Staffan de Mistura u gotovo pola stoljeća dugoj karijeri u Ujedinjenim narodima imao je brojne visoke uloge. Bio je UN-ov posebni izaslanik za Irak, Afganistan, posebni predstavnik glavnog tajnika UN-a za Libanon. Posljednja uloga koju je obavljao do kraja 2018. bila je ona, posebnog UN-ovog predstavnika za Siriju. De Misturu su nazivali „diplomatom svih diplomata“. Za kolumnu 'Svijet u doba korone' sa Staffanom de Misturom razgovarala sam o budućnosti multilateralizma, pozivu glavnog tajnika UN-a za okončanje sukoba u svijetu i ratu u Siriji.

Ovih dana se puno raspravlja o potezu Donalda Trumpa o najavi povlačenja financiranja Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, zbog sumnji u ponašanje Kine. Na koji način, u kriznoj situaciji poput pandemije, koja zahtijeva globalni odgovor, potez poput ovoga ugrožava multilateralizam?

Moram se vratiti na širu sliku i u povijest. Jedino vrijeme koje se na neki način može usporediti s ovim što se događa danas jest doba čuvene španjolske gripe 1917./18. Lekcija koju nosimo iz tog vremena je u osnovi zaboravljena, jer se to događalo na završetku Prvoga svjetskog rata u kojem su neke zemlje pobjeđivale, a kraj rata stigao je brzo nakon eksplozije španjolske gripe.

Ta bolest nije nastala u Španjolskoj, nego u Kanzasu u Sjedinjenim Državama, to znamo prema izvorima koje imamo. Nema ih puno, jer kako se kaže, povijest pišu pobjednici. U to vrijeme približavala se velika ratna pobjeda i nitko nije želio da je nekakva drugačija atmosfera pokvari. Dakle, bolest je krenula iz Kanzasa i bila je vjerojatno vezana za epidemiju poput ptičje gripe koja se širila među vojnicima koji su ondje vježbali, tako da je taj dio zaraze ustvari skočio s ptica na ljude i došao je do Velike Britanije, Francuske, čak i Njemačke s kojom su bili u ratu. Rezultat je poznat. Milijuni zaraženih i mrtvih, pogotovo mladih.

Najgori trenutak bio je drugi val, koji ne bismo trebali zanemariti ni u ovom današnjem slučaju. Zašto se onda ta bolest zvala španjolskom, obzirom da je Španjolska bila jedina zemlja koja je u to doba bila neutralna? Bolest je došla i ondje i od nje je obolio tadašnji kralj Alfonso XIII. Zaraza kralja postala je velika tema i od tada pa sve do danas bolest je ostala poznata kao španjolska gripa.

Što se događa u ratovima? U ratu je prva žrtva istina. Ni Velika Britanija, ni SAD, ni Francuska, pa ni Njemačka u to doba nisu htjele priznati kako je među njihovim vojnicima bilo puno žrtava, ne ratnog, nego tog drugog „neprijatelja“, španjolske gripe. A to je neko vrijeme i zadržavalo adekvatan odgovor na bolest. I sada se vraćam na današnjicu. Pitajmo se koja je razlika između današnje situacije i doba španjolske gripe? Nisam epidemiolog i neću ulaziti u taj aspekt, no politički, geopolitički i povijesno?

Prije svega u ono doba imali smo rat i to je bila ključna prepreka za zajednički, ujedinjeni, globalni odgovor. Toga danas nema, iako imamo ratove diljem svijeta, koji ipak nisu globalni. U doba španjolske gripe nismo pak imali EasyJet, a danas imamo brojne takve kompanije i ogromne kapacitete za širenje virusa brzim konekcijama. Pogledajte samo slike koje pokazuju koliko je letova u svijetu bilo prije ove pandemije. Još jedan element kojega nije bilo u doba španjolske gripe jest da tada nije bilo međunarodne strukture. Trajao je globalni rat, a Liga nacija nije funkcionirala.

Danas pak imamo međunarodnu strukturu i organizacije poput UN-a, EU, NATO-a i brojnih drugih, dakle postoje načini da države rade zajedno. I sada dolazimo do ključnog pitanja – je li ovo vrijeme da ih se napada i uništava, čak i ako su, a to se mora dokazati, pogriješile? Ili ako nisu savršene? Svi će se složiti da su potrebne promjene ne samo u WHO-u, nego u brojnim UN-ovim agencijama i samom UN-u ili u Europskoj uniji, NATO-u i drugim međunarodnim strukturama, ali onda treba ovu krizu iskoristiti da ih se poboljša, radije nego da ih se kažnjava ili da se povlače sredstva. WHO je posebno koristan onim državama koje nemaju novca i kapaciteta da odgovore na pandemiju i gdje je opasnost da ona bukne iznimno visok, poput Afrike ili Latinske Amerike.

Svijet u kojem danas živimo sve je više multipolaran i svjedočimo svojevrsnom ekonomskom duopolu SAD-a i Kine, te rivalstvu koje je ojačalo između dvije najveće svjetske ekonomije otkad je Trump postao predsjednik, a s druge je strane Xi Jinping sebi osigurao doživotni mandat. Sve je više sebičnosti, ali i iskorištavanja multilateralnih platformi za sebične interese…

Ova panedmija je cijeli svijet iznenadila. I iznenadila ga je u najgorem mogućem trenutku, ako o tome razmislite. U trenutku koji nije bio poput onoga koncem Hladnoga rata i pada Berlinskog zida i početka stvaranja atmosfere međunarodne suradnje i iskreno, entuzijazma. Svi smo mi sanjali o razdoblju u kojem neće biti natjecanja, nego ćemo stvoriti suradnju i to ne samo između dva dotadašnja bloka, nego i među svim državama, posebno jer se smatralo da više nema potrebe za posredničkim ratovanjem, koje smo gledali tijekom Hladnoga rata od Etiopije, Angole i mnogih drugih mjesta. Taj entuzijazam nije trajao dugo kao što sami znate i vidjeli ste to u vašoj regiji i mnogim drugim dijelovima svijeta…

Dakle, COVID-19 iznenadio je svijet u trenutku u kojem nije bilo atmosfere entuzijazma, već je atmosfera bila upravo suprotna. Drugim riječima, države koje vode mnogi lideri koji imaju snažne javne i privatne sumnje u korisnost međunarodne arhitekture i međunarodne suradnje, stvarali su novu filozofiju koja se na neki način vraća u srednji vijek, a ona je sažeta u maksimi – sila je u pravu. I ako počinjemo odatle onda smo opet na pretpostavci ratovanja i pobjeđivanja u ratovima. Ako govorimo o vojnim rješenjima, onda se očekuje od međunarodne zajednice da igra prema tom vojnom ishodu i nazovu ga političkim rješenjem. Takav stav pojavljivao se sve više i više u mnogim državama u svijetu i među mnogim liderima u vremenu uoči COVIDA-19.

Tu je još jedan element, koji je vjerojatno povezan s pandemijom, premda trebamo vidjeti što će znanstvenici reći, a to je okoliš i činjenica da je priroda reagirala, jer smo previše dirali ondje gdje bi divlje životinje i divlja priroda trebale biti ostavljene nekontaminiranima i neeksploatiranima od strane čovjeka. Do točke u kojoj su stvari iz te prirode na koncu ušle u ljudska bića. Ovi faktori, zajedno sa svojevrsnim preokretanjem ekonomije, bili su i jesu najgore moguće vrijeme za odgovor na pandemiju.

Gdje smo onda sada? Postoje mnoge opcije pred nama. Prva opcija koju djelomično vidimo, da pod pritiskom i panikom od ove krize, mnoge su države bile u iskušenju da rade same. Po sistemu – prvo moje, onda tvoje. Respiratori su prvo moji, pa onda tvoji. I nakon toga je neka vrsta suradnje uspostavljena. No, ovakva kriza nema granica. I ako, ne daj Bože, dođe do pandemije u Africi, onda ni Europa, ni Azija, niti Amerika ne mogu izbjeći novo razbuktavanje. To je jedna od stvari zbog kojih bismo morali shvatiti da moramo učiti od španjolske gripe, barem to. Imamo, kažu, novog neprijatelja, globalnog neprijatelja, a u stvari to je neprijatelj koji bi mogao postati prilikom za sve nas da se ujedinimo oko nas samih. Zamislite da nešto dođe iz svemira, da nas vanzemaljci napadnu, ne bi li to bio trenutak da se svi na zemlji prestanu boriti i počnu raditi zajedno da zaustave tog neprijatelja? Sada imamo nepoštenog, nevidljivog, tihog neprijatelja, koji ne gleda na granice ni ideologije, pa čak ni na snagu i moć.

Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres uputio je poziv za zaustavljanjem sukoba u svijetu, jer, rekao je, pandemija nam upravo pokazuje besmislenost ratova. Ratovi nisu stali, što mislite o njegovoj inicijativi?

Svijet nije na dostatan način odgovorio na poziv za globalnim primirjem. Na primjeru Sirije mogu reći iz svog iskustva, da kada sam predložio primirje za Alep, sve su strane bile protiv toga. Ako bi prijedlog dvije strane prihvatile, treća bi iskoristila primirje da se regrupira, ponovno naoruža. Taj tip mentaliteta, pogotovo kada oni koji podupiru posredničke ratove vide stvari isto, može blokirati manjak povjerenja. Možemo li onda reći da to glavni tajnik ne bi trebao raditi? Upravo suprotno, trebao bi. Iako takvim postupkom ratovi nisu završili, on može biti dovoljno konstruktivan za izazivanje sramote i sprečavanja da se u ovom trenutku ne dogodi nova bitka za Alep ili za Idlib ili novo krvoproliće u Jemenu ili velika bitka za Tripoli. Dakle, nakon primirja u Idlibu, u svjetlu pandemije i sramote koje bi to proizvelo ispred svih, takav poziv bi barem mogao odgoditi sukobe, moguće i na duže vrijeme. U tom smislu, inicijativa za globalnim primirjem jako je dobra inicijativa.

Već dugo slušamo o potrebi reforme UN-a. Brojne su kritike, od velike birokracije, korupcije, ograničenosti mandata, no s druge strane, bez UN-a, ne bismo imali recimo milenijske razvojne ciljeve, pomoć izbjeglicama, pomoć u pristupu hrani, vodi… Obzirom da ste većinu vaše karijere proveli u Ujedinjenim narodima, da vas ja u ovom trenutku mogu angažirati u radu na prijedlogu reforme UN-a, koji bi bili vaši ključni prijedlozi za fundamentalne promjene u UN-u i, ne manje važno, u Vijeću sigurnosti UN-a?

Prvi prijedlog bi vjerojatno bio da pozicija glavnog tajnika UN-a ne bi smjela biti pod pritiskom velikih država, kada bi se on ili ona, što bi i trebao raditi glavni tajnik, postavili kao moralni autoritet. Drugim riječima kada se nešto loše događa u svijetu, glavni tajnik bi trebao imati mogućnost da bez ikakvih prijetnji država da ga zaustave, uskrate potporu, reizbor, novce, bude moralni autoritet i da svi to poštuju. Onda se moralni glas UN-a, ono što svjetsko javno mnijenje želi čuti, treba čuti, a ne da ga se ne usudi dići jer nema tu moć.

Pogledajte što Papa radi, on koristi svoj moralni autoritet. Glavni tajnik (Secretary General), jest tajnik, ali je također i general, moralni general, i države, moćne države koje mu žele nametnuti opreznost, trebale bi mu dopustiti da bude smion. Već to bi promijenilo puno u percepciji svijeta o tome što je koncept onoga što predstavlja ljude. „Mi ljudi“, to je princip UN-a, dakle da se u UN gleda kao inicijalnu branu principa.

Kao drugo, Vijeće sigurnosti, trebalo bi obvezati, ne zakonom, već neprihvatljivošću činjenja drugačijeg pred očima ljudi svijeta, kroz globalni osjećaj sramote, da koriste veto ni u jednoj situaciji u kojoj imamo humanitarnu ili tragediju ljudskih prava. Jedan od najvećih razloga zašto se UN smatra neučinkovitim, a govorim iz iskustva dugog 47 godina, jest da kada se dogodi tragedija u zemlji čiju vlast podupire neka članica Vijeća sigurnosti , ona uloži veto jer kaže, to je unutarnja stvar, ne može se intervenirati, a primjerice u zemlji milijun ljudi gladuje.

Sjećam se primjera Etiopije. Takav tip nemogućnosti korištenja veta kako bi se onemogućila humanitarna intervencija u ogromnoj humanitarnoj krizi, bilo bi ogromno jačanje UN-ovog kredibiliteta i kapaciteta… Tu su naravno problemi učinkovitosti, birokracije, utjecaja, sporosti. Sve to postoji u svakoj strukturi koja je jako narasla i onda se bori da dokaže svoju učinkovitost. No ova dva prvo spomenuta elementa već bi mogli napraviti golemu razliku.

Svijetom upravljaju interesi, možemo li u takvom svijetu govoriti o solidarnosti i na koji način? Je li ta riječ izgubila značenje?

Da, jest. U ovom razdoblju ljudske povijesti, kada je sila u pravu, kada vas mogu kazniti sankcijama ako im se ne sviđa što radite ili mogu započeti tihi ili posrednički rat bez ikoga tko je u mogućnosti to zaustaviti ili to kritizirati, solidarnost postaje uvelike neka vrsta trade-offa. Suradnja bi možda bila bolja riječ. I sada se vraćamo na primarni koncept. Da, možete biti supersila, premda u današnjem konceptu nije jasno tko će i može li tko uopće biti super sila, no imamo multipolarno okružje, gdje čak ni supersila drugima poput Turske, Saudijske Arabije ili Irana ne može reći što da rade, dakle postoji multipolarno okružje i tu vidite Siriju kao primjer. Ali možete li se u stvari osloniti sami na sebe pred izazovima koje imamo danas, poput pandemije, poput klime, poput siromaštva? To nije moguće. Nadam se da će sve ovo za posljedicu imati shvaćanje da postoji potreba za učinkovitijim UN-om, međunarodnom suradnjom, puno učinkovitijom EU, bez alternative. Jer znate koja bi bila alternativa? Džungla.

Kada spominjete džunglu, vratit ću se na poziv i Pape i glavnog tajnika UN-a o zaustavljanju sukoba u ovom trenutku i vaše uloge u Siriji, kao glavnog predstavnika UN-a. Prije ove krize nalazili smo se na još jednoj od brojih prijelomnica sirijskog sukoba, ogromne humanitarne krize u Idlibu i borbi Turske i njezinih saveznika, protiv Assadovih snaga potpomognutim Iranom i Rusijom. Vi ste dali ostavku 2018. rekli ste kako je to nemoguća misija na neki način jer nitko od uključenih u sukob nije htio mir. Može li uopće Sirija opstati kao država u budućnosti?

Obzirom da ste bili u Siriji onda ste ondje vidjeli ono što sam ja vidio. Sirijci su divni i ponosni ljudi i ta država je vjerojatno jedna od najautentičnijih arapskih zemalja koje imamo. Sirija je imala tradiciju multietničkog i multikulturnog okružja. Mislim da će zemlja opstati, no pitanje je kako i pod kojim uvjetima, jer sukob predugo traje. Libanonski primjer nakon rata u kojem su obitelji bile na suprotnim stranama pokazuje kako se nekakav model može pronaći, pitanje je koliko je učinkovit. Optimističan sam samo zato jer znam kakvi su Sirijci.

Pitanje Idliba je specifično i teško, jer je ondje i dalje velika koncentracija ekstremističkih snaga bliskih Al’Quaidi poput Fronte Al-Nusra. Svi su oni ondje gurnuti dijaboličnim pristupom sirijske vlade koji se vodio principom prvo opsada, onda bombardiranje, onda puštanje da svi odu u Idlib. Konačna bitka se nije odigrala, zbog razumijevanja koje, bez obzira na sve razlike postoji između dvojice muškaraca koji vode igru – Putina i Erdogana. Oni su odgodili sve, a vidjet ćemo hoće li odgoda dovesti do nečega jasnog, jer sam u svoje vrijeme vidio tri takva dogovora, kao neki šlag na torti njihovih pregovora, a onda se kriza nastavila. To je privremeni dogovor i to znamo.

Mogu vam dati jedan primjer kada je ipak uspjelo, a to se dogodilo malo prije no što sam otišao, u listopadu 2018. kada se očekivao napad na Idlib jer je na jugu Sirije veliki napredak ostvarila Assadova vojska. To je bio trenutak kada je postojao veliki pritisak na sirijsku vojsku, pa pretpostavljam i na rusku da se održi „momentum“ što je ključna riječ u tim vojnim terminima. Dakle, oni su sada pod pritiskom, ne popuštajmo pod pritiskom i neka nas adrenalin tjera dalje. Sjećam se skupine žena iz Idliba. Neke su bile povezane s tim ekstremnim grupama, no većina njih nije. Došle su na sastanak u Ženevu i jedna od njih mi je rekla- gospodine Mistura, morate nam pomoći, nas je ondje tri i pol milijuna, a članova ekstremističkih skupina 30-40 tisuća.

Rekao sam joj – draga, vi morate pomoći meni kako bih vam ja pomogao. Stavite svijeću na svaki prozor u Idlibu, razbijen ili ne, i pokušajte prosvjedom na ulici pokazati tko ste, moram imati dokaz koji mogu pokazati Vijeću sigurnosti. Tisuće svijeća pojavile su se na prozorima. I ja sam mogao reći kako ondje nisu samo teroristi, nego civili, normalna ljudska bića, žene, djeca, muškarci, starci, koji ne žele biti usred bitke dvije strane, od kojih se jedna smatra teroristima, a druga želi bitku pod svaku cijenu kao što su to činili u Darayi i drugim mjestima. I nakon te sjednice Vijeća sigurnosti stvorio se moralni pritisak koji je pomogao da Putin i Erdogan stanu. Postoje načini kojima se nešto može i u vremenu kada je sila u pravu. To je ljudska priroda, civilno društvo, stvaranje konstruktivnog okruženja, mogućnost izbjegavanja najgoreg još je tu.

Kada kažete da postoji mogućnost izbjegavanja najgoreg, to mi je u desetoj godini strahota koje gledamo u Siriji vrlo teško „progutati“. Prije godinu i pol napustili ste poziciju glavnog predstavnika za Siriju, sjedili ste sa svim tim protagonistima politike „sila je u pravu.“ Sada imamo pregovore pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, imamo format iz Astane u koji su uključeni Turska, Iran i Rusija. Koja sila od svih ovih će na kraju biti najviše u pravu? Pali su milijuni žrtava, deseci milijuna Sirijaca rasuti su diljem svijeta, od onih koji su predvodili prosvjede za demokratizacijom na početku, tijekom arapskog proljeća do sirijske mladosti i budućnosti. Društveno tkivo je uništeno. Mislite li da će se oni vratiti i kakva je to država koju, ako to i odluče nakon svega, mogu izgraditi?

Posrednik u sukobu, može biti učinkovit jedino ako dvije strane odluče da su došle do trenutka u kojem ne mogu pobijediti u ratu ili kada njihovi sponzori, što je slučaj u Siriji, osjećaju da ovo ekonomski, politički ili vojno, nije vrijedno ili kada sponzori između sebe postignu dogovor zbog tko zna kojeg njihovog razloga ili agende. To se nije dogodilo i zato jer je jedna od dvije strane, ona koja je podupirala revolt protiv Assada postala podijeljena, u dio njih umiješali su se ekstremisti i zato jer su SAD odlučile da Sirija nije ni na koji način vrijedna dodatnog angažmana.

Ruskom umiješanošću, koja je promijenila igru na terenu, kao i snažnom iranskom umiješanošću, postalo je jasno da je rat na terenu dobila sirijska vlada. To ne znači da smo stigli do kraja, jer vidimo što se događa u Idlibu, Turska je vrlo prisutna, a i dio zemlje je i dalje pod kontrolom Kurda koji su i dalje, bez obzira na sve, bliski SAD-u. No jasni su znakovi kako je po pitanju teritorija, pobjeda na strani vlade, i zbog „momentuma“ i zbog onoga što je na stol stavljeno s jedne strane, a s druge nije.

I sada dolazim do poante. Teritorijalna pobjeda možda, ali hoće li Assadova vlada moći osvojiti mir? Tu je razlika. Kako biste osvojili mir, morate stabilizirati zemlju, morate je ponovno izgraditi, morate biti inkluzivni, morate biti u mogućnosti osigurati da se većina stanovništva, koji nisu Alaviti, nego Suniti, kršćani, Kurdi, može vratiti i izgraditi zemlju. A kako to činite? S novcem. A ti novci dolaze odakle? Iz Irana? Ne. Iz Rusije. Nema šanse. Iz Kine? Rekli su da će učiniti nešto, ali vrlo malo obzirom na ono što je potrebno.

Jedini dio svijeta koji je u stanju to učiniti jest Europa, koja želi da se izbjegli vrate i ne žele više izbjeglica, obzirom na situaciju koju je to izazvalo po pitanju internih političkih promjena u Europi. Uključujući i sam kredibilitet EU, uključujući čak i do neke razine i Brexit, koji se može smatrati kolateralnom štetom osjećaja razočaranja na koji način se Europa nosila s izbjegličkom krizom. Hoće li Europa onda platiti za to, posebice nakon pandemije, kada treba toliko novaca za samu sebe i svoje ekonomiju? Pa, mogli bi sudjelovati. No, oni moraju osjećati da se zemlja otvara. Prva gesta bila bi puštanje zatvorenika, druga bi bila stvaranje ustavnog odbora, a ne njegova odgoda ili sabotaža, poput svega onoga što smo gledali zadnje dvije godine i treća – prihvaćanje izbora pod nadzorom UN-a. Nakon toga mogla bi početi izgradnja nove Sirije. Nadam se da je pandemija bila poziv na buđenje svima.

Bili ste u različitim vrstama mandata u više od dvadeset država i uvijek ste govorili da je u rješavanju sukoba ključno pitanje spašavanja barem i jednog života. Održali ste svojedobno značajno predavanje u Stockholmu pri Institutu za mir o važnosti zagrljaja u humanitarnom radu. Sada smo u svijetu koji ne dopušta fizički kontakt, a mnogi u svijetu i dalje trebaju i više od zagrljaja, no voljela bih da mi objasnite tu vašu misao…

Moja želja u životu nije bila da budem UN-ov diplomat, želio sam prvo biti vatrogasac kao dijete, a kada sam malo narastao želio sam biti liječnik. Onda je moj otac koji je bio Venecijanac-Dalmatinac i kao i mnogi završio u vrtlogu horora Drugoga svjetskog rata osjetio da bih ja trebao znati više jezika od običnih ljudi, ako već želim biti liječnik. To mi je sve puno pomoglo da ja sam pomognem u svim nemogućim misijama posvuda gdje sam bio. Jer prirodu UN-a rat iskušava.

Moje prvo iskustvo bilo je na Cipru kada sam vidio dijete ubijeno snajperom na crti razgraničenja Turske i Grčke, a to dijete nije imalo nikakve veze s tim sukobom. Taj užas u meni je izazvao toliki bijes i zatim sam se volonterski prijavljivao u svaku misiju u koju mi je UN dopuštao da odem koliko god opasna bila. Onaj liječnik u meni pomogao mi je također da uvidim da sve bolesti ne mogu biti izliječene. No, hoće li zato liječnik odustati? Ne. Hoće li liječnik prestati pokušavati nekoga oživjeti ili mu dati tretman? Ne. Liječnik će ga pokušati održati na životu, dati mu lijekove protiv boli ili nešto da živi duže, jer će se možda sutra ili prekosutra pojaviti lijek. To smo vidjeli kod tuberkuloze, to smo vidjeli kod malarije…

Tijekom Hladnog rata, Vijeće sigurnosti je bilo paralizirano no mi smo uspijevali raditi stvari imajući u vidu samo jedan parametar – pomagati ljudima. Tako smo organizirali dostavu hrane iz zraka u Etiopiji, tako smo probili opsadu Dubrovnika. To možda nije promijenilo tijek rata, ali je promijenilo živote nekih ljudi, recimo u Dubrovniku, koji su sada odrasli i živi. Znam da će svaka zemlja reći da ima pravo na rat, ali kada gledate na posljedice rata i kada se umiješate u njega ne bi li spasili živote, onda na neki način gurate parametar ili koncept i trenutak kada će razum prevladati. To duboko osjećam. A to mi je pomoglo i oko sukoba na Kosovu, a tu se dogodio slučaj na koji ste se referirali.

Sjećate se koliko je bilo izbjeglica u Albaniji i Makedoniji. Bio sam ondje s UNHCR-om i ono što sam shvatio da nakon trauma, ljudima ne treba samo sklonište i hrana, trebali su zagrljaj. Trebali su osjetiti da im netko kaže – niste sami. Zajedno smo. Nitko više ne puca na vas s one planine. I grleći tisuće ljudi nakon dolaska, osjetio sam da je ljudima s time priznato njihovo dostojanstvo. Dostojanstvo.

Tragedija ovog današnjeg nevidljivog neprijatelja koji je posvuda i hvata svakoga tko je uključen u demokratsku strukturu, od najviše pozicije do najniže, jest ta da nema zagrljaja. Ne možemo se ni rukovati. No onda opet, pogledajte čemu smo svjedočili prije koji dan, ovom globalnom događaju koji je bio divan, kada su nam glazbenici diljem svijeta svojom glazbom digitalnim kapacitetima koji su omogućili da ona dođe do svakoga od nas, dali globalni zagrljaj.

Možete i sada pokazati svima da ste ih spremni zagrliti. Postoji izreka da smo svi anđeli, no anđeli smo samo s jednim krilom i možemo letjeti samo ako držimo jedni druge za ruke. Ako je postojao jedan trenutak u povijesti u kojem kroz tragediju imamo mogućnost okretanja stranice i gledanja u naše međusobne odnose na način multilateralizma i suradnje, grljenja, vjerovanja da čovječanstvo ima vrijednosti koje nas mogu provesti kroz krizu – onda je to sada. Kao i mnoge krize u povijesti u ovoj pandemiji, moramo znati da u svakoj krizi postoji jedna prilika.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.