Ovaj tjedan važan je i za N1 televiziju i za mene. Sutra, u petak, na dan kada se u neka normalna vremena zbijaju neslane šale i nitko se zbog njih ne bi smio ljutiti, lansiramo podcast Global Fokus, kao prva televizija u Hrvatskoj koja radi takav iskorak.

U prve tri epizode koje će naša stara, a nadamo se i nova publika, od ovog vikenda imati prilike slušati na svim boljim platformama za podcast, te gledati, na našem webu i YouTubeu, epizoda je o propagandi i novim paradigmama. Pričamo o vremenu u kojem živimo, anatomiji laži, paralelnim istinama, izbjegavanju kognitivne disonance, povjerenju i vjerovanju, dezinformacijama i suvremenim javnim prostorima.

Upravo tijekom vikenda lansiranja podcasta održavaju se izbori u susjednim nam Srbiji i Mađarskoj, koje pratimo u našem specijalnom televizijskom programu.

Čini vam se da sam kolumnu počela kao promo tekst? Istina.

Teško je u vremenu paralelnih istina, konfuzije i straha artikulirati nešto dublje od onoga što nam zadržava TikTok pozornost. Mučila sam se mišlju treba li uopće pisati o temi o kojoj se realno i globalno i u europskim i regionalnim medijima piše već tjednima. O Putinu, Vučiću, Orbanu. O energetici, politici, Europi, njenim vrijednostima, onima koji su u klubu pristali na pravila kojih se ne drže, o riječima koje je na sjedinici Europskog vijeća ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uputio mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, o riječima pohvale koje je Kremlj uputio Andrićevom vencu, o mahanju praznom peronu na inauguraciji dijela pruge Beograd-Budimpešta koja je važan strateški dio kineske inicijative Jedan pojas-jedan put… I na koncu sam shvatila da se nema tu baš nešto više reći od onoga o čemu svi pišu.

-Viktore, reče Zelenski.

Stabilokracija, demokratsko nazadovanje, nepoštivanje vladavine prava, rekoše toliko puta analitičari, Europski parlament, Komisija.

Korupcija, organizirani kriminal, ponavljalo se godinama te podatke kao i sintagme poput postkomunističkog nacionalizma i neokonzervativizma.

Ponovno crtanje europskog sigurnosnog poretka. Proširenje Europske unije kao geopolitika, a ne pitanje vrijednosti.

Sve su to natuknice koje se uz još desetke o energetici, utjecaju, manipulaciji, propagandi, mogu kompilirati u nekom imaginarnom, još jednom u nizu tekstova uoči izbora u Srbiji ili Mađarskoj.

Ruska agresija na Ukrajinu na koncu izgleda kao trenutni izborni boost za vlast u Budimpešti i Beogradu. Koliko snažan i s koliko nijansi, pokazat će i rezultati izbora i tijek pregovora Kijeva i Moskve. Ali i suodnos ostalih europskih metropola među sobom i s Washingtonom.

NOVI SVJETSKI POREDAK

Ako na koncu reduciramo sve te analize i pogledamo posljednje rezultate predizbornih istraživanja javnog mnijenja, dolazimo do zaključka da Vučić i Orban ostaju na vlasti. Ako ono što se događa na terenu u Ukrajini, uz sve herojstvo lokalnog vodstva i stanovništva, svedemo na izrečeno na sastanku ministara vanjskih poslova Kine i Rusije, o tome da se stvara novi multipolarni poredak u kojem nema hegemona, nego suradnje država koje imaju ključni utjecaj na globalnu ekonomiju i politiku, te da je to svijet suverenih i jednakih u kojem nitko neće biti „drugotan“, kako Sergej Lavrov citira povelju UN-a o međunarodnim odnosima, onda na koncu dolazimo do riječi Donalda Trumpa koje je izrekao u govoru pred Općom skupštinom UN-a u rujnu 2018.: „Gledajući diljem ove velike i divne planete, jasno se vidi istina. Ako želite slobodu, ponosite se svojom zemljom. Ako želite mir, volite svoju naciju. Mudri lideri uvijek stavljaju boljitak svog naroda i svoje zemlje, prije svega.“ Govorio je tako Donald Trump. Iz današnje perspektive izgleda kao da i dalje radi na nekom nezavršenom poslu.

Kakav nam onda taj svijet suverenih i jednakih koji nas čeka iz već totalno izvrnute perspektive nasađene u globalnu politiku, a kojom su mnogi duboko začarani u pustopoljinama naslađujućih bazena i balona na društvenim mrežama s pravom glasa u stvarnosti?

Svijet u kojem tenkom uđeš u drugu jednaku i suverenu državu, članicu UN-a, svijet u kojem još prije održavanja izbora proglasiš izbornu prijevaru i krađu i onda oni koje uvjeriš u to odu i zapale parlament. Svijet u kojem si bez ikakvog razmišljanja svoju privatnu komunikaciju dao u ruke big businessu i autokratskim režimima. Bio u timu Snap ili timu Meta. Ili u oba. Algoritmi vode emocije i misli u neslućene dimenzije. Svijet u kojem se najednom počelo govoriti o provjeri činjenica. Pa nisu li činjenice nešto što je utemeljeno, provjereno već toliko puta? Činjenica jest da je zemlja na kojoj se sve ovo zbiva loptasta. Ili nije?

TRAGIČNI JUNACI DANAŠNJICE

Iskreno sam se začudila kada sam ovih dana saznala da je i nakon xy godina od mog srednjoškolskog obrazovanja još u onom mračnom dobu bivše države odmah u prvom razredu gimnazijskog programa i dalje na popisu lektire grčka tragedija.

Jako bi me zanimalo kako izgleda taj prvi susret suvremenog prosječnog 15-godišnjaka sa Sofoklom ili Eshilom, te kako i učeniku pred Sofoklom ili Eshilom i Sofoklu ili Eshilu samom u ovoj 2022. godini pristupaju srednjoškolski profesori hrvatskog jezika i književnosti. Kako pričaju o tragičnom junaku, kako o krivnji, pravdi, istini i zakonu, vlasti i nepravdi. Zamišljam TikTok generaciju u hormonalnoj oluji, sluđenoj od dvije godine on i offline školovanja, koja je bez smisla, konteksta ili bazične utjehe bila prepuštena stihiji vremena. Zamišljam kako takvi mladi ljudi uopće pristupaju početnom dijalogu recimo Antigone i Izmene.

Zamišljam generaciju začaranu kineskim adiktivnim online modelom, koji između plesnih izazova, smiješnih beba, videa omiljenih zvijezda, s algoritmima u programiranim loopovima, zna izbaciti i pokojeg duhovitog Putina, odlučnog Vučića ili frajera Orbana. U 3-5 sekundi „svajpanja“ po ekranu, sasvim dovoljno. Za ulazak u glavu, percepciju, stvaranje slike jakih i opasnih, kojima se možemo naoko i nasmijati.

U stvaranju slike novog svjetskog poretka online svijet ima snažnu ulogu stvaranja offline mišljenja o svijetu, etike, estetike, stava. Vremena su zbunjujuća. Tko je tu Ifigenija koja je odvedena na Tauridu da bogu žrtvuje strance koji stignu preko mora i zašto? I zna li tko djeci reći nešto o toj grčkoj Tauridi, današnjem Krimu Putinovom? Tko je tu Kreont, tko Antigona? Kako, nakon u tradicionalnim medijima suludo oglašavane godine čitanja, mladima, dakle, objasniti dijalog Antigone i Izmene? Onog hrabrog koji ide za pravdom većom od zakona autokratskog vladara i one koja saginje glavu i sluša.

Kako pričati o razlikama u vrijednostima, u moći onih koji drže poluge vlasti, onome što je moralno, ispravno i zakonito? U čemu je sličnost ili razlika tih termina i postupaka ovisno o mjestu, vremenu, dobu i državnom uređenju u kojem živiš? Znaju li nam profesori što donosi stvarnost TikToka i mogu li se adaptirati u vrijeme s djecom koju sam program i način rada dalje otuđuje od razumijevanja konteksta, svijeta i interpretativnog čitanja teksta i razumijevanja stvarnosti oko sebe? U doba stvaranja gore spomenutog novog svjetskog poretka Moskve i Pekinga, možda se naposljetku i želi nemisliti. I nerazumijevati. U toj proklamaciji suverenizma, uloge su u potpunosti pomućene i nejasne.

WILL SMITH I EUROSONG

Sutra je dakle taj prvi travnja, prvi april, dan neslanih šala na koje se nitko ne ljuti. Sjećam se okrutnih i groznih šala koje su se zbijale tijekom rata kod nas. Sjećam se kasnije i priča mojih dragih prijatelja Sarajlija, koje su u stravi i užasu opsade, spasile ponekad toliko radikalne i brutalne šale na račun užasa koji su proživljavali, da su se oni koji su ih godinama kasnije slušali osjećali neugodno. Iako s njima nisu imale nikakve veze. Zgražali su se nad takvim šalama i oni koji su tijekom rata sa sigurne udaljenosti slali molitve i pozitivne misli u daleku balkansku memljivu klaonicu.

Misli, molitve i novac i danas u Ukrajinu šalje holivudska krema. Koja se pak okupila na prvim relativno normalnim pandemijskim Oscarima. Iako ništa nije bilo normalno niti je normalno. Godinama prije, Ricky Gervais na takvim je opakim razinama vadio holivudsku utrobu na dodjelama Zlatnih globusa, da bi se takav sasvim dobro snašao u balkanskoj ratnoj memli i bez prvog aprila.

Ljutilo se na njegovu brutalnost s pozornice, snebivalo, frkalo nosevima, no tuklo ga se nije. Kroz sve te godine teškog vrijeđanja holivudske kreme, njihovog izgleda, odnosa, spolne ili rodne orijentacije, bolesti, čega god, Gervais nije stradao ni u mračnoj uličici, ni pred svjetlima reflektora, niti na sudu. Oscari su, eto, pokazali svu začudnost današnjeg povijesnog trenutka. Dok misli, molitve i minute šutnje odlaze prema Ukrajini, pred milijunskim globalnim auditorijem, uz šljašteće milijunske toalete i dijamante, svjedočili smo normalizaciji nasilja od strane te iste publike. Nasilniku, koji se u akcijskim blockbusterima dokazao kao branitelj svijeta od zla, nedugo nakon izvršenog čina nasilja cijela dvorana plješće s ovacijama, dok nasilnik prima zlatni kipić, pritom plače i opravdava svoje nasilje kao ludost počinjenu zbog ljubavi, tražeći javnu ispriku. Will Smith nikako nije tragični junak.

Ako jednom stane rat u Ukrajini bez ispaljenog nuklearnog projektila iz Moskve, Smith bi mogao predložiti Putina za Nobelovu nagradu za mir. Ovacije može na dodjeli dobiti od istih onih glumaca kojima je Vladimir Vladimirovič u St. Petersburgu na humanitarnoj zabavi, nekoć pjevao Blueberry Hill.

I što ćemo sad? S obzirom na to da je banalnost zla, nasilja ili izvrnute stvarnosti teško prihvatiti ili razumjeti, možemo se možda u dokolici kladiti na pobjednika Eurosonga.

Rusije nema. Mađarsku pjesmu nisam čula. Konstraktu smo svi zavoljeli, od koncepta do pjesme, pa sve do saznanja o tome kako kosu njeguje Meghan Markle. No, uz sve simpatije, inteligenciju pjevačice, tešku pandemijsku situaciju i s time vezan fokus na još teži status umjetnika, mislim da će na koncu u olimpijskom Torinu barem nekako morati pobijediti Ukrajina. Ili je i to samo iluzija.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.