mi to spremni učiniti. Dijelić toga se odnosi na činjenicu da je odluka na kopnenom dijelu pogodila i nekolicinu naših stanovnika, i za njih se na ovaj ili onaj način moramo pobrinuti, odnosno osigurati pravnu podlogu – ali to samo striktno za one, koje je ova odluka na ovaj ili onaj način pogodila, primjerice u Raskrižju.

Što je s idejom humanog preseljenja stanovništva?

To je negdje 30…. Recimo 30 do 50 ljudi maksimalno, a činjenica je da su neki u Sloveniji naprosto našli i ne misle se niti pod razno preseliti, bili su tu recimo na školovanju, ili nešto slično, stoga najprije treba vidjeti što su konkretni zahtjevi, odnosno kakve su mogućnosti i kako se zakonodavstvo tome može prilagoditi. Znate i sami da su prava ovdje, a najvjerojatnije i u Hrvatskoj, povezana uz stalno prebivalište, a ako je stalno prebivalište promijenjeno i ono je sada u drugoj državi, zakonodavstvo tome treba prilagoditi, kako bi se vezano uz to mogle bilo kakve koncesije mogli učiniti. Volja svih političkih stranaka je da podrže rješenja te vrste i mislim da će to biti jedan od prvih zakona, koji će pokušati to urediti.

Postoji li na slovenskoj političkoj sceni koncenzus da se odluka provede bez pogovora?

Da, mi moramo…. To je najbolje što trenutno imamo u rukama u usporedbi sa „status quo“, tu također postoji suglasnost, bar nakon što napustimo emocije i ostala pitanja, mislim da će se ta suglasnost sačuvati; proces mora biti takav da ga pokušamo sačuvati.

Slovenija planira promijeniti zakon o granicama, kada je to u planu?

Lijepo polako, to nije sada prvi zakon, kao što sam rekao prije, te stvari na primjereni način treba osmisliti, sada je na redu studiranje arbitražnog sporazuma i svih detalja, također je potrebno prevesti sporazum, što je sve uvjet za izmjene našeg zakonodavstva, u međuvremenu, i kada sve to bude spremni, u jesen ćemo početi s postupcima, koji će na odgovarajući način mijenjati one dijelove zakonodavstva, što ih je potrebno promijeniti.

Kada donesete taj zakon, hoćete li početi provoditi Schengen čak i ako Hrvatska odluči ne poštivati arbitražnu odluku?

Najprije ćemo reći da ono što će učiniti Parlament vezano uz ovo nije jednostrani potez, jer što god da učinili, zato da provedemo odluku Arbitraže, to je odluka prema međunarodnom pravu, odluka treće strane. Tu više nema bilateralnog pitanja samog po sebi, ali je činjenica je da se cijela stvar ne može provesti do kraja bez suradnje i Hrvatske. Nadam se da će do nekog oblika te suradnje doći čak i ako se ne priznaje ta odluka, jer na kraju krajeva, neki dijelovi granice o kojoj se odlučivalo nisu bili sporni niti prije, a nisu sporni niti sada. Stvarati od toga neki grozan problem sam po sebi nije moguće, a s druge strane je činjenica da postoje neki dijelovi koji su bili neživotni prije odluke, ostali su takvi i nakon odluke. Vrlo civilizirane države bi se u tim slučajevima pokušale popraviti bar te stvari i naći neko rješenje na bazi samog sporazuma kako to razriješiti, i možda bi bilateralni put bio primjereniji od traženja nekog zakonskog okvira, pomoću koga bi Slovenija tim ljudima koji su pogođeni, mogla pomoći.

 Znači li to da će se Slovenija povući sa Svete Gere i ako Hrvatska ne bude priznavala arbitražu?

Ne znamo kako će se ta stvar odvijati, ali ako govorimo o Trdinovom vrhu (Svetoj Geri), odluka je takva da taj dio doista prema odluci pripada Hrvatskoj, a istovremeno sud je vrlo jasno rekao kako nema niti minimalnog načina da slovensku vojsku potjera odande.

Kao što nema načina uspostave granice u Teranu..

Zbog toga je zapravo potrebno u bilateralnim pitanjima i uspostavljanjem bar minimalnog povjerenja doći do situacije da se odluka Arbitraže poštuje. A razumijem da će za to trebati puno vremena u odnosu na prve reakcije, te također razumijem da je situacija takva kakva jest, bar kada je riječ o politici, te da doista prisilom ništa ne možemo postići konačno rješenje, a to niti ne bi bilo pametno da zakonodavna grana vlasti izvršnoj vlasti predloži uporabu8 sile – ovog trenutka nema smisla o tome razgovarati.

Želim provjeriti postoji li svijest da Slovenija ne može prisiliti Hrvatsku na poštivanje odluke

Da, ali najprije o ovoj negaciji da ne postoji ova stvar, ne može držati vodu na duži rok – a to je uvjerenje, što ga i sam zastupam, također zbog toga jer je međunarodno pravo utemeljeno na suglasnosti svih. No moramo ipak biti svjesni i da smo i dio pravnog poretka Europske unije, gdje smo provedbu nekih suverenih prava prenijeli dalje. I ukoliko je arbitražna odluka dio i AKI-a, i neki dijelovi jesu, na tim će točkama to biti vrlo teško negirati, na duži rok, čak i kada bismo to htjeli. Ali sada nismo na tome da bismo iskušavali na bilo koji način prisiljavati ili koristiti pravna sredstva, daleko od toga. Sada smo na točki da pokušavamo i razgovarati o tome na kakav način da od sada idemo dalje. Odluka, odnosno postojanost arbitražne odluke ne ovisi samo o Sloveniji i Hrvatskoj, nego i o tome što drugi o tome misle, i mislim da će bar treći to poštivati, ukoliko ih se tiče ova odluka, a tiče se prije svega obje države, koje su bile u arbitražnom postupku. Možemo pogledati ugovor o pristupanju i na određenom mjestu vezanom uz ribarstvo upravo se spominje odluka Arbitražnog suda. Tako da negiranje neće izmijeniti niti jednu činjenicu vezanu uz to, jer postupci vezani uz to također nisu bili provedeni na taj način, i sam Arbitražni sud je bio onaj koji je odlučio o cjelokupnom slučaju da nastavi s radom, dakle dogodila se kompromitacija, ali ona nije bila takva da Hrvatskoj dopusti izlazak iz cjelokupnog postupka.

Poruka Plenkovića je vrlo jasna, da se EU komisija ne bi trebala miješati, kako to komentirate? 

Najvjerojatnije je na vrlo sličnom stajalištu kao primjerice Poljska vezano uz neka pitanja, kao što je Mađarska vezano uz neka druga pitanja, no u suštini je tada cijeli pregovarački proces vezan uz ulazak u Europsku uniju nekako je bio uvjetovan sklapanjem ovog sporazuma, i taj je sporazum omogućio brže uključivanje Hrvatske i nije bio uvjet da uđe, dakako, ali uspostavili smo sud, Slovenija je dala pristanak da Hrvatska uđe, a cijela je stvar započela jer su u pristupnim pregovorima bila neka prejudiciranja granica sa zemljovidima u dokumentaciji, zbog toga se dogodila blokada, iz koje smo izašli s ovim sporazumom. Kako god da gledamo cjelokupnu stvar, također i oni koji su bili prisutni i sudionici prilikom potpisivanja, jer bez toga Slovenija i Hrvatska ne bi sklopile Arbitražni sporazum, tu su bili predstavnici Europske unije odn. u ovom slučaju to je bila Švedska, koja je tada predsjedavala i logični nastavak toga je Komisija. A Komisija zapravo s druge strane upozorava da ugovore treba poštivati i da imamo vladavinu prava. Nešto drugo na ovom mjestu o tome ne mogu reći, i kao što sam rekao na početku, nitko nije pobijedio, pobijedilo je pravo – i na duži rok ćemo se na neki način morati s time suočiti.

Koji mehanizam ima EU komisija ili Slovenija da prisile Hrvatsku da poštuje odluku?

Neposredno, kako sam prije rekao, najprije treba reći da međunarodno pravo nema nikakav mehanizam. No ukoliko je to sastavni dio pravnog poretka Europske unije, onda za to postoje mehanizmi unutar EU. Ako stvar na bilo koji način, bilo koja stvar, dođe do suda EU, taj sud odlučuje i ta se stvar neposredno provodi u konkretnoj državi – bez razmišljanja, bez političkih dodatnih stvari. Nismo došli do toga, nismo, stvari još niti približno nisu došle do te točke… ali kažem, ako se stvar može svrstati unutar toga, ako stvari postanu i sastavni dio problematike izvršavanja zakonodavstva unutar EU, uredbi i svega ostalog, onda to postaje u jednom trenutku stvar europskog pravnog poretka, gdje poznajemo mehanizme…. Ali nismo tamo, zato i kažem da ne treba razmišljati o tome što će se dogoditi sutra…. Ne, sutra se neće dogoditi ništa strašno, ako nitko zbog ove odluke niti s jedne strane granice neće pretjerivati.

Nismo još tamo, ali teoretski je moguće

Da… no ne kažem da hoćemo, jer to je odluka izvršne grane vlasti, a zakonodavna grana vlasti dakako nije ona koja će reći da to treba učiniti, na nama je da izmijenimo zakonodavstvo. Mi ćemo izmijeniti zakonodavstvo i to će biti dokaz da poštujemo presudu. To je minimum onoga što ćemo učiniti.

Što je maksimalno?

Minimalno je stajalište države, može se dogoditi da država tijekom tih šest mjeseci učini samo to da izmijeni zakonodavstvo, i da druge stvari ne rješava ukoliko ne bude nekog dogovora bar o pojedinim pitanjima.

Sastanak Cerara i Plenkovića, što očekujete od toga susreta?

U odnosu na to kako govore, zapravo jako malo. Plenković govori o tome da ide pregovarati o nekoj bilateralnoj stvari, a naš premijer o tome da će se razgovarati o implementaciji. Nadam se da će bar poslušati jedan drugoga, i da će se složiti oko toga da se slažu ili ne slažu. I to je neki dogovor, kako bi uopće počeli slušati jedan drugoga. Jer unutar takve situacije ipak je moguće donošenje pojedinih mjera, koje bi mogle poboljšati položaj ljudi uz granicu, a na ovaj ili onaj način imamo određene zajedničke interese, i na tome zapravo trebamo graditi dalje, a ne na tome što jedan kaže da nešto uopće ne postoji, a drugi bi o tome pregovarao. Pregovaranje samo zbog toga što nešto izgleda kao pregovaranje, nisu pravi pregovori, i nadam se da će bar poslušati jedan drugoga i unutar tog slušanja u najširem smislu pokušati stvari prevesti u vlastiti vokabular na način, da bude moguće provođenje poneke mjere, odnosno implementacije.

Slovenska vlada ima odluku parlamenta da poštuje odluku arbitraže, hrvatska vlada ima odluku na nepoštivanje odluke. Vidite li vi neki kompromis dviju Vlada?

Kako svaki od njih gleda na to u svom pravnom poretku, drugo je pitanje. Činjenica je da je i slovenski Parlament ograničen Ustavom, međunarodnim ugovorima, a tek onda na red dolaze zakoni i podzakonski akti. U ovom se slučaju radi o arbitražnom sporazumu, međunarodnom ugovoru, koji je iznad naših zakona i zato i postoji takva reakcija da ćemo sporazum poštivati, posebno nakon toga što je referendum za nas bio nešto što trebamo shvatiti. A sada – na temelju čega se Hrvatska može suprotstavljati međunarodnom pravu, bez da na međunarodno pravni način provede sve postupke i provede ih do kraja, ne znam. U to se radije uopće ne bih miješao i u načelu to ne komentiram, no mogu zamisliti da postoji vrlo mali manevarski prostor. No, i slovenska strana i slovenski Parlament je ponekad donosio slične odluke ili zaključke, koji pravno ne obavezuju, ali su politički su bili vrlo snažni i imali su odjeka, ali za pravni trenutak to više nije bitno i o tome naprosto ne možemo raspravljati na ovaj ili onaj način… Shvaćam situaciju koju ima hrvatska Vlada, ali trebate shvatiti da predstavljam slovenski Parlament i da gledam na ovu stvar sa stajališta slovenskog Parlamenta…

Vjerujete da bi ovi pritisci iz Bruxellesa i Njemačke mogli navesti Hrvatsku da promijeni svoju odluku?

Sami pritisci bez nekog minimalnog razumijevanja Hrvatske i spremnosti bar na to da se u praksi nešto promijeni, bez nužnog priznavanja da to činimo zbog konačne odluke Arbitražnog suda – to su različite nijanse kako je moguće urediti ovu stvar, čak su u svijetu zabilježeni slučajevi da se obje države razgovarale na arbitraži i neposredno prije nego što se objavi arbitražna odluka, riješe sporove međusobnim ugovorom… ali tu nismo u takvoj situaciji, i povijest rješavanja tog problema govori da su se s obje strane kroz ovaj problem pokušavali dobivati politički bodovi, ali to nisu ključna pitanja niti Slovenije niti Hrvatske, mislim da je za ovaj trenutak puno problematičnije od ovog spora ono što se događa u EU, no tu ima mnogo emocija. I jedna činjenica koju sam zamijetio: nakon što je prihvaćen Arbitražni sporazum, odnosi među ljudima postali su bolji. Neću reći da su odnosi u politici ili odnosi među političarima postali bolji, i stanje kako nastaviti dalje pravi je izazov za obojicu premijera, bez obzira na činjenicu da možda imaju različita stajališta.

Arbitražno vijeće donosi odluku kako ono vidi razgraničenje, ima li šanse da se dođe do dogovora temeljenog na odluci arbitražnog suda?

Na temelju sporazuma apsolutno je moguće dogovarati neka pitanja. Ali u pozadini mora biti da ako se ne dogovorimo, ovo je najbolje rješenje koje imamo i jedino koje je u skladu s međunarodnim pravom. A što to znači za Sloveniju a što za Hrvatsku – i jedni i drugi do određene granice imamo stisnute zube kada govorimo o tim stvarima. Potpuno zadovoljan nije nitko. I to je u redu. Kada bi jedna strana bila potpuno zadovoljna, a druga u potpuno drugom položaju, nitko, niti treća strana u međunarodnoj zajednica ne bi smatrala da se dogodilo pravedno rješenje.

Hoće li Slovenja koristiti pritiske, postoji bojazan da će Slovenija stopirati ulazak Hrvatske u Schengen?

Neću komentirati što će sve Slovenija zapravo poduzeti u nastavku, mislim da se u mnogočemu pretjeruje, u našem je interesu da Hrvatska što prije uđe u Schengen, no to nije uvjetovano samo s nama nego i događanjima drugdje u Europi, vidite da se Schengenske granice zapravo zatvaraju i mi bismo prije željeli Hrvatsku unutra, da se Schengen pomakne na nju i da se mi ne bavimo time te da nam Austrijanci recimo ne zatvaraju svoju granicu… iz ovih ili onih unutarnje političkih razloga – potpuno objektivnih razloga više nema i mnoge od ovih mjera mogu se tumačiti ovakvim ili onakvim izbornim kampanjama u pojedinim državama, pa i reakcije ljudi koji su bar u odnosu na to što bi trebale biti vrednote EU daleko od ovoga o čemu smo govorili ili o čemu se tada idealno govorilo na ovim prostorima.

Sada se jako inzistira na granicama, vjerujete li u stabilnost Europske Unije?

Nije to tako, daleko od toga. Mi smo za to da se što više integriramo u središte EU, jasno kada bi nas tamo pustili. Mnogo toga što se događa u Europi je u mnogim stvarima posvađeno, od toga da ponekad ne možemo naći zajednički jezik za neke zajedničke probleme i migracije su svakako bile takav problem, i to je jako problematično. No ta granica je na neki način stvar s kojom se obje države već vrlo dugo bave i to nisu mogle bilateralno razriješiti. Rekao sam da su u procesu približavanja odnosno priključivanja Hrvatske to se dogodilo, moje je shvaćanje zašto da je do toga došlo – jer su zemljovidi s određenim granicama bili dio pretpristupnih dokumenata Hrvatske i tu se dogodila blokada, onda se morala uključiti Komisija i iz toga smo izašli pomoću kompromisa – trebali smo to potvrditi i kod nas je potrebna dvotrećinska većina u Parlamentu za potvrđivanje pristupnog ugovora, ali istovremeno idemo na arbitražu. Tu arbitražu se kod nas pokušavalo negirati, referendum je jedva to potvrdio, jer bilo je toliko nepovjerenja i vjerovanja da nam apsolutno pripada ne znam što, neovisno od ovog arbitražnog sporazuma koji se sada konačno realizirao. To je bila jako dugačka trakavica koja sada završava, no daleko je do toga da bude završena. Jer proces implementacije, kako zaključujem, biti će vrlo dug i postepen i biti će potrebna i suradnja Hrvatske – normalno, na neki način – a na kakav ćemo način to učiniti obzirom na sve ostalo, to je drugo pitanje, i to je stvar političke mudrosti i prosudbe obiju strana. Nadam se da se slovenska strana neće prenagliti.

U kojem će roku doći do toga?

Unutar šest mjeseci moramo započeti. I jasno, Parlament će učiniti ono što u suštini mora, puno toga će ostati da se učini, a zatim ćemo biti suočeni s time da će se na neki način – jer obje države su članice EU – ta stvar će se morati polako rješavati; no ne mogu ocijeniti koliko će to trajati – uopće tu ne postavljam neke rokove, što se moje suradnje tiče, tada još nisam bio političar nego sam bio stručno involviran dok se pripremao sam sporazum, i u slovenskoj Vladi mi je bilo omogućeno da tada sudjelujem u tome. Nadam se to je jedna etapa koja je završila. Imamo konačnu odluku, konačna odluka je jasna, stranke bi se u načelu uvijek mogle bolje dogovoriti, ako nađu bolja rješenja za obje strane, a ako do toga ne dođe, ovo je jedino što će vrijediti – to će vrijediti i ako sve drugo propadne, jer je to odluka o granici. Odluke o granici su tako snažno urezane u međunarodno pravo, da ih nije moguće tek tako mijenjati, čak i s nastankom novih država poštuju se stari ugovori koji su određivali granice.

Kada budete donositi zakone znači li da će Slovenija ukinuti epikontinentalni pojas?

Na ovo ću se samo osmjehnuti, jer to nije prva stvar koju bismo na ovaj ili onaj način učinili, a jasno je, kakve su konsekvencije same arbitražne odluke i zapravo imamo novu granicu koja je jasno određena na moru, prije nije bila određena, i neću komentirati što su prije radili, a stručno sam već dosta o tome rekao, neću komentirati, idite u Arhiv i pogledajte.

Što bi rekli, da kojem su stupnju odnosi Slovenije i Hrvatske?

Mislim da smo svi čekali odluku Arbitražnog suda; inače su uspostavljeni neki kanali komuniciranja, možda bolji nego kod 2-3 prethodne vlade, kada smo se bavili migracijskom krizom, a sada je to vrlo teško procijeniti – zapravo je na oba aktera da kroz praksu pokažu kakvi su odnosi, iskreno se nadam da će se dobri odnosi među ljudima nastaviti, jer to je baza svega skupa – a politika često na ovaj ili onaj način pretjeruje, s više ili manje nacionalnim pristupima.

Imamo dojam da je Hrvatska jedini cilj slovenske vanjske politike i zagorčavanje naših života 

Daleko od toga. Ništa od toga. Naš cilj je u suštini – ne samo vezan uz Hrvatsku, nego uz cijelo područje bivše zajedničke države Jugoslavije, ući što dalje i što dublje u Europsku uniju. A svi ćemo imati probleme i očito ih imamo s granicama, koje su nastale unutar te Jugoslavije. A rješavanje unutar međunarodnog prava je nešto što i za onog koji je slabiji u tim stvarima izgleda pravednije od bilo čega drugog. A hoće li se to tako i odvijati ili ne – ne znam, no znam da će biti vrlo teško i da će Europa jako paziti da svaku sljedeću državu s neriješenim graničnim pitanjima ne pušta u EU, a istovremeno sa druge strane bar neće dozvoliti apsolutno uvjetovanje… nas su apsolutno uvjetovali, stare članica – Italija, a mi na takav način nismo mogli apsolutno uvjetovati u odnosu na Hrvatsku. I tako mislim da će EU nastaviti, a ako će htjeti nastaviti proces proširenja, a ako ga ne nastavi, ostat će jedno takvo nestabilno područje, bez neke perspektive, koje će zapravo sve ugrožavati. A tako nešto ne može biti u interesu Europske unije, ali u okviru EU zapravo treba naći način kako ojačati EU, a ne je oslabiti. U mnogočemu će sada ostati ovisna o samoj sebi, jer niti na velikog saveznika s druge strane Atlantika ne može automatski računati.

Pred Slovenijom su predsjednički izbori, hoće li ova situacija dizati tenzije? 

Ne, mislim u ovim predsjedničkim izborima to možda nije ključni problem, iako akter koji je to ispregovarao kao tadašnji predsjednik Vlade, a sada predsjednik Borut Pahor nekako može biti na udaru i može mu se pokušati izmaći tlo pod nogama baš kod ovog pitanja, ali mislim da to nije ključno pitanje, no nije rečeno niti isključeno u odnosu na sve reakcije i emocije koje se javljaju u Sloveniji da se to pitanje pojavi u kampanji u smislu – tko je kriv da smo dobili tako malo. Ali to je glupo pitanje, i svatko razuman zna odgovoriti na to. A ljudi prosuđuju po svome, i to nije najbolje kod ovih pitanja.

Mislite li da se ove razlike koje imamo oko arbitražne odluke mogu dovesti do tenzija?

Mislim da je odgovornost na obje države i obje politike da spriječe bar te stvari, dakle otvorene konflikte među ljudima, ako se već na službenoj razini ne mogu sporazumjeti o pojedinim pitanjima i možemo shvatiti zašto je situacija u jednoj i drugoj državi takva kakva jest, osnovna je odgovornost za ono što naši ljudi rade, i incidenti te vrste je nešto što se događalo, a odgovarajuće smirena reakcija je nešto što bi trebalo spriječiti da se to događa. Na kraju krajeva, u ovo vrijeme je toliko Slovenaca na hrvatskoj obali, da je to nešto s čime se zapravo ne smijemo igrati. – niti na jedan niti na drugi način i iskreno se nadam da politika neće doprinositi tome da tenzije budu još veće. Ionako su emocionalno često pretjerane – ja ponekad i shvaćam zašto su takve, no razumijevanje ne znači i odobravanje, i u suštini takve konflikte treba sprječavati.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.