Amin Maalouf ekskluzivno za N1: Vjerujem u temeljnu dobrotu ljudi

Kultura 01. stu. 202119:30 > 12. stu. 2021 13:08
Podijeli:
Izvor: N1

Koliko nas naše porijeklo i korijeni određuju, koliko nam pomažu, a, koliko nas opterećuju. U ekskluzivnom razgovoru za N1, govori Amin Maalouf, dobitnik nagrade Goncourt, vitez francuske države, jedan od najvećih pisaca današnjice.

Povod našeg razgovora objavljivanje je hrvatskog prijevoda vaše knjige “Porijeklo”, nadam se da gledatelji mogu vidjeti. Na koricama se nalazi sjajna fotografija, ne samo na hrvatskom izdanju nego i nekim drugima. Kao osobi iz Libanona, Francuzu, svjetski poznatom kozmopolitskom autoru, što porijeklo nama znači kao ljudskim bićima? U kojoj mjeri određuje naš život i životne putove?

Mislim da je vrlo važno. Ne moramo se ograničavati na svoje porijeklo, ali doista nam je potrebno. Moramo znati odakle dolazimo ako želimo znati kamo idemo. Ja sam oduvijek imao snažnu potrebu znati odakle sam došao i do neke mjere ispričati priču o svojim precima. S time sam mogao započeti svoju spisateljsku karijeru, ali nisam imao dokumente. No jednog sam dana pronašao golemu količinu dokumenata u domu svoje bake, uključujući i fotografiju koju ste upravo vidjeli na koricama knjige. To je zapravo poslužilo kao okidač za moje istraživanje o obitelji i samo pisanje knjige.

Kad govorimo o vašem porijeklu, možemo u pojedinosti vaše osobne priče, ali doista želim iskoristiti ovu priliku da porazgovaramo o Libanonu i, nazovimo ga, Levantu, Bliskom istoku, ne znam kako trenutačno uokviriti ovu cijelu regiju i područje… U posljednjih nekoliko godina Libanon je prošao doista teško razdoblje, od one razorne eksplozije do, mogli bismo reći, kompletne devastacije društvenog tkiva zbog gospodarske situacije. Kakvi su vaši osjećaji prema ovom području odakle vučete porijeklo?

Doista sam tužan, već sam mnogo godina veoma tužan zbog Libanona i cijeloga tog područja. Mislim da je to područje imalo goleme mogućnosti. Tamošnji su ljudi vrlo sposobni na svim područjima, vrlo otvoreni prema onom što se događa svugdje u svijetu. Taj je dio svijeta doista trebao biti svjetionik za ostatak svijeta. No zapravo ne napreduje, nego čak nazaduje. Libanon je možda najočitiji primjer jer je posrijedi zemlja koja je imala demokratski život, do neke ga mjere i dalje ima, ali gubi većinu onoga što naciju čini nacijom. Doista je posrijedi jedna tužna priča. Nismo uspjeli. Narod te zemlje nije uspio izgraditi naciju, osjećaj pripadnosti naciji sazdanoj od svih tih zajednica. Bila je to veličanstvena ideja, objediniti katolike, pravoslavce, muslimane, šijite, sunite i druge… Ujediniti sve te ljude s različitom poviješću, a zatim izgraditi nešto novo za njih što će biti svojevrsna utvrda u kojoj mogu zaštititi svoje živote, identitete te živjeti zajedno i izgraditi nešto. To je moglo uspjeti, mislim da je bilo trenutaka kada se činilo kao da uspijeva. No zemljom se, dakako, nije dobro upravljalo. Područje na kojem se ta zemlja nalazi izuzetno je nestabilno, složeno i nasilno. Nažalost, situacija se samo dodatno pogoršavala.

Govoreći o situaciji koja se pogoršava, Libanon nažalost nije jedini izgubljen slučaj na Sredozemlju, ne znam je li to možda pregrub izraz. Sirija, odnosi između Izraela i Palestine, Libija, i dalje neriješena pitanja iz Arapskog proljeća na sjeveru Afrike. Isto tako, možemo se vratiti na ishodište vaše knjige “Samarkand”, sada Afganistan… Cijelo ovo područje, od srednje Azije do Sredozemlja, nije ono što smo mislili da može biti 2021. godine, ovo područje koje je prije više tisuća godina bilo kolijevka civilizacije. Možemo li Sredozemlje i dalje nazivati “mare nostrum” ako pogledamo odnose Europe, Bliskog istoka i Afrike?

Mislim da je vaš opis vrlo točan. Istina, cijeli ovaj dio svijeta prolazi vjerojatno jedan od najmračnijih trenutaka u povijesti. U prošlosti je bilo nekih vrlo svijetlih trenutaka, a sada prolazimo vrlo mračan trenutak. Sredozemlje je oduvijek bilo more razmjene, more civilizacije, spajanja civilizacija, ideja i stanovništva. No mislim da je sada Sredozemlje uglavnom granica, da ne kažem zid, između različitih dijelova svijeta. O Sredozemlju slušamo samo kada ljudi iz čamaca padnu u more, tragedija za tragedijom… Sve što ste rekli apsolutno je istina. Od južnog Sredozemlja do Libanona i Sirije vlada kaos. U Libiji vlada kaos… Za jednu se arapsku zemlju činilo da ide prema nečemu poput demokracije – Sudan. No u posljednjih nekoliko dana opet se sve urušilo. To je doista problem. Dakako, Afganistan… Afganistan je mogao otići u vrlo drukčijem smjeru. Nažalost, doista rastužuje gledati kako ta zemlja opet ide u smjeru opskurantizma i regresije te da cijeli svijet to prihvaća zato što… No to je jedan drugi problem, mislim da se svijetom vrlo loše upravlja, čak i oni koji bi trebali biti lideri svijeta nemaju pojma u kojem smjeru treba ići i što činiti. Ono što se dogodilo u Kabulu bilo je ilustrativan primjer goleme katastrofe koju proživljavamo u današnjem svijetu.

Možemo razgovarati o nekoliko putova koje ste upravo spomenuli, nadovezat ću se na spomenutu riječ – regresija. Prije izbijanja pandemije govorili smo o tim tendencijama u svijetu čiji je simbol u zapadnom svijetu na neki način bio Trumpov dolazak na vlast. No sada posvuda svjedočimo autokratskim tendencijama, svjedočimo strahu, koji je kod ljudi snažno prisutan u ovakva krizna vremena, a u strahu i pitanje identiteta, koji je snažan stup i vašega rada, pojavljuje se kao važan faktor, te identitarizam kao takav, kao neka nova ideologija ili proces kojem svjedočimo u smislu politike u Europi. Živite u Francuskoj, kako to osjećate? Sljedeće godine imate izbore, a cijela ova priča vezana za identitet veoma je snažna i važna u Francuskoj.

Imate pravo, u Francuskoj vlada vrlo neobično političko i intelektualno ozračje, ali tako je i u drugim zemljama, praktički u cijeloj Europi, a i u Latinskoj i Sjevernoj Americi i drugdje. Događa se jedan trenutak u povijesti koji je silno zabrinjavajući: imamo eksploziju identiteta, a nitko ne pronalazi rješenja. U Europi postoje napetosti između lokalnog stanovništva, koje se osjeća napadnuto, i ljudi koji dolaze iz različitih dijelova svijeta, kao što sam i ja došao prije više desetljeća. Možda i postoji određena razlika između onih koji su dolazili nekoć, a koji su bili spremniji prilagoditi se, i onih koji danas dolaze. Dakle, građani tih pojedinih zemalja osjećaju se napadnuto i željeli bi zatvoriti svoja vrata do neke mjere. Drugi pak dolaze sa svim problemima iz svojih domicilnih područja, problemima koji nisu riješeni… Mislim da postoji razlika između cijelog fenomena migracija danas i tijekom razdoblja o kojem govorim u svojoj knjizi “Porijeklo”. U to su vrijeme ljudi koji su napuštali svoje domicilne zemlje odmah bili odvojeni jer nije postojala tehnička mogućnost da svakog dana ostanu u kontaktu sa svojim domicilnim područjem. Otišli bi u New York i postali Amerikanci ili bi se barem trudili postati Amerikanci. Otišli bi u Havanu i postali Kubanci. Na svakom su se mjestu trudili postati dijelom svoje nove zemlje. Danas ljudi dolaze, ali nisu odvojeni od problema svoga dijela svijeta. A ljudi koji ih gledaju kako dolaze, pritom mislim na Europljane i druge, u svom umu imaju sliku tog dijela svijeta, arapskog svijeta, islamskog svijeta, i na te ljude gledaju s određenim strahom. Ništa od toga nije sasvim neopravdano. Dakako, obje skupine imaju razloga bojati se onih drugih i biti zabrinuti. Ali moramo imati vodstvo koje stvara nove načine suživota, a o kojima treba vrlo temeljito promisliti. Rousseau je govorio o novom društvenom ugovoru, nama treba novi ugovor za suživot kako bi svi znali koja su njihova prava i dužnosti, kako stanovnika neke zemlje tako i onih koji dolaze u tu zemlju. Ništa takvo danas nije elaborirano pa imate ljude koji koriste tu napetost kako bi izgradili političke karijere, a postoje i oni koji nastoje reći da nema problema pa ne moraju pronalaziti rješenja. To je realitet političkog života u Francuskoj, a mislim i u ostatku svijeta.

A zatim je izbila pandemija. Kako ste osobno proživjeli ovo razdoblje i koja su se vrata u vašem razmišljanju otvorila, nastavno na ono što ste upravo rekli?

Mislim da je pandemija zanimljiva jer je trenutak za pauzu, promišljanje. Gotovo da se nikad ne događa da se cijeli svijet pauzira, zaustavi, zajedno razmišlja, meditira, osjeća da se nešto mijenja, a da se uvijek ne zna što se točno mijenja ni što će biti drukčije sutra ili za 10 godina. Mislim da trebamo trenutke za promišljanje. Dakako, postoji patnja, izgubio sam određen broj prijatelja, bio je to vrlo težak trenutak. U isti mah, činjenica da se svijet zaustavio i da gledamo prema budućnosti s određenim osjećajem spokoja… Dakako, svijet se mijenja i katkad se trebamo smiriti i razmisliti kamo idemo, što se mijenja u svijetu, kako se drukčije ponašati. Mislim da prolazimo jedan od najzabrinjavajućijih trenutaka u povijesti, no u isti je mah to nešto fascinantno jer se toliko toga mijenja, a imamo sredstva za rješavanje problema. Zahvaljujući tehnologiji, imamo sredstva da riješimo sve probleme, ali ne znamo kako ih riješiti. Problem je u mentalitetu!

Govoreći o mentalitetu i tehnologiji, g. Zuckerberg je neki dan predstavio ideju metaverzuma Facebooka. Rekli ste nešto sjajno u najavi svoga eseja “Adrift: How the World Lost Its Way”. Rekli ste: “U djetinjstvu sam gajio strast prema svjetskim događajima.” U vrijeme tehnologije, a živimo u godini koja je proglašena godinom čitanja, kada sve manje djece čita i možda čitaju na drugim uređajima i ne čitaju ukoričene knjige, kako objasniti koliko je važno razumjeti kontekst, kauzalnost svjetskih događaja i da svi živimo na istom planetu Zemlji, u istom svijetu, odnosno globaliziranom području?

Istina, oduvijek su me fascinirali svjetski događaji i to je nešto što se uopće nije promijenilo. No promijenili su se moji izvori informacija. Kad sam bio dijete, čitao sam novine, ali samo lokalne jer je bilo vrlo teško doći do drugih novina, i običavao sam slušati radio. Slušao sam BBC i radiopostaje iz različitih zemalja Bliskog istoka. Sada imam pristup mnogim novinama. Dakako, katkad i dalje čitam novine u papirnatom obliku, ali toliko je novina iz svih dijelova svijeta na jezicima koje razumijem, arapskom, francuskom i engleskom, pa smatram da je pravi privilegij ujutro čitati novine koje mi prije nisu bile dostupne. A tu su i mnoga druga sredstva informiranja. Radio danas ima manju važnost u mom životu, ali odlazim na “news” portale… Osim kad su posrijedi vrlo veliki događaji, obično izbjegavam sjediti pred televizorom i samo gledati. Radim to samo kad se događaji doista mijenjaju iz sekunde u sekundu. No obično radije sjedim ovdje, u svom malom uredu, i čitam sve informacije koje su čovjeku danas dostupne.

Moram vas prekinuti, to je vaš život. Mislilac ste, pisac… Ali u ovom kaosu dostupnih informacija kako obični ljudi mogu naći relevantne izvore, shvatiti kontekst, otarasiti se ovog trenda lažnih vijesti?

Ukazali ste na jedan vrlo važan element. Kad sam nekoć slušao, primjerice BBC, vjerovao sam hijerarhiji informacija. Znao sam da će kao prvu vijest staviti onu koja im se čini najvažnijom, a i u svojoj sam glavi imao hijerarhiju. Danas je mnogo teže jer svaka osoba mora izgraditi tu hijerarhiju, no nemaju uvijek svi kapaciteta za to. Vlada ta ideja da sve ima istu vrijednost pa ne znate je li važniji društveni događaj, sport, politika, rat, znanost ili nešto drugo. Vlada ta ideja da sve ima istu važnost, što je malčice komplicirano jer čovjek mora odraditi posao koji bi trebali odrađivati profesionalci. Stoga sam ja zapeo između dvaju razdoblja. Po struci sam novinar, živio sam u svijetu novinarstva pa sam naučio interpretirati informacije. Stoga se ne bojim lažnih vijesti jer ih mogu detektirati i nikad ne reagiram na vijest ako nisam potvrdio ozbiljnosti izvora i vjerojatnost onoga što sam čuo. No od svake osobe u svakoj dobi ne možete tražiti da obavlja taj posao, a koji je posao profesionalaca. Stoga je ovo naše vrijeme izuzetno teško, no s obzirom na to da sam u konačnici ipak optimist, smatram da je ovo vrijeme kada je novinarstvo najvažnije, jer novinarstvo se ne svodi na prenošenje vijesti, nego na evaluaciju važnosti vijesti, a taj je dio novinarstva danas važniji nego ikad u prošlosti.

Kažete da ste optimist. Što je optimizam danas?

Optimist sam u smislu da ne mislim da je sve osuđeno na propast. Mislim da je svijet kompliciran, u kaosu, ali naša je dužnost pronaći rješenja. Uvijek sam ljutit kada vidim današnje političare kako izbjegavaju probleme i ne traže rješenja, nego samo traže komunikaciju koja im odgovara i može poboljšati njihovu poziciju. Ali mislim da moramo pronaći rješenja. Uzmimo na primjer klimatske promjene… Apsolutno moramo pronaći rješenja, a uvjeren sam da ih ne tražimo! Uopće ne činimo ono što bismo trebali kako bismo izbjegli katastrofu. Radimo upravo ono je potrebno kako bi izgledalo da nešto činimo, ali ništa što bi doista moglo riješiti probleme. Isto bih rekao i za probleme u pogledu imigracija i identiteta. Ne pokušavamo pronaći rješenja, samo pokušavamo ulagati onaj minimalni napor koji nas može održati na političkom životu. Isto mogu reći i za drogu. Imamo velik problem s drogom u svijetu, no nitko ga doista ne pokušava riješiti. Pokušavaju izbjeći rješavanje problema i ograničiti posljedice na život društva. A to je jedan od stvarnih problema današnjice: ne tražimo rješenja! Tražimo komunikaciju, pravu riječ koju možemo upotrijebiti, ali ne tražimo rješenja.

Možda su zato građani diljem svijeta nezadovoljni, jer ne osjećaju odgovornost…

Uvjeren sam da je upravo to slučaj! Mislim da ljudi shvaćaju…

Oprostite što vas prekidam, to je na razini emocija, ljudskog shvaćanja nečije autentičnosti. “Izaberem li te na izborima, ti bi trebao biti taj koji me predstavlja.” Mislim da bismo to trebali shvaćati na toj razini, a ne na ovoj spomenutoj pragmatičnoj, kada činite samo onoliko koliko trebate da zadovoljite formu i komunikaciju.

Mislim da je jedini izlaz to da građani postanu mnogo više uključeni, ne samo da glasuju svake četiri ili pet godina, trebali bi biti uključeni svaki dan i biti sposobni postavljati dobra pitanja, ne dopustiti liderima da čine bilo što. Mislim da nam treba izravnija i svakodnevnija demokracija. To je vjerojatno jedini način da se demokracija očuva, jer je demokracija danas u opasnosti.

I za kraj… Otvorili ste mnoge vrlo važne teme u današnjem svijetu. Riječi poput solidarnosti i empatije, koje su vrlo prisutne u današnjem svijetu, svi govore o solidarnosti i empatiji… Mislite li da su ove riječi izgubile značenje ili ih u ovom svijetu možemo naći u njihovu autentičnom značenju? Je li se samo na osobnoj razini dovoljno ponašati solidarno i s empatijom prema drugom ljudskom biću i može li se to tako raširiti? Ili pak trebamo ovu veliku stvar?

Mislim da su ovo prave vrijednosti i te su nam vrijednosti potrebne, ali bojim se da su često puke riječi. Trebamo im dati sadržaj. Moramo točno reći što je značenje solidarnosti i empatije, a dati im sadržaj mnogo je teže. Postoji golem potencijal za empatiju i solidarnost. Mislim da ljudi nisu egoistični kao što ih se katkad opisuje. Svi mi, kada osjećamo da možemo biti altruistični, jesmo altruistični, želimo postupiti ispravno, čak i ako od toga nemamo neposredne koristi. Smatram da je većina ljudi takva. Mislimo da su drugi ljudi cinični, ali nisu! Držim da su ljudi spremni davati ako imaju osjećaj da ono što daju čini nešto čudesno za druge. Na to mislim kad kažem da sam optimističan. Vjerujem u temeljnu dobrotu ljudi, i dalje vjerujem u nju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar