Usain Bolt još jednom je očarao svijet svojom brzinom na nedavno završenom svjetskom prvenstvu u atletici i potvrdio da mu nema ravnog. Tri utrke, tri svjetska zlata – na 100, 200 i 4x100 metara.

A kao i uvijek, svi smo se zapitali – kako to radi?! U čemu je tajna? Da li pokreće noge brže od rivala? Da li mu pomaže visina?

Od 2008. i Olimpijskih igara u Pekingu pa do ovogodišnjeg prvenstva svijeta pobijedio je u svakoj utrci u kojoj je sudjelovao, osim jedne u kojoj je diskvalificiran zbog pogrešnog starta.

Doktor Sam Allen sa Sveučilišta Loughborough pokušao je objasniti ovaj fenomen sa znanstvene strane.

Kada rekreativci trče i kada žele trčati brzo, oni instinktivno pomiču noge najbrže što mogu, tako da je laička pretpostavka da isto to radi i Bolt. Ali, ta pretpostavka je sve samo ne ispravna.

„Najbolji trkači ne pokreću noge ništa brže od rekreativaca“, započinje doktor Allen svoje izlaganje.

Razlika je u tome što profesionalni atletičari rade duže i snažnije korake. Istraživanja pokazuju da amateru trkaču za 100 metara treba između 50 i 55 koraka, dok profesionalnom trkaču treba oko 45.

„Profesionalni trkači generiraju puno više snage i energije i za početak, u tome im pomaže što su njihovi mišići mnogo aktivniji i što su njihova mišićna vlakna specifična. Na taj način, oni praktično na tlu provode manje vremena od rekreativaca i to njihovo trčanje čini daleko bržim.“

Studije koje je vodio Peter Peter Weyand pokazuju da stopalo vrhunskog trkača ostvaruje kontakt s tlom u započinjanju koraka u trajanju od oko 0.8 sekundi dok je to vrijeme kod rekreativaca oko 0.12 sekundi.

Sam Allen na ovo dodaje da kada se sve zbroji i oduzme, profesionalni atletičar u tijeku utrke na 100 metara provede oko 60 posto vremena u zraku (vrijeme za koje im noge ne dotiču tlo), dok je taj postotak kod rekreativaca u vrhunskoj formi oko 50.

Ali, i kada sve ovo znamo, i dalje ne znamo kako se Bolt toliko izdvaja među elitnim profesionalnim trkačima.

„Bolt je čudo genetike. Kada uzmete njegovu visinu u obzir, zvuči da je u nemogućnosti dostići takvu brzinu, bez obzira čak i na dužinu njegovih nogu.“ Kaže bivši sprinter Velike Britanije Craig Pickering.

„Na početku utrke svi se trude raditi manje korake kako bi se što lakše ubrzali, ali on to ne može postići zbog svoje visine. Ali, kada dostigne najveću brzinu on je nadmoćan u odnosu na ostale zbog manjeg broja koraka koje mora napraviti.“

Boltu za 100 metara obično treba 41 korak, a to je čak tri ili četiri manje nego što je potrebno njegovim rivalima.

„Dužina koraka je ono što čini razliku između sprintera koji mogu istrčati 100 metara ispod 10 sekundi i onih koji to ne mogu“, dodaje Pickering.

Dr. Allen je na osnovu svega izveo zaključak da koliko god trening može pomoći sportašu da trči nevjerojatno brzo, oni najbrži „moraju imati i prirodnu predodređenost za takvu dominaciju u odnosu na ostale. Sve zavisi od toga što nam naša priroda dopušta da učinimo s nogama kada one dotaknu tlo.“

Dakle, ni znanost nam nije dala potpun i precizan odgovor. Bolt je čudo prirode, genetička „greška“ i dobro utreniranai stroj za trčanje – sve u jednom čovjeku na dvije dugačke noge.