Prirodna pozicija pisca je da bude u nesporazumu s okolinom

Showbiz 30. stu 201719:50 > 19:57
Podijeli:
Izvor: Ilustracija

O svom posljednjem romanu Sjećanje šume i pohvalama književne kritike na nju, odrastanju u Lici, životu u Parizu, o svom golom stilu pisanja i drugim temama u Pressingu večeras odgovarao je pisac Damir Karakaš.

Kako gledate na ovo što smo jučer vidjeli u haškoj sudnici, iz aspekta ljudske drame, pisac ste?

Slabo pratim politku, malko sam ovo škicnuo, na neki način čovjek je režirao svoj kraj, nema smisla nagađati što stoji iza toga.

Je li vas se dojmilo?

Nije me se dojmilo.

Može li se ući u dimenziju njegove psihologije?

Politika je nezodna stvar, kad je ušao u politiku, morao je znati u što ulazi.

Kažete da u pravoj prozi nema milosti, jel’ se vi s nekim obračunavate, s demonima?

Ako treba i s demonima, izvlačiti na vidjelo stvari i osvjetljavati ih, zanimaju me stvari gdje se kopa i traži, prezirao sam uvijek populizam. Smatram da je na neki način prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom. To što me u Lici hejtaju …

Hejtaju vas u Lici?

Da, čak i popovi pričaju protiv mene na misama, a u hajke se uključuju čak i neki moji rođaci. Kad sam dobio nagradu “Petar Kočić”, nazvao me rođak i rekao da ne smijem primiti tu četničku nagradu, pitao me bi li oni primili nagradu Mile Budaka.

Uveli ste sada već sami Liku u razgovor, pišete o njoj, kao vaša baza, tu je roman “Sjećanje šume”, radi se dramatizacija?

Počele si jučer probe u Gavelli, redateljica je Tamara Damjanović, Nina Bajsić dramaturginja, lijepo je to, mlada sjajna ekipa, 25. siječnja će biti premijera. Što se tiče knjige, već je u ovih nekoliko mjeseci izašlo četvrto izdanje knjige.

To je puno …

Da, u Hrvatskoj, s tendecijom da se sve više prodaje, a dobila je i 40 kritika.

Izgleda više kao zbirka pripovjetki, a ne roman.

Pišem onako kako je govorio Čehov – da riječima bude usko, a mislima široko. Bavim se samo pisanjem, ne volim blebetanje u književnosti.

Rekli ste da se danima posvećujete jednoj rečenici.

Svaka riječ mora biti na pravom mjestu. Mjesecima znam tražiti pravu riječ, prepisivati tekst, opsesivno se i fanatično bavim svojim tekstovima, spavam i dižem se sa svojim tekstovima. Ako se baviš pisanjem, moraš puno raditi na sebi i ići do kraja.

Je li to uvijek bilo tako?

Bio sam novinar, samo igrom slučaja, bio je to način da se preživi, imao sam malo dijete i ženu, potom sam radio u crnoj kronici, a tada je to bila leitna stvar, danas je sve crna kronika i senzacionalizam.

Je li vam novinarstvo značilo što u stilu pisanja ili ste kroz crnokronikaške priče stvorili stil vezano uz sadržaj?

Na neki način sam se radeći u novinama naučio sažimanju i boljem kanaliziranju u pisanju te kondiciji i disciplini. Tu se mora spojiti puno toga, roman se ne može napisati u jednu noć.

Novinar ste, ali nemate neko mišljenje visoko o novinarstvu, biste li se vratili?

Bila je to samo epizoda, način da se preživi, već sam tada pisao paralelno i čitao puno.

Bili ste i karikaturist u vrlo mladim godinama?

Kad sam bio mali, crtao sam, slikao, moje prve slike sam vješao po šljivama. Moj otac je smatrao da to treba na neki način iskoristiti pa je tražio da farbam ograde. Još sam u školi počeo dobivati neke nagrade.malo me to već tada udarilo u glavu.

Danas to više ne volite?

Ne, ne volim, nekad je to bilo drugačije. Samo ono što se piše teško, čita se lako, a danas ispadne da čita brzo.

Odnos s ocem – je li vas to formiralo kao osobu?

Za sve nas je djetinjstvo bitno, za svaku osobu. Kod mene je to dosta ekstremno. Kad sam bio bolestan, majka bi mi vezala ciklu za tabane, otac je rekao – to nije za živit, neka umre. Znao sam da će roman uspjeti ako razradim kompleksnost odnosa s ocem.

Je li vam autobiografski moment stvarao problem?

Kad je izašla moja prva knjiga, otac me pitao za koji je to razred. Njima su knjige nepoznanica.Od mene su očekivali da ću biti sudac ili kirurg, ta knjievnost im je jako deprimirajuća.

Ne vide ovo kao uspjeh?

Što je to za njih uspjeh – kad se pojaviš u cadillacu, u jednom ti, u durgom šešir, ja se još nisam tako pojavio.

Jeste li u dobrim odnosima?

Jesam, ali se potpuno ne razumijemo. Naše se rečenice mimoilaze. Oni ne čitaju, nisu nepismeni, ali ne čitaju. U biti mi to pomaže da budem slobodan u pisanju.

Je li vaš otac pročitao vašu knjigu?

Ne, ni otac, ni majka, ni sestra nisu pročitali, nisu bili ni na jednoj predstavi. Imao sam promocije diljem svijeta, au 20 godina nisam imao promociju u Lici.

Volite Liku ili?

Volim, ali našu ljubav možemo izražavati i kroz kritiku, to je najviši izraz ljubavi.

Koliko često dolazite u taj kraj?

Idem, s djecom i ženom,posjetim ih dvaput, triput godišnje.

Kad ste rekli da ste pisac?

I sad se pitam da li sam pisac, čovjek se uvijek mora preispitivati. Treba puno slušati, pričati, bez čitanja nema pisanja.

Kakvu književnost volite, što vi čitate?

Uvijek sam imao neku svoju viziju, po 1.000 stranica proze mjesečno pročitam. Definitivno formativno je na mene djelovao Petar Handke – dok nije “otišao na kvasinu”, Kafka, sada Krasznahorkai.