Četvrt sivih otužnih zgrada u predgrađu Mikolajiva, grada na jugu Ukrajine, našla se pod ruskom paljbom. 

Projektil je ostavio golemu rupu na drugom katu. Vrata su razvaljena, prozori izbijeni iz zidova.

“Kopliad”, kaže Liljana Sidorska, stanovnica s četvrtog kata.

Napad je bio prošle noći. Čudo je da nitko nije stradao. “Bio sam u krevetu kad su se prozori počeli tresti, skočio sam i stao uza zid”, pripovijeda sedamdesetogodišnji Vitalij Soboljev čija je kuhinja razorena u napadu.

U toj siromašnoj četvrti nema vojnih meta, ondje su samo civili. “Ljudi koji nemaju ništa i nitko im ne pomaže”, dodaje Ljiljana Sidorska.

“Zašto Rusi dolaze i bombardiraju nas? Kopilad, kopilad”, ponavlja.

Mikolajiv i okolica poprište su žestokih napada već danima. Grad s pola milijuna stanovnika, koji je skupo platio nacističku okupaciju u Drugom svjetskom ratu, posljednje je uporište prije velikog lučkog crnomorskog grada Odese, 130 kilometara zapadnije, strateškog cilja ruskih snaga.

U utorak je situacija bila relativno mirna, samo sa sporadičnim bombardiranjem. Civili koji mogu bježe iz grada. Kilometarske kolone automobila čekaju na prelazak mosta preko rijeke, prema zapadu. Mnogi imaju velike naljepnice “djeca u autu”.

Neka naši gađaju Ruse

Ispred središnje gradske bolnice 19-godišnja Sabrina čeka majku koju je odvela na hitan pregled zbog bolesti bubrega.

“Poslije odmah idemo, što je prije moguće, autobusom. Ne možemo ostati, preopasno je”, kaže i pokazuje na putne kovčege koji su već oko nje.

Nekoliko mladih vojnika liječi se ondje. Poput Oleksandra, u svojim dvadesetim godinama. Slomljena mu je noga i izrešetana šrapnelima u granatiranju njegove vojarne u ponedjeljak. Tvrdi da je osam njegovih kolega poginulo u napadu.

Njegove tvrdnje je nemoguće provjeriti, ali glavni kirurg Dmitro Sikorski ne broji mrtve i ranjene. Zna da je u prvim danima rata u bolnici bilo 160 vojnika na liječenju, a sad dolaze i mnogi civili.

“Ranjeni ruski vojnici? Bilo ih je nekoliko, ali ne možemo im ni blizu. Njima se bavi vojska”, kaže dr Sikorski.

Na njegovu su odjelu uglavnom civili. Poput Vire Pismene, šezdesetogodišnjakinje plavih očiju i sijede kose. Lice joj je prekriveno sasušenom krvlju i velik joj je povez na čelu. Ranjena je u bombardiranju sela Snegovirke, šezdesetak kilometara od Mikolajiva.

Njezino dvoje djece i nećak još su u selu, uglavnom u skloništu. “Nek’ naši bombardiraju Ruse, pogledajte što su nam napravili”.

U drugoj sobi Maksimu Sokolu premataju ranu. Na prsima mladića istetoviran je zmaj, kalašnjikov, vuk i lovački pas.

Ranjen je metkom dok je bacao molotovljev koktel na tenk.

“Bilo je to prije tri, četiri dana, ne sjećam se”, pripovijeda i žali se na jaku glavobolju.

Njegova majka, kojoj je jedinac, kaže da ga nisu primili u vojsku zbog zdravstvenih problema pa se pridružio teritorijalcima.

Slabašnim glasom Maksim se šali s medicinskom sestrom i pita ju je li ikad bila na safariju. “Ići ćemo poslije rata”, nježno mu obeća.