Cijena života ili vrata pakla

Ivana Dragičević 30. lip 202208:392 komentara
Podijeli:
Izvor: N1

Zadnjih je dana vruće kao u paklu. Doba nesigurnosti djeluje na previše frontova, pa je uz globalni pandemijski, kibernetičko-kognitivni, istočni ukrajinski, indo-pacifički, opet promolio glavu i onaj dugoročno najubitačniji - klimatski front. Ima li nade za nas? Kolika nam je cijena života dok rastu temperature, cijena energenata i hrane? Kakav je to svijet koji imamo, kakav nas čeka i koja su to pravila koja želimo zaštititi i po kojima se djeluje?

Na summitu NATO-a u Madridu, nakon dvanaest godina Savez je iznjedrio novi strateški koncept pročitajte tih šesnaestak stranica, ja ću se kratko koncentrirati na teme naglašene u točkama 11, 19 i 39.

Dok su diplomati ubrzano spremali veliki summit u Madridu, španjolski premijer Pedro Sanchez nije se znojio ni zbog organizacije, niti zbog visokih temperatura. Vijesti koje su stizale iz španjolske enklave Melille na marokanskom teritoriju nekoliko dana prije summita bile su uznemirujuće. U pohodu nekoliko stotina ljudi iz Afrike prema visokoj žici koja okružuje enklavu, poginulo je najmanje 23 ljudi, što je najveći broj mrtvih otkad je takvih pokušaja prelazaka iz Maroka na španjolski teritorij. Najveća takva tragedija u Melilli u povijesti.

Sanchez, socijaldemokrat, grmio je da je to napad na teritorijalni integritet njegove zemlje te je za pokušaj nasilnog prelaska optužio mafiju koja se bavi trgovinom ljudima. Human Rights Watch, UN-ova povjerenica za ljudska prava Michelle Bachelet i Afrička unija pozvali su na neovisnu istragu. Rijetki videozapisi i fotografije koje su se pojavile na društvenim mrežama pokazuju strašne snimke. Snimke viđene toliko puta. Suzavac i batine. Ljudi koji nemaju što izgubiti, ljudi koji su došli uz pomoć krijumčara, ljudi koji bježe od lošeg, suše, sukoba, rata, siromaštva, ljudi koji su ostavili ništa da bi našli nešto, ljudi koji nisu ljudi, koji su godinama dehumanizirani, prestali su biti brojevi. Ljudi kojima se u igrama velikih brojeva obećavalo, obećavalo se njihovim domicilnim državama. Pomoć, bolji život, razvoj.

Ali život je samo jedan, koliko košta? Tko će ga dočekati dok se sve to ostvari. Sva ta pomoć, razvoj, svi ti projekti suradnje, na kontinentu punom sirovina za tranziciju energetske budućnosti, na kontinentu punom ljudskog kapitala za umiruća tržišta rada sjevera. Ako nemam život, mogu li ga izgubiti? Kada ću biti strateška činjenica, a ne strateška ugroza ili izazov? Bio migrant ili izbjeglica, kako ću biti legalan kada nemam pravo tražiti svoje pravo, recimo, azila? Kako ću moći doći raditi, kada nemam mogućnost biti legalan, ostvariti mogućnost dobivanja, recimo, privremene radne vize? Koliko ću čekati u enklavi i koliko ću platiti tom krijumčaru? Tim mafijama. Koje tako godinama i već desetljećima postoje, a nitko ih ne raskrinkava, ne hapsi, ne lovi. Sve te države putem, jesu li zaista nemoćne prema toj ili tim globalnim i lokalnim mafijama koje švercaju ove i one ljude, koje dobro znaju koliko košta ljudski život? On košta sve. I ne košta ništa.

Nema novih informacija o istrazi, vijesti iz Madrida pojele su cijenu života iz Mellile i donijeli su nove cjenike. Turska se nagodila sa Švedskom i Finskom, koje su pristale ne pružati, recimo, utočište skupinama sirijskih Kurda koje su pomagale Amerikancima na terenu u borbi protiv ISIS-a ili izručivati Turskoj one Kurde koji žive u tim zemljama, a koje Turska smatra sigurnosnom ugrozom. Turska, članica NATO-a, u kojoj su u zatvorima i dalje aktivisti i borci za ljudska prava i novinari. Dobila je što je htjela za svoju nacionalnu sigurnost. Turska, koja i dalje na svom teritoriju ima najveći broj sirijskih izbjeglica, koja je u osvit pandemijske globalne kataklizme na rijeku Maricu ili, po grčkom, na rijeku Evros, pustila jadne ljude da krenu prema obećanoj Europi, a s druge ih je strane, u tom neznanju, dočekala žica i suzavac, dočekao helikopter u kojem su letjeli Ursula von der Leyen, Charles Michel, grčki i hrvatski premijeri, jer Hrvatska je tada predsjedala Vijećem Europske Unije. Letjeli su i gledali ubogu ljudsku sigurnosnu prijetnju iz zraka. Pandemija je počela, ljudi su nestali s granice na kojoj su se pojavili. Ili nisu. Kretali su se poroznim putevima.

Na sjeveru su „provaljivali“ kroz Bjelorusiju nešto kasnije. Valjda isto vođeni tim mafijama, ilegalnim i legalnim. Topili su se u plitkim potocima i rijekama, batinalo ih se ili nije. Istrage će pokazati.

Strateško usmjerenje Schengen kuca na vrata nekadašnje predsjedateljice Vijeća Europske unije, vrište novinski naslovi da će tisuću policajaca biti viška. Što ćemo s njima? Vrišti strateški dokument Sjevernoatlantskog saveza, a vidjeli smo to i kod poplava i požara i kod potresa, vidjeli smo to prije sedam godina i kod izbjegličke krize, da će vojske sve više biti korištene i kod svih tih nedaća i drugih koje ne možemo ni zamisliti koje nam se spremaju s promjenama klime, demografskim izazovima i svim drugim što bi spadalo u koncept takozvane ljudske sigurnosti.

„Mogu zamisliti kako im je bilo. Kao da su na vratima pakla.“ Rečenica Bolivijke Gabrijele za BBC usjekla mi se između suza koje neminovno cure svaki put kada čujem za neku ljudsku tragediju. To je već teški dugogodišnji PTSP s kojim se bori svatko tko je dugo vremena okružen smrću, jadom, ljudskim očajem. Gabrijela je iz Meksika u SAD prešla u kamionu natrpanom ljudima. Ne zna kako joj je uspjelo. Plakala je kada je čula vijesti iz Teksasa ovaj tjedan i kada je usporedila sudbinu ljudi s vratima pakla. U kamionu je pronađeno 46 tijela. Skuhanih, stiješnjenjih, bez zraka, dehidriranih na 40 stupnjeva. Najstrašnija poznata tragedija ovakve vrste na američkom tlu.

Prelasci iz Meksika u SAD sve su brojniji, mnogi kažu, dostižu rekordne brojke. Krijumčari zarađuju. Mafije. Gabrijela svjedoči za BBC da je ona još davno kada je prelazila platila deset tisuća dolara. Joe Biden ne obećava zid, nego borbu s krijumčarima ljudi.

Koliko je bilo obećanja borbi s krijumčarima, koliko je bilo obećanja o pomoći u razvoju „domicilnih“ država migracija, koliko je bilo obećanja o gradnji zidova i žica, koliko ih je sagrađeno i obećana je sigurnost ljudima, od nesigurnih vremena i nesigurnih ljudi. Prži s neba, neimenovanih je grobova sve više.

Reći će mnogi – to se mora regulirati, ne mogu ljudi tako ići gdje hoće i kako hoće. A gdje to idu kako hoće i gdje hoće? Žele li taj kamion sardina za deset tisuća dolara ili eura? Žele li taj brod i utapanje u dubokom moru ili plitkom potoku jer nikada nisu vidjeli komad vode? Dođu li gdje hoće i kamo hoće? Tko su ti krijumčari koji ih zavode i navode i tko su ti ljudi koji traže te krijumčare da ih vode iz smrti u smrt, jer veća je šansa za život i s tom smrti bez ičega s nadom u nešto? Zašto se ne raskrinkavaju te lokalne mafije? Padaju neki mali vozači kombija, sitni kriminalci s dna kace koji ušićare na jadu. Jer život košta. Kao i lažno obećanje. Tko će objasniti vašem ili mojem djetetu da ne ide, ne ode, ne ostane, da se vrati. Jedan je život. Košta koliko ga sami procijenimo.

Rekao je Boris Johnson, osoba koja je lagala britanskom elektoratu da bi odradio referendum za brexit, da je Vladimir Putin žena ne bi bilo rata. Da je Vladimir Putin žena ne bi bio predsjednik Rusije koji manipulira sam svojom autokracijom da bi na vlasti ostao vječno, kao što ni Boris Johnson, da je žena, vjerojatno ne bi bio premijer. Ili bi bio, a zvao bi se Margareth Thatcher. Na zajedničkoj slici lidera država G7 s odlaskom Angele Merkel više nema žena. A Angela Merkel u amanet i G7 i svijetu ostavila je ovisnost o ruskom plinu i neriješenu krizu na istoku. Na slici nekadašnjeg G8 i dalje sve muškarci. Osim onog, za kojeg, veli Boris Johson, sprdajući se s njegovim jahanjem u Sibiru, promovira toksičnu muškost. Broj osam – Vladimir Putin, izbačen iz kluba G nakon invazije na Donbas i aneksije Krima.

Koliko košta ljudski život u ruskom kazamatu, u okupiranom, pregaženom i uništenom Donbasu? Koliko košta ljudski život disidenta Putinovog režima koji bježi i nema doma kao i neki Sudanac u Mellili ili sprženi bezimeni Gvatemalac u kamionu u Teksasu?

Neki dan na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava koncert je imao jazz orkestar hrvatske vojske. Travnjak je bio prepun. Negdje blizu spomenika prvom hrvatskom kralju razbaškarilo se puno mladića koji očigledno nisu iz Europe. Kažu mi, iz Bangladeša su. Radnici. Nisam pitala dalje. Građevina, prevoženje hrane žutim, zelenim ili svijetloplavim ruksacima, kako bilo. Je li to bolji život koji su zgrabili poput tigra bježeći iz zemlje ekstremnog siromaštva ili je to bolji život koji su dobili ugovorom neke građevinske tvrtke u potresenoj državi članici EU-a i NATO-a u očajnoj potrebi za radnom snagom? Jedan od njih izvadio je mobitel i snimao: „If you can make it there you’ll make it anywhere…“ Sinatrine riječi ječale su u noći gradom jako dalekim od New Yorka.

Svjetla su uvijek jako privlačna. Bila ona nebeska ili ona otškrinutih vrata pakla. Dan nakon objave ove kolumne veliko je finale četvrte sezone serije Stranger Things. Obilježila ju je atmosfera 80-ih i hitovi desetljeća rasta neoliberalizma i puta prema slomu komunizma. „Running Up That Hill“ čarobna je pjesma britanske pjevačice Kate Bush koja pjeva o zamjeni uloga muškarca i žene i mogućnosti da se stvari vide iz perspektive drugog. Pjesma koju možda hoće ili neće shvatiti Boris Johnson ili još manje Vladimir Putin. Pjesma koju je odnedavno nemoguće pustiti na razglas američkog Vrhovnog suda. Zavladala je Kate Bush top listama 2022. što joj nije uspjelo u doba nastanka pjesme 1985.

O tome u koju je strunu ljudske duše udarila skoro četrdeset godina kasnije razmišljam danima. U velikom finalu četvrte epizode četvrte sezone uz stih „let’s exchange experience /razmijenimo iskustva“, uz pomoć svoje omiljene pjesme, ali i pomoć prijatelja, jedna od glavnih protagonistkinja serijala uspijeva se istrgnuti iz pakla samog. Dakle, protiv pakla, možemo se, znači, ipak boriti samo zajedno. Gledati svijet oko sebe pravim očima i nešto aktivno raditi možemo samo ako dijelimo iskustva. U svijetu u kojem svi pušu u neki isti rog i slušaju istu pjesmu, razumijevanja pozicije drugog. Zvalo bi se to stručno – empatijom.

Jesam li pesimist ako kažem da je to, nažalost, moguće samo u seriji?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar