Mještani jednoga sela na ulici su svakoga četvrtka u znak prosvjeda zbog zatvaranja lokalne knjižnice.
I mi seljaci bismo malo čitali, poručuju mještani Stanišića, sela na sjeveru Vojvodine u Srbiji. Šutjeli smo kad je zatvorena banka u selu, šutjeli smo kad je iz mjesta otišao matičar, ali gašenje knjižnice, kažu, crvena je linija preko koje neće prijeći.
Pojedini od njih ističu da ista prava trebaju imati ljudi u gradu i na selu, a da, ovako, ispada kao da su oni – građani drugog reda.
Jedna baka dodaje da je voljela da dolaziti čitati, i da bi željela da i dalje bude tako, a jedan djed kaže da mu odluka najviše smeta zbog unuka, koji su se tu lijepo i družili.
“Standard nam je nizak, ne možemo kupovati knjige, najjeftinije bi bilo da dođemo, da ih iznajmimo iz knjižnice, ali pošto je zatvorena… Ne znam što ćemo učiniti”, dodaje jedna mještanka.
Od Nove godine vrata knjižnice koja u selu postoji od Drugog svjetskog rata zaključana su. Zbog toga im, kažu, ne preostaje drugo nego da poeziju čitaju – na ulici.
“Nije egzistencija samo ne biti gladan, nije egzistencija samo ne biti u hladnom, živimo u 21. stoljeću – knjižnice postoje tisućama godina”, kaže jedna od mještanki u prosvjedu, koja je javno, na prosvjedu, čitala pjesmu Đure Jakšića “Otac i sin”.
Dok je prosvjed trajao, rukovodstvo knjižnice došlo je zalijepiti i službenu obavijest da će knjižnica u Stanišiću do daljnjeg biti zatvorena. Kažu, knjižnica će proraditi, ali ne znaju kad jer su im, tvrde, ruke vezane.
“Dogodilo se jer nam je ruke zavezao čovjek, Vladimir Jerković, ravnatelj knjižnice “Karlo Bilicki”, koji svoj posao izuzetno bahato odrađuje. Prije svega je na bolovanju, nije nikad imenovao svog potpisnika, nemamo njegovog zamjenika, i u ovim trenucima, na Upravnom odboru je da donosi neke odluke”, kaže Jelena Mirić, predsjednica UO Gradske knjižnice u Somboru.
Na riječ mještani rukovodstvu ne vjeruju. Dok odluka ne bude donesena, mještani će se, kažu, svakog četvrtka okupljati ispred knjižnice, čitati poeziju i podsjećati grad na obećanje.
