Papa Franjo, koji je upravo bio podvrgnut operaciji debelog crijeva, relativno je dobrog zdravlja, iako mu je još u mladosti odstranjen dio pluća, priopćio je u ponedjeljak Vatikan.

Današnja operacija izvedena je pod općom anestezijom kako bi se riješio problem divertikularne stenoze debelog crijeva.

Sve do sada, 84-godišnjeg Papu je najviše mučio išijas, koji je uzrokovao bolove u donjem dijelu leđa, kuka i noge te je povremeno morao otkazati neka događanja.

Svoj išijas je nazvao “neugodnim gostom”.

Papa Franji je skoro umro u 21. godini kada je razvio pleuritis, upalu tkiva koje okružuje pluća, tvrdi njegov biograf Ausren Ivereigh.

Stoga mu je u listopadu 1957. odstranjen dio plućnog krila.

U knjizi “Odvažimo se sanjati” prisjetio se tog događaja iz mladosti i napisao: “Mogu pomalo shvatiti kako se osjećaju ljudi oboljeli od koronavirusa koji se muče s disanjem na respiratorima”.

Što se tiče operacije pluća u mladosti, Sveti Otac tvrdi da se “potpuno oporavio i da od tada nije imao nikakva ograničenja”.

Kao nadbiskup Buenos Airesa, kako piše Ivereigh, protiv išijasa se borio akupunkturom te je odlazio kineskom liječniku.

Pregrmio je Papa i “skoro fatalnu upalu žući”, te kratku epizodu sa srcem 2004. godine, dok su problemi s “masnom jetrom” riješeni promjenom prehrane.

Franjo se često šali na račun svog hoda, tj “geganja”, koje nije toliko uzrokovano išijasem koliko ravnim stopalom.

Papa ne krije i da je za vrijeme brutalne vojne diktature u Argentini tražio pomoć zbog svog mentalnog stanja. Jednom tjedno je tijekom šest mjeseci odlazio “odličnoj psihijatrici” kako bi mu pomogla nosito se s tjeskobom.

Sada to rješava slušajući Bacha i pijuckajuću argentinski čaj “mate”.

Papa ide na počinak u 21 sat i čita oko sat vremena, a budi se u četiri ujutro. Nakon ručka odrijema oko 45 minuta.

Njegov autobiograf primjećuje kako je Papa vrlo transparentan kada je u pitanju njegovo zdravlje, fizičko i psihološko.

“Možete li zamisliti bilo kojeg poglavara da se tako ogoli: Bidena? Kraljicu?”, zapitao se Ivereigh.

Daleko smo od Vatikana koji je odbijao potvrditi Parkinsonovu bolest kod Ivana Pavla II., koju su svi mogli zamijetiti, rekao je Papin biograf.