“Ako ima novca za rat, mora ga biti i za posljedice rata”

N1 specijal 17. pro. 202110:00 > 10:08
Podijeli:
Izvor: SOPA Images / ddp USA / Profimedia

Postoje sukobi koji se događaju pred očima svjetske javnosti i postoje sukobi koji traju već toliko dugo da smo na njih zaboravili. Njihov najmanji zajednički nazivnik je patnja civilnog stanovništva – masovna ubojstva i silovanja, planirano stradanje. Patnje civila dodatno pogoršava upotreba oružja koje ne radi razliku između vojnih i civilnih ciljeva, rekla nam je istraživačica pri Amnesty Internationalu, Donatella Rovera. Pri tome je bila kritična i prema velesilama koje interveniraju na tuđim teritorijima, ali se ne brinu za dobrobit civilnog stanovništva.

Donatella Rovera je istraživačica sukoba pri nevladinoj organizaciji Amnesty International. Istražuje na područjima od Afrike do Bliskog istoka – bavi se sukobima o kojima se u javnosti puno govori, i onima koji su (već davno) zaboravljeni, neki i zamrznuti. Istraživačica s jasnim uvidom u srž događanja i dinamike u međunarodnoj zajednici istražuje jer je uvjerena da su činjenice ključne u brobi protiv ravnodušnosti prema kršenju ljudskih prava.

Donatella Rovero za N1 Slovenija komentirala je sukobe u Etiopiji i Nagorno-Karabahu, razaranje Rake, otrovne narative koji potiču mržnju i raznim oružjima u ratu – također o silovanjima i stradanju.

Istražujete suvremene oružane sukobe u Siriji, Iraku i Jemenu, zatim u Libiji, Južnom Sudanu, Centralnoj Afričkoj Republici, Somaliji i između ostalog, u Etiopiji. Među njima je toliko razlika, ali mora postojati neki zajednički nazivnik.

Jedan od zajedničkih nazivnika su civilne žrtve. Kada danas razmišljamo o konfliktima, razmišljamo o novim sofisticiranim oružjima za koje znamo da postoje. Stvarnost na terenu je da se u većini slučajeva još uvijek koriste starija oružja i municija. Bogate države, kao što su SAD i europske države, nisu izuzetak. Razlog je jednostavan: starija oružja su jeftinija od naprednih koja su preciznija, pouzdanija i nose manji rizik za prouzrokovanje kolateralne štete. Također, starija oružja ne zahtijevaju obučeno osoblje za rukovanje.

Pogledajmo primjer rata protiv Islamske države, jedne od najozloglašenijih vojnih operacija u posljednje vrijeme. Rat se događao u Iraku i Siriji i vodila ga je prije svega međunarodna koalicija na čelu sa SAD-om. U sirijskom gradu Raka, koji je najrazoreniji grad u posljednje vrijeme – uništeno je ili oštećeno približno 80 posto zgrada – američki marinci su se hvalili da su upotrijebili više artiljerije nego bilo gdje drugdje od kraja rata u Vijetnamu. Koristili su nevođenu artiljeriju. Na relativno mali grad su ispalili više desetina tisuća granata pri čemu svaka granata cilj može promašiti za od 100 do 300 metara.

Izvor : David Bole/N1 (Istraživačica Donatella Rovera)

Vidimo da vojske naših država, koji svoje snage šalju u ratove na Bliskom istoku, u Afriku i drugdje, ne žele ugrožavati živote svojih vojnika. Zbog toga je manje vojnika na terenu, a više je ratovanja na daljinu, što znači manju preciznost. Civilno stanovništvo je ono koje plaća cijenu.

Još jedan zajednički nazivnik suvremenih sukoba je korištenje humanitarne pomoći kao oružja u ratu. Sukobljene strane vrše pritisak jedna na drugu izgladnjivanjem stanovništva. To se trenutno događa u Etiopiji.

Pa nastavimo s Etiopijom. Izvještavanje o oružanom sukobu u ovoj državi je ograničeno zbog zamračenja interneta, na terenu nema reportera. Što vi doznajete o stanju u državi?

Etiopskim konfliktom se bavim zadnjih godinu dana, posljednjih dana intervjuiram žene koje su preživjele seksualne napade vojnika TPLF (Tigrayski narodni oslobodilački front, koji je državom vladao do 2018. godine op. a) u regiji Amhara. Prije toga sam u izbjegličkim kampovima u Sudanu intervjuirala žene iz regije Tigray koje su masovno silovali etiopski i eritrejski vojnici, te pripadnici milicije iz Amhare.

U ovom ratu masovna silovanja su važno oružje. U prvom periodu sukoba, od studenog do lipnja prošle godine kada su se branile snage TPLF, silovali su prije svih vojnici Etiopije i Eritreje i pripadnici milicije. Zatim se dinamika promijenila krajem lipnja kada su pobunjenici TPLF ušli u Ahmaru i Afar (susjedne regije Tigraya, op. a.). Tamo su radili ono što su ranije radili vojnici u Tigrayu – ubijali su, pljačkali hranu te napadali žene i djevojčice. Kako jedna, tako i druga strana, kažu da žene siluju iz osvete.

Kršenja prava se također i dalje događaju u zapadnom Tigrayu, gdje ustraju etiopske snage. Tamo se događaju masovna hapšenja, ljudi se protjeruju iz zapadnog Tigraya, stižu izvještaji o ubojstvima. Sve napetije je i u etiopskoj prijestolnici Adis Abebi, gdje vlada progoni pristalice TPLF-a. Grupe na svoju ruku patroliraju ulicama, ljudima provjeravaju dokumente, prijavljuju ih policiji.

Izvor : N1

Mržnja se potiče i na društvenim mrežama, na kojima se objavljuje mnogo lažnih informacija. Objavljuju se manipulacije audio i video materijala. Na primjer: video materijal je iz jednog sukoba, ali mu dodaju drugačiji zvuk u svrhu eskalacije napetosti. To otežava rad i nama, istraživačima. Verifikacija ovih materijala je vrlo zahtjevna.

Sukob u Etiopiji je velik i ima posljedice i izvan države. Međunarodna zajednica s Vijećem sigurnosti na čelu je paralizirana, nijedna rezolucija nije bila usvojena.

Istina je da u Etiopiji nema plavih kaciga, ali kada opisujete mržnju između etničkih grupa, masovna silovanja i ubojstva… Hoćemo li o današnjim događajima u Etiopiji jednom razgovarati ovako, kako danas razgovaramo o Bosni i Hercegovini ili Ruandi?

Ja sam istraživačica. Istražujem činjenice i ne volim nagađati. U Etiopiji, u kojoj živi više od sto etničkih grupa, a napetosti između tih grupa su prisutne već duže vrijeme, sve je moguće. Upravo Etiopija je dobar primjer, zašto spekuliranje nije dobra ideja: etiopski premijer Abiy Ahmed je prije dvije godine dobio Nobelovu nagradu pa pogledajte što govori danas.

Prizori iz Etiopije:

Iz Etiopije u Libiju. U državi koju su 2011. godine bombardirale NATO snage, obećaju predsjedničke izbore u prosincu. Kako vi ocjenjujete stanje u ovoj državi?

O Libiji teško možemo govoriti kao o državi. Iako su formirali Vladu nacionalnog jedinstva, članovi te vlade povlače različite i neusklađene poteze – predsjednik suspendira ministra vanjskih poslova, što odbija premijer i slično. Izbori bi se trebali provesti idući mjesec, a još uvijek nisu usvojili odgovarajuće izborne zakone. Neki ključni registrirani predsjednički kandidati ne mogu biti izabrani u skladu s važećim zakonima.

Realnost je takva da je na terenu država odsutna, razna područja nadziru milicije. To je opasno – ima mnogo otmica i iskorištavanja (ropstva), milicije kontroliraju i migracije iz države. Ukratko, s obzirom na izborne okolnosti, teško je biti optimističan.

Moja asocijacija na rečeno je Afganistan. U posljednje dva desetljeća, do povratka talibana, i u toj državi su provodili izbore… Ali samo na područjima pod kontrolom vlade.

U zoni sukoba je važno tko kontrolira područje. Rezultati izbora, čak i ako su reprezentativni, neće nužno utjecati na kontrolu resursa i dobara, nego na sposobnost odlučivanja o stvarima koje određuju život civila.

Izvor : Virginie Nguyen Hoang / AFP / Profimedia

Niste optimistični po pitanju situacije u Libiji. Kakva je po vašem mišljenju budućnost sukoba između Armenije i Azerbejdžana koji se ne mogu dogovoriti oko kontrole u Nagorno-Karabahu? Zavađene strane prošle godine su se ponovo sukobile, a događaje ste pažljivo pratili.

Ovaj konflikt je vrlo važan. Nagorno-Karabah je po međunarodnom pravu okupiran teritorij. Sukob je mirovao više od četvrt stoljeća, prije godinu dana je eskalacija nasilja negativno iznenadila sve. Sukobi su odnijeli civilne žrtve, ali su se nasreću bitke vodile daleko od gradova.

Gledali smo snimke Armenaca koji u strahu od dolaska Azerbejdžanaca masovno napuštaju svoje domove, neki su ih čak i spaljivali, kako neprijatelj ne bi mogao nešto prisvojiti.

Obje strane su koristile oružja koja ugrožavaju civile, uključujući i kazetne bombe. Ovo je upravo još jedan od sukoba s vrlo oprečnim narativima vezanim uz zahtjeve u vezi s Nagorno-Karabahom. Obje strane također imaju snažnu podršku iseljenika koji iz inozemstva sudjeluju u stvaranju ovih narativa. Sukobi su okončani prilično brzo, za 44 dana.

U prošlogodišnjim sukobima u regiji Nagorno-Karabah do izražaja je također došla i Turska, koja je važnu ulogu imala i u sukobima u Siriji i Libiji. Turska je također i u Nagorno-Karabah željela dovesti plaćenike iz Sirije, kao što je učinila u Libiji, ali joj taj potez nije uspio. Sirijski sunitski borci, koji su bili spremni boriti se na strani Azerbejdžana, otkrili su da u Azerbejdžanu prevladava šijitski islam.

Poput Turske, u Libiji, Siriji i Nagorno-Karabahu vrlo važan akter je također i Rusija. Veća uloga ove dvije države u većim sukobima je zanimljiv faktor – također i s aspekta dogovora između uključenih strana, u kojima ljudska prava nisu u fokusu.

Prizori iz Nagorno-Karabaha:

Kako strane sile – Turska, Rusija, SAD, Saudijska Arabija, Izrael… – utječu na dinamiku sukoba koje proučavate?

Uzmimo primjer Rake i Mosula, dva važna uporišta Islamske države. Međunarodna koalicija na čelu sa SAD-om odlučila se na intervenciju mnogo kasnije, nego što su neki željeli. Kada su se odlučili na vojnu intervenciju, nije ih bilo briga za sudbinu civila i prouzrokovali su veliko razaranje. Pored uspješne vojne intervencije ovdje ima još mnogo stvari, a danas vidimo da strane sile nisu preuzele odgovornost za svoje postupke. Ako ima novca za rat, mora ga biti i za posljedice rata.

U Raki su bili uništeni životi ljudi. Preživjeli nisu dobili pomoć. Novac je bio namijenjen obnovi infrastrukture što je dobro, ali ljudi koji su izgubili kuće i poslove, nisu dobili pomoć kako bi obnovili živote. To prije svega nije pravedno, a politički je također i neoportuno. Jer kada ti ljudi pričaju da im je Islamska država ubila rođake ili su najbliže izgubili u bombardiranju koalicijskih snaga, da su razorene njihove kuće, automobili, trgovine… brzo shvatiš što su najveće zamjerke i kakve su posljedice ako nema pomoći.

Mjesto kao što je Raka klasičan je primjer toga, kako razumijevanje i percepcija mogu biti dijametralno suprotni. Ljudi u zapadnim državama vjeruju da su svoje snage poslale da oslobode ljude u Raki, koji sada moraju biti sretni i zahvalni. S druge strane ljudi u Raki kažu da su obje strane prouzrokovale razaranje i da ne mogu obnoviti život. To može stvoriti mnogo mržnje.

Na područjima koje je okupirala Islamska država, žive tisuće djece i tinejdžera, koji su stigmatizirani zbog toga jer su roditelji bili pristalice jedne od sukobljenih strana, te su bez odgovarajuće dokumentacije i ne mogu u školu.

Izvor : Raka: Jamie Wiseman / dmg media / Profimedia

I još pitanje za kraj. Sukobi, zaboravljeni ili ne, iz domova protjeruju na tisuće ljudi koji sigurnost žele pronaći u Europskoj uniji. A pred vratima EU često budu zaustavljeni, odnosno prislino vraćeni na “pogrešnu” stranu granice. Mi koji smo na “pravoj” strani, u međuvremenu samo gledamo snimke nasilja organa gonjenja, gledamo ljude koji se smrzavaju na niskim temperaturama samo zato da bi dobili priliku za ulazak u Uniju. Kako postići da kao društvo ponovno brinemo o ljudima, o ljudskim pravima?

Teško pitanje. Pandemija covida-19 je oslabila ekonomsku sliku u cijelom svijetu, također i u Europi. Kada ljudi osjete da je njihova ekonomska situacija manje sigurna, to može izazvati da postanu manje osjetljivi na patnje drugih.

Ali ovo je i bitka za kontrolu narativa. U Europi je vrlo prisutan diskurs populističkih političara koji ustraju u tome da je Europa bila napadnuta. A relanost je da više od 95 posto svih izbjeglica ostaje u blizini svoje države. Postotak ljudi koji stignu do granica Europe je vrlo mali. Sjever Ugande na primjer, najsiromašnije je područje u državi i usprkos tome su prihvatili na tisuće izbjeglica iz Južnog Sudana i drugih okolnih država. Tamo gdje vlada veliko siromaštvo, možemo vidjeti kako su ljudi spremni dijeliti ono malo što imaju.

Jedino što možemo učiniti da ljudima ponovo bude stalo je da im predstavimo činjenice. Da se protiv propagande borimo činjenicama.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.