Životna priča najvećeg trgovca oružjem svih vremena Adnana Khashoggija. Njegove veze s Jugoslavijom, poveznica s Trumpom, pariški dani s unukom Spartanom, koji je po prvi put javno progovorio o svom djedu. Uz sve to, pogledajte i po prvi put javno objavljene Khashoggijeve fotografije.

Ako je Rus Basil Zaharoff bio najbogatiji čovjek na svijetu i najveći trgovac oružjem u prvoj polovici 20. stoljeća, onda je Saudijac Adnan Khashoggi bio to isto u drugoj polovici tog stoljeća. Njegov život bio je remake filma “Tisuću i jedna noć”. Iako nikada nije službeno bio među najbogatijim ljudima planeta, svojim načinom života većinu je u to uvjerio. Osamdesetih godina se pričalo da je na njegovom računu stajala cifra od  četiri milijarde dolara, iako to nikada nije potvrdio Forbes.

Khashoggijeva multinacionalna korporacija Triad bila je jedna od najjačih kompanija na svijetu. Spojio je Zapad i Saudijsku Arabiju i spasio od bankrota američkoog vojnog diva Lockheed Martin. Bio je umiješan u aferu Iran-Contra kao ključni čovjek u razmjeni “oružja za taoce”, a 1988. uhićen je u Ženevi zbog optužbi da je skrivao fondove u korist Ferdinanda i Imelde Marcos koji su oštetili Filipine za otprilike 150 milijuna dolara.

Osim 10 aviona koja je posjedovao, imao je i tri ogromne jahte – Mohamadiu, Halidu i Nabilu, nazvane po njegovim kćerima. Ovu treću iz popisa, dužine skoro 90 metara, od njega je otkupio Donald Trump i preimenovao je u “Trump Princess”. Nju su koristili i za snimanje filma o Jamesu Bondu “Never Say Never”. Na njoj baš ništa nije nedostajalo; imala je bazen, disko klub, kino dvoranu, heliodrom, posadu od 70 ljudi.

Khashoggi je rođen u Mecci u Saudijskoj Arabiji 1935. godine. Njegov otac je bio liječnik saudijskog kralja Ibn Sauda, što mu je donijelo brojne privilegije. Na engleskom koledžu u Egiptu, na kojem se školovala buduća elita Bliskog Istoka, obrazovao se s budućim kraljevima Iraka i Jordana – Faisalom II i Husseinom. Sve je ukazivalo na to da će se posvetiti biznisu s petrokemijom, pa je upisao rudarstvo u Coloradu. Ali, u 26. godini života ulazi u biznis s oružjem koji će ga, pokazat će se, dovesti na naslovnicu magazina Time.

U poslovanju se oslanjao na tipično arapsko-islamski spoj lukavstva, lojalnosti, rizika i širokogrudosti. Biznis, ljubav, diplomacija, sve u jednom. Nije prihvaćao tada tipične metode poslovanja i veza, pa je postao internacionalni simbol okupljanja ljudi, najuspješnijih biznismena i lijepih žena. Kad je bal, nek’ je večera.

Jovan Matović, general potpukovnik i vrstan bankar, vodio je izradu programa za proizvodnju aviona i predsjednik komisije za vojno-tehničku suradnju s brojnim zemljama, a posjetio ih je više od 60, direktno surađujući sa šefovima država i vlada. Khashoggija je viđao na poslovnim susretima od Italije, Monte Carla, Cannesa i Pariza, preko Dubrovnika, Sarajeva, Brijuna, uz česte susrete u Beogradu.

Pokojni general Matović prisjećao se da Khashoggi nije uvažavao institucije i savjetodavne grupe, iako je bio spreman saslušati ih. Poslove je završavao s visokim ličnostima, nije bio tipičan administrator. Njemu su bili primjereni važni ljudi i vodio se isključivo instinktom.

Prvi susret Matovića i Khashoggija dogodio se u glavnom gradu SFRJ osamdesetih godina na inicijativu Savezne direkcije koja je htjela proniknuti u tajne poslovanja za osvajanje međunarodnog tržišta, a kontakt s njim priželjkivale su i banke, vojne kompanije i mnoge značajne ličnosti Jugoslavije. Došao je svojim avionom DC9, a boravio je u Užičkoj ulici 23, u vili Savezne vlade.

Koliko je Khashoggi bio moćan govori podatak da je otkupio sovjetski dug Jugoslaviji, s tim da zato dogovori isporuku oružja između SFR Jugoslavije i SSSR-a. Nakon beogradskih pregovora uslijedio je susret jugoslavenske delegacije s Khashoggijem u Marbelli u Španjolskoj, gdje je izaslanike primio u velebnoj hacijendi “Baraka”, udaljenoj petnaestak kilometara od centra grada.

S Khashoggijem u Marbelli na proslavi rođendana

Prvo što je jugoslavenska delegacija predvođena Matovićem mogla vidjeti bila je ogromna kapija, poput one u Buckinghamskoj palači, a iza nje se prostiralo imanje površine 900 hektara. S jedne strane nalazila se ergela rasnih arapskih konja, s druge heliodrom, a u sredini Khashoggi i njegova supruga Lamia, koja se prije prelaska na islam zvala Laura Biancolini, jedna od tada najljepših žena svijeta.

Unutra su po zidovima bile njegove fotografije sa slavnim i moćnim ljudima; s Reaganom, papom Woytilom, Kissingerom, Nixonom. Khashoggi je imao običaj po nekoliko puta tijekom dana mijenjati odijela, ovisno od toga s kime se sastaje. Arapska gabaja za bliskoistočni svijet, zapadnjačka odijela s uzorkom riblje kosti za magnate iz Amerike i Europe.

privatna arhiva

privatna arhiva

privatna arhiva

privatna arhiva

Kašogi i Matović/privatna arhiva

Za razliku od današnjeg izrazito zakulisnog shvaćanja trgovine oružjem, u bivšoj Jugoslaviji je svaki korak bio evidentiran, što je poslovanje činilo daleko transparentnijim, iako ne i sasvim javnim, naravno. To je bio razlog zašto mnogi visokopozicionirani činovnici nisu nakon završetka svojih karijera počeli podizati vlastite dvorce. Osim kontrole, postojao je ozbiljan poslovni moral, što potvrđuje Matovićeva dokumentacija.

Kruna početka suradnje bio je Adnanov poziv na proslavu njegovog 53. rođendana. Na fotografijama koje možete vidjeti, možete vidjeti o kakvom je stupnju ekscentričnosti bila riječ.

Kad je riječ o Khashoggiju, gala večer odaje preskroman dojam. Slavoluk od cvijeća, bazen, crveni tepisi, Lamia u Saint Laurentovoj haljini koja je koštala “tričavih” 100.000 dolara, a na kojoj je bila prišivena etiketa: “U znak sjećanja na Van Goghovu sliku Irisi.”

Nije tajna da je Khashoggijev dan koštao oko 250.000 dolara, pa nadimak “Veliki Gatsby Bliskog Istoka” nije bio nimalo pompozan.

Lamia, lijepa poput boginje, odjevena poput carice ili Marije Antoanete, s dijamantima i rubinima. Tom rođendanu prisustvovala je filmska zvezda George Hamilton (od kojega je kasnije Khashoggijeva kći Nabila kupila kuću u Beverly Hillsu za sedam milijuna dolara), princ Ferdinand von Bismarck, njegova prva žena Soraya, u društvu jednog arapskog princa, kojeg je Matović htio upoznati također zbog prodaje oružja.

Postojao je samo jedan mali problem. Svi prinčevi bili su smješteni na jednom dijelu podija. Kako Matović nije pripadao aristokraciji zamolio je šefa svog protokola, Tozu, da ga predstavi polušaljivo, poluozbiljno kao Princa od Miljevine (gdje je rođen) i kao Markiza od Hercegovine u činu general-potpukovnika jugoslavenske vojske. Na taj način uspio je provesti večer s najmoćnijim ljudima svijeta, kao predstavnik jedne male zemlje. I ne samo to, arapskom princu na kraju je oružje i prodao.

Drugi put u Marbelli, odgonetnuta tajna vidovitog Hindusa

Zadnji put je delegacija s Matovićem posjetila ovo mondeno ljetovalište 1988., gdje su nakon obilaska Gibraltara bili pozvani na doček Nove godine. Jugoslaveni su imali počasno mjesto, oni kao ljudi, jer to svakako nisu mogli da isposlovati statusom i novcem među najbogatijim ljudima planeta. Te godine je u Marbellu prvi put došao i saudijski kralj Fahd koji je tamo sagradio džamiju.

Tada im je Khashoggi otkrio da u jednom delu njegove palače živi Hindus Swaili Maharaj, prorok, kojega su smatrali svecem i vidovnjakom. Matoviću je to ubrzo postalo kristalno jasno, nakon što mu je prišao rekavši mu dvije stvari koje je samo on znao: “U svim poslovima u kojima niste poslušali ženu, pogriješili ste, ispravite to.” Drugo: “Živjet ćete oko 88 godina.”

I to je pogodio.

Kad se delegacija vratila u Beograd, Matović je sve ispričao Branku Mikuliću, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća, koji je rekao neka “dovedu tog sveca u Beograd”, što se i dogodilo. U povjerenju je rekao Matoviću da Mikulić neće dugo biti na toj funkciji i da neće još dugo živjeti. Matović mu to nikada nije prenio, ali prorokove riječi bile su upravo takve – proročke.

Kasnije je Željko Kristofić, zajednički prijatelj Matovića i Khashoggija, rekao da je Maharaj sudbinu proricao i Nixonu, Mubaraku, saudijskom kralju, Françoisu Mitterrandu i drugima. Svima je sve točno prorekao, a nakon toga ga je Khashoggidoveo u svoju rezidenciju i nijedan posao nije započeo bez savjetovanja njim.

Možda je upravo vidovnjak bio taj nedostajući X faktor neophodan da i jugoslavenska trgovina oružjem dosegne visine Khashoggija – kojega je Trump nazvao “sjajnim brokerom, ali lošim biznismenom i investitorom”.

Brijuni, Baden Baden i Mobutu Sese Seko

Brijunski sastanak s Khashoggijem 1987. bio je zanimljiv zato što je Khashoggija zanimalo da jedan dio Brijuna pretvori u luksuznu kockarnicu, pa se jednu godinu susreo s Mikulićem, koji mu je bio domaćin u Sarajevu, Dubrovniku i na Brijunima, na koje je Khashoggi došao jahtom Halidia.

Kada je spazio Vangu, Khashoggi je rekao: “Vidio sam mnoga carska i kraljevska ljetovališta, ali ovakvu ljepotu i luksuz – nigdje”, pa je zamolio jugoslavensko rukovodstvo da mu preporuči stručnjake koji su bili zaduženi za brigu oko rezidencije, kako bi se mogli pozabaviti i njegovim parkovima i vilama, njih 12 po cijelom svijetu, raštrkanima od Jeddaha, Riyada, do Ženeve i Floride. Većina zaposlenih, već uveliko u mirovini, uz vino su se uz smiješak samo zahvalili na ponudi.

Na sastanku u Baden Badenu, nedaleko od planine Schwartzwald, ispod koje izvire Dunav, Khashogg je Jugoslaviji praktično otvorio poslovni svijet Maroka, Alžira, Saudijske Arabije, Ekvadora, Perua, Libije.

Posao sa Zairom i susret sa Mobutuom u Monte Carlu također je organizirao Khashoggi.

“U Monte Carlu rezidencije su uobičajena pojava, ali Mobutuova…Usporedio sam taj sjaj sa životom ljudi u Zairu. Uvjeren sam da ne postoji ideologija koja bi mogla izjednačiti uvjete života među ljudima. Sve što čovjek kroji, uzima mjeru prema sebi, i za sebe šije odijelo“, prisjetio se Matović.

Zanimljiv je i detalj sa susreta u Cannesu, u kojem je planirano osnivanje zajedničke kompanije u Jugoslaviji od postojećih kompanija Genexa, SCT Ljubljane, Energoinvesta. Tijekom ručka u bogato ukrašenom salonu njegove kuće s pogledom na more, zazvonio je telefon iz Pariza, Adnan se ispričao i istog trenutka uzletio prema “Charlesu de Gaulleu”. Vratio se tri sata poslije, večerao i nakon 45 minuta već je bio u avionu za Rim. Nije slučajno TonY Parsons rekao da je “vreme najskuplja stvar na svetu”.

Pariški dani s unukom Spartanom

U razgovoru s njegovim unukom, koji se po prvi put za neki medij javno prisjetio svog djeda, otkrili smo mnoge zanimljive detalje. Spartan, koji je završio konzervatorij za klasični klavir, živi i radi u Los Angelesu, i čeka početak snimanja svog filmskog prvijenca u Italiji.

Upravo s njim Adnan je proveo svoje posljednje godine života u Monte Carlu i Parizu.

“Toliko je intimnih uspomena, priča, ručali smo i večerali skoro svaki dan. Bio je moj najbolji prijatelj, tih godina bolovao je od Parkinsonove bolesti i ja sam mu pomagao. Samo on i ja, dvije pune godine. Nadam se da ću snimiti film o našim pariškim danima”, u dahu je izgovorio.

Prisjetio se da nije postojala šansa da izađu u grad, a da neko ne priđe Adnanu i javi mu se s poštovanjem. On bi, kada bi taj netko otišao, šeretski rekao Spartanu da se većine tih ljudi uopće ne sjeća.

“On je bio prvi Arap koji se pojavio na Zapadu, u Marbelli, a koji je dosegnuo takav uspjeh. Kad smo ga sahranili u Medini, vratio sam se u London i tamo mi je prišao jedan mladi Kuvajćanin, shvativši da sam njegov unuk, i izgovorio mi nešto dirljivo, ‘svaki mladi Arap zna priču o Vašem djedu’, što ga i čini velikim Gatsbyjem tog dijela svijeta, većim od života“, dodao je mladi Spartan, koji je od djeda naslijeio ljubav prema glazbi, okrenuvši se klasici, posebno izvedbama Mauricea Ravela.

Po njegovom sjećanju, Adnan je htio baš Pariz za smiraj života. Na odmoru u Monacu obitelj ga je pitala da li želi u Rim, Monte Carlo, London. A on je samo rekao “Pariz, to je moj tip grada”.

“Bio je zahvalan na obitelji, na djeci, prijateljima. Takvi odnosi su mu bili iznad novca i slave. Obiteljski prijatelj Jammal, sad uspješan biznismen iz Libanona, jednom prilikom je u Cannesu kao klinac prvi put došao u njegovu kuću i ispričao mi je da mu je Adnan posvetio puno pažnje i osobno se pozdravio s njima kada je odlazio, a tada je bio nitko. On to nije morao uraditi, a to pokazuje koliko su mu bili bitni ti odnosi, čak i kada u njima nije vidio nikakav interes. Nikada ga nisam pitao žali li za nečime, jer je živio tako intenzivno, uživajući u svakom trenutku, da mi je to pitanje bilo suvišno.”

Bio je bezuvjetno velikodušan, sjećam se da je mnogima davao novac koji bi mu vraćali godinama kasnije, a on bi tada samo upitao – što je ovo? Za mene je to bilo nešto posebno, klinac iz pustinje koji je sve stvorio sam. Mnogi su to zloupotrijebili. Tajno je izgradio oko 500 džamija, od Maroka, Libanona do Saudijske Arabije, nikada o tome nije pričao javno, navodi Spartan.

Njihovi pariški dani imali su svoju rutinu. Išli su za bar piti čaj s njegovim prijateljima u hotel “George V”, te hotel “Bristol” u kojem su neko vrijeme i živjeli. To je čuveni hotel iz filma Woodyja Allena “Midnight in Paris”. Često su išli i u kultni “Rasputin”, gde se nekoliko puta sreo i s Richardom Nixonom.

“Vodio je mene i moje drugove na večeru, a kada bi ona završila, rekao bi ‘idemo u Lido ili u Rasputin’, a ja bih mu kroz smijeh uzvratio, djede  moraš na spavanje. Uvijek bi jeo za’atar (libanonski specijalitet) s maslinovim uljem i kruhom. Jednom tjedno bismo jeli pastu, cacio e pepe ili špagete bolonjeze. Dok smo živjeli u Cannesu vjerojatno je pio i alkohol, ali iz ovog razdoblja pamtim isključivo vodu”, sa sjetom se za kraj prisjeća Spartan.

Nakon svake tisuću i jedne noći osvane i tisuću i druga. Tako i Khashoggiju. Tijekom nje se  njegovo bogatstvo počelo osipati. Je li vidovitost misterioznog Hindusa počela kopniti ili je Khashogg naprosto već bio vremešan, više nije niti toliko bitno, mit o njemu svakako je preživio.

Nakon što je na prodaju stavljen Khashoggijev kompleks u Utahu koji je koštao skoro pola milijarde dolara, i nakon što je Trumpu prodao jahtu Nabilu (a koju je ovaj iskorištavajući okolnosti platio 30 milijuna iako je vrijedila 70), novinar magazina Vanity Fair je prije objavljivanja članka o padu Khashoggija nazvao njegovog čovjeka broj jedan od povjerenja Roberta Shaheena koji je prilično kritično htio preduhitriti bilo kakve negativne konotacije i zaključke u budućem tekstu.

Na kraju je prkosno stao iza svog prijatelja: “Sanjao je snove koje nitko nije smio sanjati.”

Kratko i jasno. Khashoggijeve će snove sigurno mnogi nastaviti sanjati. Velika većina, nažalost, bezuspješno.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.