CNN: Što sprečava Kinu da zaustavi rusku invaziju u Ukrajini?

Svijet 09. ožu. 202216:25 > 17:451 komentar
Podijeli:
Izvor: Mikhail KLIMENTYEV / Sputnik / AFP

Rat u Ukrajini opet je u američkoj javnosti doveo do apela upućenih Kini u kojima se od nje traži aktivnije uključivanje u rješavanje međunarodne krize, a brojni analitičari u medijima objašnjavaju kako je Kina eto u odličnoj poziciji da pregovorima ishodi kraj ratnih događanja u Ukrajini.

Neki političari također tako misle – ukrajinski ministar vanjskih poslova je navodno tražio od Kine da se aktivnije uključi u rješavanje krize, a u utorak su europski lideri video vezom razgovarali s kineskim šefom države Xi Jinpingom, piše CNN.

Takve ideje naizgled imaju smisla – no sve su osuđene na neuspjeh. To je zato što Kina, zemlja koja nema sposobnost odlučno djelovati na svjetskoj pozornici, pati od kroničnog nedostatka vodstva zbog kojeg uvijek ispadne paralizirana kad god se događaju neke svjetske krize.

VEZANE VIJESTI

Kad je rat počeo prije gotovo dva tjedna, odgovor Kine je bio zaglupljujuće predvidljiv: krivnja je na Zapadu, sankcije su kontraproduktivne, a “sve strane” bi se trebale suzdržati od nasilja (kao da se ovdje radi o prepirci među ravnopravnim stranama koje obje snose nekakvu krivicu). Isprva se takva reakcija mogla tumačiti kao posljedica dileme u kojoj se Kina nalazi, kao da je prisiljena davati izjave pune floskula jer ju šokira ponašanje Rusije – ali koja će nerado kritizirati zemlju s kojom ima najbliže prijateljske odnose.

Ali 10 dana kasnije, ministar vanjskih poslova Wang Yi pojačao podršku Moskvi, i u ponedjeljak rekao za Rusiju da je “najvažniji strateški partner” Kine. Kao odgovor na sve veća nadanja na Zapadu da bi Kina mogla iskoristiti svoj utjecaj na Moskvu i preuzeti ulogu posrednika, Wang Yi je rekao da bi Kina to mogla napraviti “kad bude pravo vrijeme” – ili drugim riječima, to se neće dogoditi unutar nekog perioda koji bi uspio zaustaviti krvoproliće.

Oklijevanje Kine nije ništa novo. Već desetljećima razni zapadnjački lideri od Kine traže da bude strateški partner ili akter u globalnom međunarodnom poretku. Mnogi su umislili da će nas prije ili kasnije Kina pozitivno iznenaditi, i da će u hitnoj situaciji kao što ju imamo danas kineski diplomati iskoristiti svoj dobri položaj da riješe neku globalnu krizu.

Ali u stvarnosti Kina pati od tolike opsesije jednim vrlo uskim setom pitanja da na međunarodnoj pozornici jednostavno nije u stanju igrati išta više od tipske glumice – odrađuje uvijek neke vrlo specifične uloge, ali inače nedorasla zadatku.

Kina snažno reagira uglavnom samo kad se radi o dvije domaće teme, a to su Tajvan i ljudska prava. Zemlje koje ne prihvaćaju kineski službeni stav o Tajvanu – koji se svodi na to da se Taiwan treba vratiti pod okrilje Kine, bez obzira što njegovi stanovnici misle – se nemilosrdno progone. Kao dobar primjer može poslužiti Litva, koju je Kina ekonomski premlatila samo zato što je Litva krajem prošle godine dopustila Tajvanu da svoje ime stavi na predstavnički ured kojeg su Tajvanci otvorili u Vilniusu, glavnom gradu Litve. Kina inzistira kako je Tajvanu dopušteno samo sebe zvati “Taipei” – po svom glavnom gradu – kao da se radi provinciji Kine.

Što se drugog pitanja tiče, ljudskih prava – za svakog tko tvrdi da su ljudska prava univerzalna smatra se da se miješa u unutarnje poslove Kine. Zbog toga, Kina podržava i druge zemlje koje su često na meti kritika zbog kršenja deklaracije o ljudskim pravima, i tvrdi da se i tamo također radi o njihovim unutarnjim poslovima.

Ali kad se radi o većini drugih pitanja, Kinu jednostavno nije briga. Droga, terorizam, javno zdravstvo, klimatske promjene – sva ova pitanja se na neki način tiču kineskih interesa, ali Kina rijetko predvodi u njihovom rješavanju. U najboljem slučaju Kina ponudi nekoliko ideja i zatim slijedi dogovore i sporazume koje su druge zemlje razradile.

Ovakvo kratkovidno fokusiranje isključivo na domaće teme posebno se počelo isticati za vrijeme vladavine Xi Jinpinga, možda najmanje kozmopolitskim vođom kojeg je Kina imala unazad skoro 50 godina. Sistem koji je danas na snazi u Kini nastao je 1970-ih kad je zemlju vodio Deng Xiaoping, koji je bio voljan malo opustiti kontrolu koju je Komunistička partija imala nad kineskim društvom, kako bi se omogućio ekonomski procvat. Njegova dva pomno odabrana nasljednika – Jiang Zemin i Hu Jintao – su imali mana, ali su dijelili slične poglede i želju da se partija učini privlačnijom većem broju ljudi, i da se sa susjedima razvijaju bolji odnosi.

Ali Xi Jinping nema takvih poriva. Kao osoba koju je odgojio jedan od osnivača suvremene države, on je prvi lider te zemlje koji je svoj cijeli život proveo u komunističkoj Kini. Krasi ga i relativno skromno obrazovanje – to je doduše manje njegova krivica, a više posljedica političkih previranja u vrijeme Mao Zedonga, ali svejedno je indikativno za njegova razmišljanja. Kad su turbulentne godine prošle krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, njegov dobro umrežen otac mu je popločao put to uspjeha, tako da je tada krenuo njegova serija od jednog do drugog karijerističkog radnog mjesta.

Njegova vizija se u osnovi svodi na rekreiranje kineske Komunističke partije onakve kakva je bila u vrijeme njegovog oca i njegove generacije. Odmah nakon što je partija preuzela vlast u 50-ima – kaže službena mitologija – stranku je bilo nemoguće korumpirati, bila je popularna, i pritom je čvrsto kontrolirala cijelo društvo.

U tom smislu, Xi Jinping za krajnji cilj ima jačanje partijske kontrole nad ekonomijom, politikom, obrazovanjem, kao i područjima u kojima žive manjine, poput pokrajine Xinjiang, ili relativno autonomnim područjima kao što je Hong Kong. Na sebi svojstven način, njegova vizija možda i jest ambiciozna jer pokušava vratiti vrijeme i poništiti 40 godina reformi. No to je ipak ograničena vizija koja je potpuno okrenuta prema unutrašnjim pitanjima. Kako je to australski akademik Geremie Barmé sažeo, radi se o “carstvu dosade.”

Zato je iluzorno očekivati od Kine da igra neku konstruktivnu ulogu u Ukrajini. Na papiru, čini se da bi to imalo potpuno smisla. Kina je danas zadnje veliko tržište za Rusiju nakon što je Zapad s njom prekinuo gotovo sve veze. Kineski diplomati se u Moskvi slušaju, i sigurno bi mogli sugerirati, na suptilan način, da bi najbolje rješenje za sve bio nekakav dogovor za stolom.

Takav korak bi bio i u kineskom interesu. Kina se obogatila u okvirima međunarodnog poretka kojeg Putin sada želi uništiti. Naposljetku, Kina se mora natjecati s vodećim svjetskim zemljama, a to je jedino moguće u otvorenom globalnom sistemu u kojem postoji slobodan protok kapitala i ideja. Druženje s disfunkcionalnim državama poput Rusije samo je dodatan teret za Kinu.

To bi se možda još uvijek i moglo dogoditi, i Kina možda uspije ostaviti svoje domaće prioritete po strani kako bi pomogla da se kriza privede kraju. Ali za takav preokret bile bi potrebne tektonske promjene. Igranje uloge posrednika za Kinu bi značiklo da se mora distancirati od Rusije, i to nakon što su se nedavno hvalili kako njihovo prijateljstvo “ne poznaje granice.”

Umjesto tog, Kina će najvjerojatnije tvrditi da je neutralna, dok će glavninu svojih simpatija rezervirati za Rusiju – ne za Ukrajinu ili za demokracije koje se bore da sačuvaju njenu neovisnost.

To je zato što je sve što je Xi Jinping uveo kod kuće otkad je na vlasti za cilj imalo gušenje a ne poticanje slobodnog razmišljanja. Na demokratski svijet gleda s velikim nepovjerenjem. Nada se da će ih Kina potisnuti domaćim inovacijama – ne bogatom razmjenom ideja i proizvoda. To je vrlo egocentrična vizija svijeta, vizija u kojoj su sve veze uglavnom jednosmjerne: ako ti pobjeđuješ, ja gubim – i obratno.

U takvom kontekstu, ako je Zapad zaposlen sukobom sa Rusijom oko Europe, Kina pobjeđuje. Petljanje u sporove među strancima nema nikakvog smisla. Bolje ostati izvan te gužve, pričekati da se vidi tko bi mogao pobijediti, i onda s pobjednikom sklapati poslove.

(Autor ovog teksta Ian Johnson je stručnjak za Kinu iz koje je više od 20 godina izvještavao kao dopisnik i kolumnist za razne američke medije uključujući New York Times i Wall Street Journal za kojeg je 2001. osvojio Pulitzerovu nagradu.)

Tijek događaja iz minute u minutu pratimo OVDJE.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar