Kako je biti mlad u Sloveniji?

Protest mladih za podnebno pravičnost; Žiga Živulović jr. /Bobo

Danas se mladi u Sloveniji razlikuju od mladih prošlih godina i desetljeća. U prosjeku su aktivniji, ali i usamljeniji, s drugačijim problemima od generacija prije njih. Istraživanje je pokazalo da su ekološki svjesniji, vrijednosno i politički polariziraniji, nastrojeni manje kolektivistički a više egoistički, osjećaju više stresa i straha od neuspjeha. Njihove radosti i njihove brige su drugačije od mladih iz prošlosti, njihova budućnost se drugačije ispisuje.

O mladima, njihovim problemima i o tome kako ih rješavati, novinari portala N1 Slovenija razgovarali su s dr. Miranom Lavričem s mariborskog filozofskog fakulteta, koji je vodio istraživanje o položaju mladih Mladina 2020. Istraživanje je obuhvatilo mlade između 15. i 29. godine.

Dakle, kakav je položaj mladih u Sloveniji?

Gledajući trendove, situacija mladih u Sloveniji se u mnogo čemu poboljšava, što je povezano s tim da je mladih u Sloveniji sve manje. Postoji deficit mladih, broj mladih je u zadnjih 20 godina pao za više od 30 posto. Od 2015. godine više generacija se umirovi od onih koje dolaze na tržište rada; i taj trend će biti samo intenzivniji. Otuda proizlazi opadanje stopa nezaposlenosti mladih, koje su ranije bili veliki problem. Mladi su postali traženiji na tržištu rada.

Dakle, situacija mladih na tržištu rada poboljšala se kao rezultat demografske situacije u državi. Čak i ako se pogleda koliko je “investiranje” u mlade, njihov položaj se popravio – u njih se u prosjeku više ulaže, više je ponuda za njih, a mladih je manje, što znači da imaju više izbora od prethodnih generacija. Ponuda neformalnog obrazovanja je također povećana i u tu vrstu obrazovanja mladi se više uključuju nego u prošlosti.

Miloš Vujinović/Bobo

Nedavno ste u prilogu Večernje subote napisali da još nikada nismo imali tako digitalizirane i ekološki osviještene mlade, a ni tako ambiciozne i individualizirane. I da, nažalost, digitalizam i trud za osobnim uspjehom među mladima također uzima visok psihološki porez. Vjerojatno su sve te promjene posljedica načina na koji se mijenja cjelokupno društvo?

Naravno. U pozadini svih ovih promjena su različiti aspekti. Kod digitalizacije se radi o globalnim trendovima, kod ekološke osviještenosti o činjenici da rastu ekološke prijetnje i da tu također imamo globalno kretanje u koje su mladi vrlo angažirani… Od 90-tih pratimo trend individualizacije i jednostvno rečeno: iz socijalizma kao kolektivističkog društva otišli smo u kapitalističko društvo koje je u osnovi izrazito individualističko. Ovo klizanje u individualizam, uzrokovan slobodnim tržištem i kapitalizmom, također je povezano s tendencijom k individualnom uspjehu, a to je povezano i s problemima mentalnog zdravlja mladih.

Dakle, mladi ljudi su ogledalo našeg društva i promjene u njemu?

Mladi su apsolutno ogledalo društva, ali su i u mnogo čemu poznavatelji budućnosti. Ova individualizacija prije svega se događa na razini mladih. Vrijednosti individualizma dolaze do njih putem interneta i medija i veoma izravno, tako da se ne radi samo o odrazu promjena u slovenskom društvu. Naravno, djelimično i dolazi, posebno u polarizaciji. Ali, radi se i o širim globalnim trendovima koje mladi brže prate od starijih.

Možemo li zaključiti da su odnosi koje mladi danas imaju lošiji nego što su bili odnosi u prošlosti?

Možemo. Prema našim podacima, mladi imaju više problema s radnim kolegama u odnosu na prošlost, češće izvještavaju o lošim odnosima na radnom mjestu, povećao se udio mladih koji prijavljuju loše ili čak nepodnošljive odnose s roditeljima, a istovremeno, na razini vrijednosnih orjentacija više su izražene egoističke tendencije, više pristaju na tvrdnje: spreman sam prekršiti princip pravednosti, kada je to u moju korist, a manje se slažu s tvrdnjama: važno je dijeliti stvari s prijateljima.

To vrši pritisak na međusobne odnose. A ako tome dodamo još i težnju prema uspjehu – strah od neuspjeha na poslu i školi se izrazito jako povećao – dakle ako ste već usmjereni k individualnom uspjehu, a cijelo društvo oko tebe je nervozno, na radnom mjestu, u porodici … i sam postaješ više bezobziran, i to je negativna spirala u kojoj su mladi ljudi zarobljeni danas, mnogo više nego što smo bili mi kada smo bili mladi.

Dakle, koji su onda najveći problemi mladih u Sloveniji koji vas zabrinjavaju?

Na prvom mjestu mentalno zdravlje. Ne samo naša studija, nego i druge studije pokazuju da ovdje imamo velike probleme. Usamljenost među mladima utrostručila se od 2010. godine. Epidemija je stvari još više pogoršala, ali ovi trendovi su postojali i ranije. Više vremena provode ispred ekrana, odnosi su lošiji, a tu je i najveći čimbenik stresa koje je naše istraživanje pokazalo: strah od neuspjeha…

Mnogo resursa je uloženo u mlade ljude, ali uz to je i puno očekivanja. Da karikiram: čak i u samoj činjenici “odveli smo vas na aikido i violinu” usađena su očekivanja da će mladi uspjeti. Dakle: s epidemijom koja samo pogoršava situaciju, postoje i mnogi strukturni čimbenici koji pogoršavaju mentalno stanje mladih. Ovaj problem trebao bi biti prioritet politike mladih.

Aljaž Uršej/N1

Ukratko, veliki dio stresa kod mladih povezan je s tim da su djeca i mladi postali “projekt” svojih roditelja. Kako se društvo promijenilo i kako su se zbog njega promijenili odrasli, promijenilo se i to kako shvaćamo djetinjstvo i mladost, kako shvaćamo našu djecu. Dijete, prije nego što se i rodi, postaje projekt i dolazi do pritiska, što se od djece očekuje – da budu uspješna i sretna… i to vjerojatno uzrokuje frustraciju kod djece i mladih.

Apsolutno se mogu složiti s tim. Djece je sve manje, ljudi danas imaju djecu kada su svi uvjeti na dovoljno visokoj razini i za svoju djecu pokušavaju osigurati optimalnu socijalizaciju, što sa sobom donosi i očekivanja da će nešto “posebno” nastati iz tog djeteta. Također, ima dosta priručnika o odgoju koji govore o tome kako treba naglašavati da je dijete posebno.

Opasna strana toga je da se potiču nerealna i velika očekivanja od djece. I ako dijete pri tome gleda još i idealizirane slike na TikToku i Facebooku i drugim društvenim mrežama i uspoređuje se s ovim nerealnim idealiziranim slikama, gdje svi izgledaju sretno i uspješno, počinje se pitati: jesam li i ja stvarno poseban, jesam li zaista sretan i uspješan? I tjeskoba i depresija su blizu. U našoj mladosti tih očekivanja i pritisaka nije bilo toliko. Društvo je bilo drugačije, sada imamo pojavu roditelja helikoptera koji bdiju nad djetetom i očekuju njegov uspjeh…

Istovremeno, imamo i takozvanu diktaturu petica, dakle mišljenje da je jedina prihvatljiva ocjena petica; istovremeno djetinjstvo bez vremena za pravu, slobodnu igru. Cijelo vrijeme – već od mališana – strukturirano je, sve aktivnosti su planirane i vođene. Nikako ne želim idealizirati djetinjstvo i mladost u prethodnim razdobljima, to bi bilo pogrešno, ali stručnjaci upozoravaju na te promjene: da su vrijeme i igra postali snažno strukturirani, više nema vremena u kojem dijete treba upravljati dosadom; sve postaje strukturirano, usmjereno na učinkovitost, sve mora imati svoju svrhu, već od djetinjstva…

Naravno, to također povećava tjeskobu i stres. Stavimo se u ulogu mladog čovjeka – ako je sve planirano i sve je strukturirano za tebe, kako ćeš se snaći kada toga više ne bude? Što će biti dan poslije diplome? Naravno, bio si upitan, želiš li radije ovo ili ono, ali netko drugi se pobrinuo za sve. I u obrazovnom sustavu kao profesor primjećujem da je taj trend u veoma jasnim i preciznim uputama; a slobodno eksperimentiranje i slobodno razmišljanje studente zbunjuje.

I upravo to nestrukturirano vrijeme, dosada kako vi kažete, važna su u djetinjstvu i adolescenciji. Da dijete, adolescent pokuša nešto, posrne i zna nastaviti dalje. Da osjeti čak i padove, neuspjehe. Ako je dijete cijelo vrijeme u toj strukturiranoj vati, postoji strah: što će biti kada dođem u taj drugi svijet, toliko veći. I ovaj drugi svijet, svijet punoljetnosti, danas izgleda mnogo opasnije i gore nego prije. Neizvjesnost, teško je doći do stana – mladi sve to znaju i osjećaju već unaprijed. Tu su i ekološke prijetnje i demografski problemi, starenje stanovništva… čega su mladi veoma svjesni. Dakle, da, današnje djetinjstvo dodatno doprinosi stresu u mladosti.

N1

U istraživanju konstatirate da su mladi više zainteresirani i aktivniji na političkom polju nego prije mnogo godina. Na neki način mit je opovrgnut, da su nepolitični i neaktivni. A ova aktivnost kod mladih ne pokazuje se kao klasična politička aktivnost. Kakva je, kako je ovaj mit opovrgnut?

Mladi se aktiviraju jer su bili kvalitetno socijalizirani. Cijelo to strukturirano djetinjstvo ima i pozitivne učinke i mladi su zbog takvog djetinjstva i bistri, dobro socijalizirani i zato su također dobro svjesni društvenih problema i činjenice da se treba angažirati ako želiš nešto promijeniti.

Istovremeno, ostaje problem povjerenja u političke i državne institucije… Za mlade, političke institucije često nisu vjerodostojne, zato je konvencionalna politička participacija mladih još uvijek veoma niska. Tamo gdje osjećaju da mogu nešto napraviti, veoma brzo se aktiviraju.

Dakle, imamo živahne mlade koji se veoma brzo aktiviraju kada nešto pokrene iskru u njima. Kao što se nedavno dogodilo na referendumu o vodama. Aktivni su i u potpisivanju online peticija… Znači mladi ne vjeruju političkim strankama i institucionalnoj politici, ali su aktivni i spremni nešto učiniti, ali na način koji je njima blizak i gdje osjećaju da će biti nekog učinka.

Može li se dogoditi da će – jer je sada više individualnosti i egoizma među mladima, a istovremeno, taj strah od neuspjeha koji mladi preuzimaju na sebe – mladi manje željeti mijenjati sustav i nepravilnosti u sustavu? Je li to “idealna” kombinacija da krivce neće prepoznati u sustavnim greškama, nego će biti pasivni na način da će krivce razumjeti kao svoju krivicu, da će probleme preuzimati na sebe?

Tu ima mnogo razloga za brigu. Također vide da politika ne funkcionira, da se fokusira oko emocionalnih stvari, individualiziraju se i govore jedni drugima: neću se baviti tim iracionalnim političkim manevrima, radije ću se pozabaviti sam sobom i nešto napraviti od sebe.

S obzirom na to da je Slovenija dio Europske unije, ne angažiramo se jer nam se još uvijek čini da smo dio nekog šireg stabilnog okvira, koji će se pobrinuti da stvari teku približno ispravno. Međutim, ako se EU počne urušavati, u Sloveniji ćemo imati mnogo veće probleme i kod nas će to pitanje individualizma protiv kolektivizma također biti polarizirano. U Sloveniji već primjećujemo tu polariziranost između zajedničkog i individualnog, brige o društvu i pukom slobodnom tržištu, i ako se euroskepticizam bude razmahao, mislim da će se dodatno pooštriti.

N1

U istraživanju također konstatirate izuzetno nisku zainteresiranost mladih za preuzimanje političkih funkcija. Hoćemo li zbog tog trenda i istovremenog trenda individualizma i egoizma u budućnosti imati još veću krizu vodstva nego što je već imamo? Hoće li tako u budućnosti političke funkcije još više preuzimati ljudi, koji u politici vide parcijalne i partikularne, vlastite interese, a ne interese zajednice? Naime, već sada primjećujemo da se zbog situacije u kojoj se našla naša politika, mnogi ne odlučuju za politiku… Hoće li u budućnosti u politiku još više ići oni koji su zainteresirani za svoje uske, a ne zajedničke interese?

Već smo na tom putu i možemo biti zabrinuti. Također se i u zapadnim društvima vide korelacije između narcisoidnih poteza i preuzimanja političkih funkcija. A kada taj trend postane dominantan, mnogo teže će biti onima koji idu u politiku s nekim iskrenim namjerama kako bi za sve učinili nešto dobro…

I ti su označeni kao naivni…

Označeni su kao naivni i često ih konkurenti percipiraju kao smetnju ili opasnost jer uglavnom nemaju putra na glavi. A s druge strane, istina je i da je danas moguće svakoga javno diskreditirati, pa i anđele. Zato se čini da politika sve više privlači tvrdokošce, a manje ljude, koji se njom bave iskreno i za javno dobro. Mislim da mladi to vide i zbog toga možemo biti zabrinuti.

Svejedno vidim i iskricu nade u stvaranju nečeg što bi se moglo nazvati ekološkom metapričom. Možemo pratiti razvoj i formiranje nekog velikog narativa kojem je posvećena, takoreći, cijela generacija. Prema našim podacima, mladi su mnogo više eko nego što su bili prije deset godina. Vjerujem da ekološka ideja ima snagu ujediniti mlade oko nekog zajedničkog velikog projekta. To kasnije u politiku može privući više iskrenih ljudi, čiji je motiv rješavanje društvenih problema. I s tog vidika stvari se mogu pomaknuti prema mnogo konstruktivnijoj politici.

I na ovu temu smo već vidjeli komentare starijih političara, starijih muškaraca, što ta djeca rade, omalovažavanje Grete Thunberg, pokroviteljstvo, paternalizam…

Tako je. Na neki način, mladi su lake mete za etablirane političare. S druge strane, ekološka politika je prijetnja nekim interesima koji su u politici već uspostavljeni, radi se o ustaljenim vezama koje zelena politika može ugroziti. Tako da ta reakcija na mlade nije iznenađujuća, u smislu, što vi znate. S druge strane, znanost je na strani tog ekološkog trenda pa i veliki dio politike i mladih su vrlo angažirani u tom valu, jer se zapravo radi o njima. Ekološka politika je zaista dio politike mladih, jer se radi o pitanju, u kakvom svijetu će oni živjeti. I mislim da ih to neće zaustaviti, to su više male prepreke pod nogama.

Konstatirali ste da je skoro tri četvrtine mladih spremno se preseliti u inozemstvo. Je li to zbog toga što su sadašnji mladi drugačiji od prethodnih generacija ili tome doprinosi i situacija u Sloveniji?

Više se radi o tome da cjelokupnu EU vide kao mjesto gdje mogu živjeti i uspjeti. Za ovu generaciju EU je neka vrsta šire domovine. I u svjetlu svojih ambicija, spremniji su na preseljenje nego prethodne generacije.

Uradili smo i druge, detaljnije analize zašto ljudi iz jugoistočne Europe emigriraju, a u slovenskom slučaju uglavnom se radi o emigriranju s drugačijom motivacijom nego na Balkanu. Kod nas ne bježe odnekud, nego idu ka uspjehu. Je li to povezano i s onim o čemu smo ranije govorili – jer ih politika i kolektivno manje zanimaju, jer u tome ne vide mogućnost promjene, više se okreću ka tome da bi od sebe nešto napravili nego pomaknuli nešto društveno.

N1

Ono što me najviše šokiralo je koliko su usamljeniji i pod stresom. U proteklih deset godina, naglo su se povećao postotak mladih koji osjećaju usamljenost kao problem, kao i postotak mladih koji se osjećaju pod stresom nekoliko ili većinu dana u tjednu. Ovo je generacija koja je također obilježena korištenjem društvenih mreža…

Mnogo puta u povijesti je bilo tako, da se najprije pokažu negativni aspekti novih tehnologija. Društvene mreže ćemo morati nekako pripitomiti. Kao što smo nuklearnu energiju prvo koristili kao bombu a tek onda za struju, sada smo kod društvenih mreža u ovoj ranoj, divljoj fazi, kada mladi društvene medije koriste s relativno nekontroliranom i niskom razinom svijesti o funkcioniranju algoritama.

Rezultat toga su i problemi s mentalnim zdravljem. Psiholozi su ovdje već mnogo toga rekli. Pretjerana upotreba društvenih mreža, posebno kod mladih, posebno kod djevojaka, može dovesti do depresije. Obrazovanjem je moguće učiniti mlade svjesnim načina na koji funkcioniraju društvene mreže.

Na primjer, našu svijest o recimo, oglasima, podizali su na način – da ne nasjedamo na oglase. Ali njima je teže nasjesti; manje sam poistovjećen s tijelom ili pobjedama nekoga u oglasu nego s pobjedničkim trenucima ljudi koje poznajem. Dakle, kao i kod oglasa, društveni mediji su o idealiziranim slikama, ali su na društvenim mrežama slike ljudi koji su nam bliži, zbog čega je lakše da se pojedinac osjeti kao “gubitnik”. Potrebno je podići svijest, obrazovati mlade ljude.

Međutim, postoji jedna stvar kod društvenih mreža koju treba spomenuti: utjecaj na političku i vrijednosnu polariziranost. Mladi su politički polarizirani; nikada nismo imali tako polarizirane mlade, a važan krivac za to su društvene mreže koje funkcioniraju na način da stvaraju eho komore, sobe odjeka; ljudi prvenstveno vide objave koje se podudaraju s njihovim prethodnim eksperimentima i lajkovima, i tako pojedine grupe učvršćuju svoje stavove, a radikalniji stavovi obično dobiju više pregleda i lajkova. Tako budu radikalizirani.

Unutar pojedinačnih komora dolazi do zajedničkih prezentacija i radikalizacija, a međusobno se komore udaljavaju. Imamo velike probleme u ovoj oblasti, i to se jasno vidi među mladima. Imamo izrazito desničarski orijentirane mlade, koje nije teško pratiti na internetu, imaju svoj mjehurić, svoju eho komoru, razvijaju neke svoje vrijednosti; to su mladi ljudi, njihova jezgra je upravo među mladima. Isti je slučaj i s nekim krugovima koji su više naklonjeni ljevici.

N1

Ako si danas dijete ili adolescent, u čemu je tvoj problem? Radimo li kao društvo i država s mladima dovoljno dobro?

Dobra strana je u tome što imamo inkluzivan i prilično kvalitetan obrazovni sustav, dosta je i neformalnog obrazovanja, a status studenta u odnosu na druge države donosi mnoge pogodnosti. Po toj strani smo ljubazni prema mladima. Ali ne možemo reći da radimo dovoljno. Naročito ne u odnosu na to s kakvim problemima se mladi suočavaju.

Dakle, trenutno je gorući problem mentalno zdravlje, to je požar koji bi što prije morali ugasiti, jer će se inače značajno proširiti. Postoje i drugi problemi: neizvjesnost, privremena zapošljavanja među mladima koja su i dalje problem, što je zatim dalje povezano sa stambenom politikom, gdje bi država također trebala napraviti mnogo više.

U inozemstvu, što se tiče mentalnog zdravlja, već se govori o generaciji tjeskobe. Ako budemo imali anksioznu mladu generaciju, ta generacija će i za 20 godina imati problema s mentalnim zdravljem, jer problemi mentalnog zdravlja u mladosti jako koreliraju sa problemima mentalnog zdravlja u kasnijem životu.

Tu je i ekološka kriza, gdje će upravo ova generacija koja je sada mlada, morati odgovoriti i na pitanje, je li ekonomski rast zaista temelj ekonomske politike. Što će biti novi temelj ekonomske politike kako ne bismo uništili planetu, ovaj odgovor morat će pronaći ta generacija.

Istovremeno, uz sve ove sadašnje probleme mladih u Sloveniji postoji i mirovinski sustav, za koji ne znamo kako će funkcionirati za ovu generaciju i koji se manifestira kao neka strašna crna rupa za budućnost, zatim zdravstveni sustav koji ne funkcionira kako bi trebao. I što bi dakle društvo i država trebali uraditi za te generacije?

Prije svega, treba aktivno rješavati ove velike probleme koje ste spomenuli, a ne baviti se ideološkim prepiranjima i emocionalnim nagovaranjima glasača. Vratiti politiku u pravcu policy, a ne politics. I te stvari koje ste spomenuli, mlade zabrinjavaju. U rješavanjima ovih problema kasnimo ne samo godinama, nego desetljećima.

Aljaž Uršej/N1

U prvim valovima epidemije, djeca i mladi su dosta toga preuzeli na sebe. Unatoč tome da nisu toliko ugroženi kao starija populacija, morali su da je zaštite, ostanu kod kuće, nisu se družili, nisu išli u školu, mnogi su imali posljedice na mentalno zdravlje, za one iz deprivilegiranijih sredina je porez koji su platili bio utoliko veći. I izgleda, da im sada, kada imamo cjepivo, odrasli nisu pošteno vratili sa odgovornošću, mnogi se nisu cijepili.

Jako se slažem s tom procjenom. Mladi su platili ogromnu cijenu u ovoj epidemiji. Naravno, ne smijemo zaboraviti da su najvišu cijenu platile starije populacije, osobe iznad 65 godina, ali mladi, koji su zbog svih nas morali ostati kod kuće, platili su cijenu mentalnim zdravljem, problemima s motorikom, tjelesnom težinom i na drugim područjima. I sada očekujemo da će statistiku o procijepljenosti popraviti upravo mladi.

Ako dođe do ponovnog lockdowna, država bi odmah trebala reagirati s odgovarajućom podrškom mladima, kako ne bi bilo dodatnog pogoršanja mentalnog zdravlja. To su mjere koje na razini države nisu skupe, a mladima mnogo znače.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!