Slovenci dobili gotovo cijeli Piranski zaljev, i to nije sve

Vijesti 29. lip 201714:25 > 16:02
Podijeli:
Izvor: N1

Sudac Gilbert Guillaume u Palači mira u Haagu čita presudu o graničnom sporu Hrvatske i Slovenije prema kojoj je većina Piranskog zaljeva pripala Sloveniji, koja je dobila i izlaz na otvoreno more, a Sveta Gera je hrvatski teritorij. Sud je definirao i značenje termina 'junction', a troškove arbitražnog postupka snosit će RH i Slovenija.

“Koristim ovu priliku da pozdravim delegaciju jedne od strana. Sa mnom su moji kolege i članovi Tribunala, kazao je sudac Gilbert Guillaume i nastavio: “Arbitražni sud donosi konačnu presudu u arbitraži Hrvatske i Slovenije u pogledu kopnene i morske granice, odnosno spora o toj granici. 4. 11. 2009. Premijerka RH i premijer RS potpisali su arbitražni sporazum, a svemu je svjedočio švedski premijer, Švedska je tada predsjedavala EU-om. Sporazum su kasnije ratificirale Slovenija i Hrvatska u skladu s ustavnom procedurom. Dane su ovlasti Tribunalu da odredi tijek granice, slovenski “junction” na otvoreno more.
Članak 4. kaže da Tribunal mora upotrijebiti međunarodna prava određivanja granica i međunarodno pravo dobrih međususjedskih odnosa. Također, članak 7 arbitražnog sporazuma predviđa da se Hrvatska i Slovenija slažu da će odluka Suda biti obvezujuća za obje strane i sačinjavat će definitivno rješenje spora. Obvezale su se da će strane poduzeti sve korake da bi implementirale odluku unutar šest mjeseci nakon usvajanja presude.

3.000 dokumenata

Nakon prvog proceduralnog sastanka Hrvatska i Slovenija su izmijenila svoja stajališta tri puta i to je sve popratilo 3.000 dokumenata.

Od 2. do 13. lipnja 2013. održano je ročište u Palači mira gdje su obje strane iznijele stajališta. Tribunal je donio odluku na temelju toga. Predviđa se rješavanje spora između dvije strane. Odluka je složen dokument na 380 stranica. Kao što je običaj, pročitat ćemo samo ključne dijelove presude, a ostale sažeti. Elektronička kopija bit će javno dostupna odmah nakon ovog ročišta.

Izostavit ću dijelove presude koji se odnose na povijest arbitražnog sporazuma i povijest postupka. Umjesto toga odmah ću prijeći na odluku Tribunala u pogledu kopnene granice između Hrvatske i Slovenije. Tribunal razmatra pravo koje određuje granicu. U ovom slučaju stranke su se složile unutar sporazuma da granicu treba utvrditi prema međunarodnom pravu”.

“Tribunal nema pravnu moć da odluči o granici osim da primijeni načela međunarodnog prava”, nastavio je dalje sudac Guillaume.

“Oni dijelovi koji nisu relevantni nisu uzeti u razmatranje od strane Tribunala pri donošenju odluke. Tribunal mora donijeti odluku s pravnog, a ne povijesnog, političkog ili društvenog stajališta. zato su ovu zadaću vlade i povjerile Tribunalu. Tribunal shvaća da su i Hrvatska i Slovenija podupirale čimbenike pri radu Suda. Bivše granice dviju republika unutar SFRJ kakve su bile na dan proglašenja neovisnosti su sada međunarodne granice između RH i RS.

U svojim podnescima stranke su izjavile da većina kopnene granice nije sporna, također se slažu da postoji jedan sporni dio i to je nešto što se odnosi na tromeđu Slovenije, Hrvatske i Mađarske, i na zapadu na ušću rijeke Dragonje.

Tribunal smatra da su katastarske granice u principu granice između dviju država. Također postoji pretpostavka da je granica svake republike vanjska granica perifernih distrikata koji su određeni u katastru. Ovaj pristup je konzistentan sa sljedećim: katastarske granice moraju se poklapati s granicama republika pa ako se katastarska granica razlikuje od pravnih granica, to je katastarska granica koju treba prilagoditi. Granica svake države mora biti definirana općinama i to su one definirale unutar svojih katastarskih distrikata.

Dokazi vezani uz kopno i lokaciju granica, ali s obzirom na međunarodno pravo, oni definitivno ne konstituiraju granice. Poklapanje katastara nije ništa više nego radna pretpostavka granice između dviju država 1991. godine. Katastarske granice nemaju inherentan posebni status koji pruža dokaze da je administrativna ili politička granica drugačija od katastarskog distrikta. Primijenjujući ovu radnu metodologiju Tribunal smatra, odnosno odlučuje jesu li katastarske granice u poklapanju i zatim Tribunal proučava postoje li razlozi za oslanjanje na druge dokaze, poput povijesnih izvora il isporazuma između strana.

Izvor : N1

“Sada ću ukratko iznijeti ove temelje o tome gdje je sporna granica”, navodi dalje sudac Guillaume: “Prvo, regija Mure, zatim Santra regija i istarska regija. Ova diskusija se proteže na više od 500 paragrafa za svaki slučaj.

Regija oko rijeke Mura

U pogledu regije Mura, Tribunal zaključuje da općenito međunarodna granica se poklapa s katastarskim granicama. Također smatra da Ustav iz 1931. i Kraljevine Jugoslavije na koji se poziva Jugoslavija nije regulirao granicu između Drave i Save nego je u to vrijeme granica Badovine bila vanjska granica periferijalnog distrikta, koji još uvijek odgovara katastarskoj granici.”

Što se tiče granica na području Novakovca, Podturne i Pince, strane se ne slažu. Tribunal zaključuje da je postojao mješoviti odbor koji bi trebao popraviti kranice katastarskog distrikta. To određuje gdje granice leže. Tribunal smatra pravnu valjanost zajedničkog zapisnika u skladu s primijenjivim pravom. Tribunal zaključuje da u podrušju Podturna, Novakovca, Pince, granica slijedi katastarske granice legalnomodificirane 1956.

U Feketincu Pince, Tribunal smatra da modifikacija nije valjana jer je samo jedan predstavnik slovenske strane bio prisutan i potpisao. Trebalo je biti dva predstavnika strane. Granica slijedi granice katastra prije modifikacije 1956.

U slučaju Murskog Središća Tribunal zaključuje da je granica na sredini rijeke Mure.

Izvor : N1


Sada idemo na granicu vezanu uz Slovenske Gorice. Tribunal zaključuje da je granica u području raskrižja granica koja prati katastarske granice i u tom smislu modifikacija katastarske granice 1946. na zahtjev nekih stanovnika nikad nije implementirana. Tribunal nadalje zaključuje da u slučaju Globoke, zastupnik iz 1955. nije odgovarao onome što je bilo zahtijevano u skladu s legislativom i stoga se to ne može uzeti u obzir i granica slijedi katastarske granice prije navedenih modifikacija kako stoji u katastru Slovenije.

Što se tiče rijeke Sontovec, Tribunal smatra da prirodne odrednice zapravo ne određuju, nego se slijede katastarske granice, a s obzirom na to da je granica u Slovenskim Goricama nešto što nije predmet spora, smatramo da je to riješeno.

Što se tiče nekih spornih područja uz rijeku Dravu, Tribunal zaključuje da granica slijedi katastar uz protokol iz 1944.

Što se tiče spornih područja uz rijeku Sutlu, Tribunal smatra da su katastarske granice u skladu. Tribunal određuje da je to granica koja se poklapa.

Ostaju dva sporna područja gdje se katastri dviju strana ne poklapaju. U jednom slučaju Tribunal se oslanja na geodetske rezultate iz 1862. U drugom se području oslanjamo na rezultate ekspertne skupine i smatra se da je granica u hrvatskom katastru kao ona dogovorena.

Izvor : N1
Što se tiče spornog područja uz rijeku Savu, što se tiče spornog područja između rijeke Save na području Bregane, smatramo da dokazi Slovenije ne dokazuju eliminaciju.
Što se tiče područja Goranci-Žumberak, Tribunal smatra da nema povijesne austro-ugarske granice na tom području. Katastarske granice se u većem dijelu poklapaju i Tribunal zaključuje da u nedostatku karata i drugih dokumenata, granice slijedi ove granice.

Što se tiče područja 7.1 gdje se katastarske granice ne poklapaju, Tribunal je proučio podatke o vlasništvu stranaka. Iako su dokazi kvalitetni nismo ih uzeli obzir. Zaključujemo da to područje leži na području Slovenije, a granica ide u skladu sa slovenskim katastrom.
Naselje Dragi je više od 40 godina bilo dio slovenskog katastarskog distrikta Sekulići i da je Slovenija na tom području suvereno djelovala bez hrvatskog neslaganja. Fragi nisu spominjanji u hrvatskom katastru te s toga Tribunal zaključuje da je ova granica istolna granica slovenskog distrikta Sekulići.
Izvor : Google Map
Što se tiče Svete Gere, Tribunal zaključuje da se katastarske granice poklapaju i da je ta granica uspostavljena kao važeća. Tribunal je također razmotrio zahtjev Hrvatske za “nijedan slovenski entitet ne smije ostati u postrojenju na Svetoj Geri u hrvatskoj općini koja se tamo nalazi”. Tribunal zaključuje da je to dio hrvatskog teritorija, ali nema jurisdikciju da bi zadovoljio na ovaj zahtjev u pogledu slovenskog civilnog i vojnog osoblja na tom području.

Prelazimo na područje Istre. Tu smo razmatrali nekoliko područja pokraj Leskove doline i Slešnika te Prezida u Hrvatskoj. To su takozvane Tomšićeve parcele. Tribunal je analizirao je li granica bazirana na sporazumu iz 1913. ili je to nešto što je odbačeno od strane strana 1940., 1944., i 1947.

Tribunal smatra da ti sporazumi nisu mogli promijeniti uspostavljeno 1913. Bivša granica između Italije i Slovenija, postala je granica dviju republika. Sporno područje na koje se odnosi se nalazi u Sloveniji.

Što se tiče područja pokraj naselja Gomanci, Tribunal zaključuje da iako je Hrvatska tvrdila da su katastarske granice u poklapanju, Hrvatska nije podastrijela dokaze, a slovenski dokazi potkrepljuju te im Tribunal mora dati više težine. Tribunal zaključuje da je dio spornog područja dio slovenskog područja.

Granice između Jugoslavije i Trsta, to područje je postalo dio Hrvatske i to je bilo nešto što je Hrvatska koristila za uspostavu granica podzaključcima komisije iz 1955.

Tribunal zaključuje da granica tog područja rati vanjske granice iz 1956. kao što je navedeno u katastarskim podacima koje je predala Hrvatska.

Što se tiče područja rijeke Dragonja, Tribunal zaključuje da spor po pitanju ovih područja je nastao uslijed odluke iz 1952. i to je pitanje koje ostalo neriješeno. 17. lipnja 1955. Slovenija je tražila uspostavu posebne komisije koja će riješiti pitanje delimitacije i Tribunal je razmotrio značaj slovenskog zahtjeva. Postignut je tada dogovor između strana i to je potvrđeno, stoga granica slijedi tok rijeke Dragonje i to po sredini kanala.

Piranski zaljev – Slovenija dobila i više nego što je tražila

Sada ćemo prijeći na pitanje Piranskog zaljeva. Što se tiče zaljeva koji se naziva Piranski, odnosno Savudrijska vala. Slovenija tvrdi da je zaljev imao status internih, unutarnjih voda Slovenije prije raspada Jugoslavije. Zadržao je taj status prema principu automatskog naslijeđivanja granica. UN-ova konvencija o pravu more ne isključuje mogućnost zajedničke granice od strane više država. Slovenija tvrdi da su granice u tom zaljevu u skladu s tim principima koji idu u korist Slovenije za pdoručje cijelgo zaljeva. Hrvatska osporava tvrdnje Slovenije i tvrdi da zaljev nikada nije bio i ne može biti teritorij međunarodnih voda. To su bile teritorijalne vode Jugoslavije. To se mora delimitirati.

Tribunal je razmatrao je li se zaljev sastajao od unutarnjih voda prije raspada Jugoslavije. Tijekom Jugoslavije obala zaljeva pripadala je jednoj državi i bila u skladu sa Ženevskom konvencijom te su to bile unutarnje vode Jugoslavije. Tribunal zaključuje da 1987. Jugoslavija je donijela zakon u pogledu obalnog područja i kontinetalnog šelfa, prema tome zaljev nije unutar unutarnjih voda, no Hrvatska tvrdi da Jugoslavija nikada nije povukla granicu koja zatvara zaljevi izdala službenu kartu i prema Hrvatskoj zaljev stoga nikada nije postao područje unutarnjih voda.

Suprotno hrvatskim tvrdnjama, Ženevska konfencija nikad nije izadala zahtjev za takvu kartu. Nema sumnje da se ne možemo prikloniti tvrdnjama Hrvatske. Tribnual zaključuje da je 1991. proglašavanjem nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, zaljev bio unutarnja voda Jugoslavije. Rt Madona i Rt Savudrija. Tribunal je zatim razmotrio raspad Jugoslavije u pogledu statusa zaljeva. Pitanje je bilo potegnuto 1992. na međunarodnom sudu po pitanju zaljeva između Salvadora, Hondurasa i Nikarague i Sud je odlučio da je zaljev prije bio međunarodna voda, isto tako ovaj zaljev su bili unutarnje vode prije raspada Jugoslavije i tako je nastalvjeno i nakon. Raspod Jugoslavije i prijenos prava n Hrvatsku i Sloveniju ka nasljednice nije zahtjevao promjenu statusa.

Sud ‘podijelio’ Piranski zaljev

Zaljev i status unutarnjih voda, nakon toga Tribunal je mora oodrediti pravila koja se odnose na delimitaciju ovih voda. Tribunal smatra da bi ova delimitacija morala biti napravljena na temelju istih načela kao i za kopnena područja.

Strane se slažu da nije bilo formalnog razdvajanja zaljeva prije raspada Jugoslavije i nijenda država iz tog razdoblja niej dobila pravo vlasništva. Stoga je delimitacija utvrđena na efektivnosti na dan proglašavanja nezavisnosti. Obje strane se pozivaju na policijske patrole i područje ribolova. Slovenija smatra da cijeli zaljev mora biti smatran slovenskim, a hrvatska tvrdi da mora imati pravo jurisdikcije na JZ dijelu zaljeva, a Slovenija na drugom dijelu i trebala bi se slijediti središnja crta razgraničenja. U istočnom dijelu zaljeva postoji jedno ribarsko područje koje je postavila Slovenija 1962., a isto tako jedno područje je 1976. proglasila Hrvatske. Lokalne vlasti u Piranu i u Buju.

Svatko od njih je tražio slaganje druge strane prije uspostave ovih ribarskih područja. To implicira da nisu imalu eskluzivnu jurisdikciju za uspostavu ovih područja, ali to nije indikacija koja ide u korist toga da zaljev pripada jednoj ili drugoj strani. Zaljev je zaključio da su granice uspostavljene 1962., da je to 1976. potvrdila Hrvatska bez ikakve diskusije. Tribunal zaključuje da su slovenske vlasti organizirale upravljanje područjem, a Hrvatska tada nije usvojila regulativu i uspostavila upravljanje.

Što je sve presudilo u podjeli? 

Tu je i uloga policijskih patrola u zaljevu. Tribunal smatra, odnosno utvrdio je da je Slovenija patrolirala područje s dva plovila i da je uspostavljena jedna crta između slovenskog observatorija i vlasti, a barem u dvije prilike slovenske vlasti su privukle pozornost hrvatskih na rizik ilegalne migracije s njihove obale i tražile aktivnosti po tom pitanju. Hrvatska je predala dokaze koji utvrđuju da je i umaška policija također tamo patrolirala. Spominje se i pomorska nesreća iz 1973., tu je u pitanju bio jedan talijanski tanker koji se nasukao na hrvatskoj obali u zaljevu.

Hrvatska je također navela da su plovilo pregledale hrvatske vlasti i da je naredba vlasniku broda da se makne iz zaljeva bila izdana od hrvatskih vlasti. Nema sumnje da se nesreća dogodila u dijelu zaljeva na koji Hrvatska polaže pravo, no Tribunal je zaključio da je nesreća prvo detektirana od strane slovenskih vlast i da je sat i 10 nakon nesreće došla jedna brodica. Tri tjedna ništa nije učinjeno da se eliminira opasnost od onečišćenja i na incijativu Sloveniju održan je sastanak u Kopru o mejrama koje se moraju poduzeti. Nesreća se dogodila u neposrednoj blizini hrvatske obale, a mjere su poduzele obje stranke. Stoga iz tih događanja ne možemo izvući strane. Sve pokazuje da je slovenska policija u to vrijeme bila puno aktivnija od hrvatske policije.

Tribunal je zatim pomno proučio hrvatske intervencije prije 1991. i došao do zahtjeva da je umaška policija imala kontrolu nad JZ dijelom zaljeva. Tribunal smatra da delimitacija mora slijediti liniju između linija koje su predložile strane. Prema sporazumu iz 1991. ta linija mora spojiti kopnene granice na ušću Dragonje do točke na kraju zaljeva u Sloveniji koji je na trostruko većoj daljini od Rta Madona. Tribunal smatra da bi to trebala biti granica. Granica u zaljevu će stoga biti ravna linija koja povezuje točku usred zaljeva. Kao što se vidi na karti.

Sada se prebacujemo na morska pitanja. Tijekom postupka su strane različito interpretirale članke po pitanju zadatka suda i primjenjivog prava. Tribunal smatra da se prvo bez sumnje mora utvrditi morska granica po članku 3.1 prije nego se prebaci na druga pitanja.

Tribunal zaključuje da međunarodno pravo zahtjeva primjenu ekvidistance. Hrvatska je predložila uspostavu liniju od ušća rijeke Dragonje do Tršćanskog zaljeva. Slovenije da bude od Rta Savudrija pa do 12 nautičkih milja dalje. 

Tribunal je odlučio da linija ekvidistance mora biti promijenjena. To nije pitanje kompenzacije Slovenije, partikularna konfiguracija savudrijskog rta nije disproporcionalna Sloveniji i tim uvjetima. Tribunal je zaključio da će se granica potegnuti kao što ćete vidjeti na karti.

Izvor : N1

Po pitanju “junctiona” Slovenije. Što se tiče riječi otvoreno more, Tribunal je zaključio da na Sredozemlju nema područja gdje bi se moglo primijeniti pri režimu otvorenog mora. To su znale i strane koje su pozvale Tribunal da se izvan unutarnjih voda smatra međunarodnih teritorijalnim. Ono na što se strane usredotočuju su sloboda komunikacije prema UN-ovoj konvenciji o pomorskom pravu. Članak 58 kaže da treba uzeti u obzir slovode navigacije, nadleta i polaganje kablova i cijevi.

Termin otvoreno more može isto tako značiti ono područje, a u kojem su uspotavljene ove slobode. To je područje izvan teritorijalnog mora.

Strane su podijeljene o tome po terminu “junctiona” znači li to da slovensko morsko područje mora imati vezu s otvorenim morem ili ovaj “junction” znači ne fizički kontinuitet, nego treba postojati jedan neprekinuti pristup između otvorenog mora i slovenskih voda kao što želi Hrvatska. Sporazum je sačinjen na engleskom jeziku i u sporazumu mi prihvaćamo uobičajeno značenje riječi “junction”.

Tribunal smatra da ta riječ ima posebno značenje i konotaciju u standardnom riječniku engleskog jezika. Temeljno značenje je: mjesto gdje se spajaju dvije ili više stvari. Primjerice spajanje cesta, rijeka, željezničkih pruga. Možda ono što je najvažnije riječnici ne priznaju da ta riječ znači smjer kao što tvrdi Hrvatska. Upotreba riječi “junction” u arbitražnom sporazumu se ne mijenja ni po pitanju riječi “to”. To je gramatička cjelina koja se koristi u engleskom jeziku.

Tribunal zaključuje da riječ “junction” označava fizičku lokaciju, a u ovom slučaju Tribunal definira kao vezu teritorijalnog mora Slovenije i područja izvan teritorijalnog mora Hrvatske i Italije. Tribunal također smatra da se riječ doslovno može shvaćati kao linija ili područje.

Sljedeće pitanje je što je geografska lokacija ove veze slovenskih teritorijalnih voda i otvorenog mora. Teritorijalno more Slovenije se naslanja na teritorijalno more Hrvatske ili iTalije. Nema mjeste gdje je teritorijalno more Slovenije direktno spojeno na otvoreno more.

Tribunal navodi i odredbu, to jest članak 4 arbitražnog sporazuma da Tribunal ima dužnost odrediti slovenski “Junction” i to učiniti s međunarodnim pravom.

Tribunal je uzeo u obzir sve relevantne okolnosti koje su podnijele strana i smatra da je vrlo važno da obje strane imaju pravo, da Slovenija ima pravo pristupa. Tu je i pitanje jurisdikcije zrakoplova i brodova. Tribunal odlučuje da “junction” je područje brodovi i zrakoplovi uživaju ista prava od strane Slovenije, kao što ih uživaju i na otvorenom moru. U tom području vrijedi posebni pravni režim, Tribunal će ovo područje nazivati područje “junction”. Kao što se vidi na karti.

Izvor : N1
Režim “junctiona”
Zaključili smo, odnosno odredili režim koji odgovara uputama obiju strana. Određen je od strane Tribunala i ima za cilj da jamčiti integritet hrvatskog teritorijalnog mora, ali i slobodu komunikacije Slovenije s otvorenim morem.

Ključno je da na području “junctiona” postoji sloboda komunikacije, neprekinutog pristupa za Sloveniju, uključujući i njezino teritorijalno more. Sloboda navigacije, nadletanje i polaganje podzemnih cijevi i kablova. I drugih prava određenih međunarodnim pravom. Te se slobode odnose na sve civilne i vojne brodove i zrakoplove pod svi zastavama bez ikakve diskriminacija na temelju nacionalnosti. Uživanje ovih prava ne odnosi se samo na Sloveniju, nego i na brodove i letjelice koje lete pod svim drugim zastavama. Zrakoplovi i brodovi imaju pravo koristiti područje “junctiona” kada putuju prema Sloveniji i iz Slovenije. Sloboda ne uključuje eksploataciju i upravljanje prirodnim resursima. Niti provođenje znantsvenih istraživanja.

No pravo veze, komunikacije na području “junctiona” ne može se ukinuti. Slobode ne podliježu dužnostima podmornica, niti obalnih kontrola osim onih koje postoje već unutar postojećih zakona.

Sloboda komunikacije na tom području se dakle uživaju kao da je riječ o otvorenom moru i nisu podložni dodatnim restrikcijama, osim onih izrečenih u ovoj presudi.

Kako bi se jamčila sloboda komunikacije neophodno je da letjelice i brodovi pod svim zastavama uživaju tu slobodu i nisu podložni ukrcavanju i uhićivanju od strane Hrvatske. Moramo povući distinkciju između prava Hrvatske da provodi svoje zakone i njezina prava da provodi istrage. Tribunal smatra da je pošteno prema Hrvatskoj da može usvojiti regulativu koja se odnosi na brodove i letjelice pod nehrvatskom zastavom. Hrvatska mora zadržati pravo da zadrži svoju regulativu.

Kako bi se osigurao pošteni rezultat, Tribunal smatra kako je neophodno da područje “junctiona” bude područje gdje Hrvatska ima pravo reagirati od zahtjeva časnika ili diplomacije na brodu na pomoć. Isto, može imati i ovlasti po pitanju žrtava na moru. U svakom slučaju prava i obveze strana unutar režima “junctiona” moraju biti nešto što se vodi dobrom vjerom.

Formalna odluka Tribunala:

“Arbitražni sud je jednoglasno zaključio što se tiče kopnene granice: 

A) Odlučuje da granica na području rijeke Mure ide kako slijedi: u području Brezovica kako je navedeno u članku 413. Granica slijedi lijinu uz južnu stranu kao što je prikazan ona karti 1.
Na području Podturen-Pince i Novakovac-Pince, kao u članku 440, slijedi katastarsku granicu iz 1956. i 1957.
Na području Fince granica slijedi katastarske granice prije 1956.
U području Murskog Središća, granica je onakva kakva je bila određena 1956.
U svim područjima graničnog spora, granica slijedi katastarske granice Slovenije i Hrvatske

B) U području Santra regije:
Na području Globoka, granica slijedi granice izložene u slovenskom katastru.
U području Santovec granica slijedi granice katastra Slovenije i Hrvatske.
U području rijeke Zelina, granica slijedi granice katastra Slovenije i Hrvatske.

U području rijeke Drave, granica slijedi granice katastra Hrvatske i Slovenije.

Što se tiče rijeke Sutle, područje 5.1 granica slijedi katastar RH, područje 5.2 granica slijedi granicu iz hrvatskog katastra.

Na području rijeka Sava i Bregana granica slijedi sredinu rijeke Save. Na području spajanja granica slijedi linije u katastru Hrvatske i Slovenije.

Na podučju Gorjanci i Žumberak, područje 7.1 granica slijedi liniju iz katastra.

C) Granica u Istri ide ovako:

Na području 9.3, 9.3 granica slijedi tijek bivše granice između Italije i Jugoslavije od 1920-1937.

Na području Lisak-Šušak granica slijedi linije između Liska i Šuška kao što je izloženo na karti iz 1878.

U području Kucibreg-Topolovac, granica slijedi vanjske grnaice naselja iz 1956. kao što je izloženo u katastru delimitacijske linije.

Područje Donje Dragonje granica slijedi rijeku Dragonju do sredine kanala s 45 stupnjema 28 minuta sjeverno, i 13 stupnjeva istočno.

U svim područjima koja nisu navedena granica je onakva kakvu su odredile strane u ovom postupku. Granica slijedi granice u katastru Slovenije i Hrvatske koje se poklapaju.

Tribunal nema jurisdikciju da adresira zahtjev Hrvatske da nijedno slovensko osoblje na Svetoj Geri ne smije biti stacionirano. Hrvatski zahtjev da tribunal odluči od tome da Slovenija ne smije spriječiti komunikaciju između Svetog Martina na Muri, nema odluke.

Prelazimo na pitanje Piranskog zaljeva.

Tribunal donosi odluku da zaljev ima status unutarnjih voda, to jest imao ga je prije Jugoslavije i zadržao status nakon proglašenja neovisnosti.

Zatvarajuća linija zaljeva je od Rta Madona u Sloveniji do Rta Savudrija.

Granica između Hrvatske i Slovenije u zaljevu bit će ravna crta kao što je prikazano na karti II.

Što se tiče područja “junctiona”, Tribunal odlučuje da se njegove granice određuju s pet linija određenih na karti VII.

Sve što trebate znati o ovom sporu nalazi se OVDJE.

Tijek događaja iz minute u minutu pratimo OVDJE.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.