Kolumna| Brda gluposti i glupost na brdima

N1

Dvije godine nakon smrti Josipa Broza, omladina iz sela Prnjavor kod Kalesije se okupila, organizirala i stala ispod obližnjeg brda Vis.

Njih nekoliko desetina tu je čekalo da im jedan Idriz zaprežnim kolima dovuče kocku, pijesak, cement i ostali neophodni građevinski materijal. Onda su rukama sve lijepo ponijeli na visinu i gore, na vidnom mjestu sa svake strane, složili dva slova T, jedno I i jedno O.

Sve do posljednjeg rata na brdu Vis iznad Kalesije je pisao nadimak doživotnog jugoslavenskog predsjednika.

Nisu, međutim, u Prnjavoru kod Kalesije i na Visu uopće bili originalni. U ta vremena, svaka je značajnija uzvisina obilježavana na sličan način: negdje je TITO pisalo crvenim, negdje bijelim slovima, a na rijetkim mjestima onako kako se Broz potpisivao. Inventivniji među narodima i narodnostima su znali napraviti i zvijezdu ili štafetu.

Ne zna se sa sigurnošću, ali se pretpostavlja ko je prvi počeo i kome je, prije nego ostalima, palo na pamet da pokojnom Maršalu sa gudura pošalje poruku kako je sve u redu i da su radni ljudi i građani, seljaci i napredna inteligencija, omladina i pioniri, na putu na koji ih je on postavio. To što je kasnije svako skretao kako mu je došlo, sada nije važno.

Mostarcima je, da njima, čak desetak godina prije nego onima u Kalesiji, došlo da se pored svih mogućih poslova na svijetu, umore se k’o konji samo da bi ukrasili kosinu. Kasnije će, da ponovimo, to postati moda, naročito u Bosni i Hercegovini, zemlji sa najviše uzvisina po glavi stanovnika i, u onaj vakat, najviše Titovih obožavatelja po metru kvadratnom u SFRJ.

Inače, taj prvi natpis TITO nastao je na istom, ali istom mjestu, na kojem su prije pisali inicijali cara Franje Josipa, dok danas tamo, na Fortici, stoji poruka: „BiH VOLIMO TE“, sa crtežom Starog mosta ispod!

Sve se, ali sve po kapom nebeskom do danas promijenilo, osim broja brda, planina i navika da se koriste kao podloga za izražavanje. Franjo Josip je mrtav kao i Austro-ugarska monarhija, Tito je u međuvremenu mnogima postao najveći zločinac u prošlom vijeku, kako ga je ono opisao Džemaludin Latić, broj ulica sa njegovim imenom se radikalno smanjio, mjesta na kojima su slova pravljena od građevinskog materijala pretvorena su u artiljerijska uporišta ili zasađena minama, SFRJ je povijesna činjenica i ništa više…

Čudna je, međutim, moć navike i ona je, ta navika, preživjela u zemlji koja ne liči na sebe i među ljudima čiji su očevi, lako je moguće, umjesto da budu sa budućim suprugama, igraju lopte, žuljaju rebra na šankovima ili pomažu pri pravljenju ajvara, na mjestu na kojem su njihovi očevi pisali caru, slagali riječ – TITO.

Tako je, eto, u subotu dvadeset i šestog marta, na brdu Planinica iznad Mostara, osvanula velika, jako velika šahovnica, odnosno grb hrvatskog naroda u BiH i dio grba većeg entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine. Poklon je to „gradu za Uskrs“ – objasnili su organizatori omladinske radne akcije, samo što svoj angažman nisu tako nazvali – vidljiv se sa svake mostarske strane i obale, naročito sa one istočne, bošnjačke.

Šta crvena i bijela polja znače iznad Mostara, kakva je njihova poruka, od koga je i kome je namijenjena, već je, naravno, protumačeno na razne načine. Nije, međutim, niti otkriveno, niti objašnjeno šta je, ali tačno, navelo nekoliko desetina mladića, navijača „Zrinjskog“, da se popnu na Planinicu i tamo dobro umore.

Teško je napraviti kvadrat iako se čini suprotno, a kamoli grb u obliku štita: treba pogoditi mjere, dužine stranica i još sve složiti tako da donji bude zakrivljen, ali ne kao da je nastao nakon osam velikih piva.

„Šta ćemo u petak navečer?“, pitao je, nije nemoguće, recimo Josip.

Hoćemo l’ gdje na piće?“, uzvratio je, neka bude, Ante.

Ja sam se dogovorio s curom… Ima ona prazan stan“, priopćio je svoj plan Niko.

Znaš kakvu mi je travu donio jedan mali iz Stoca…“, ubacio se u razgovor Ivo.

Bila je, recimo, srijeda, ne bolje utorak, da imaju više vremena, i dokoni su zapadnomostarski mladići pili jednu te istu kafu već četvrti sat, smišljajući zabavu za nadolazeći vikend. Da bar ima kakva utakmica, znali bi šta od sebe, ali je i redovno kolo Premijer lige odgođeno zbog termina za međunarodne prijateljske utakmice.

Mogli bi u Osijek, pogledat’ Hrvatsku“, sjetio se Ante.

To je, bola’, sutra“, uzvratio je Josip. „Pitam za petak“.

Ima u subotu utakmica u Mađarskoj“, oglasio se Ivo.

„Skupo je to…“, rekao je Niko. „A i imam pametnija posla.“

Za buduće naraštaje i historiju kao nauku će ostati da otkriju ko je došao do epohalne ideje, je li se neko od junaka ove priče otvorenim dlanom opalio po čelu i uzviknuo „eureka!“ ili je do grupe profesionalnih nogometnih navijača došao neko dvadeset osmi, pa predložio da se popnu na Planinicu i tamo nacrtaju veliku, ogromnu šahovnicu, kao poklon „gradu za Uskrs“.

Da, dakle, ne potroše petak kako bi se napili, naduvali, seksali, budno gledali u teletekst sve se nadajući da će u osmoj norveškoj odbojkaškoj ligi za slabovidne favoriti izgubiti, što će im na uložene dvije marke donijeti osamnaest hiljada i tristo šezdeset četiri, pa će onda gospodski, elegantno, onih četrnaest ostaviti uposlenici kladionice da se počasti dopunom za mobitel i sokom.

Albert Eisntein je davno rekao kako su glupost i svemir beskonačni, samo što za svemir nije siguran. Svakoga dana u svakom trenutku u Bosni i Hercegovini se nađe neko da to potvrdi. Malo je šta bilo tako glupo kao nošenje kocke, pijeska, cementa i ostalog neophodnog građevinskog materijala na Forticu još za austrijskog vakta ili na brdo Vis 1982. To što su i slika i kontekst drugačiji danas, 2016. godine, ne znači da je postalo pametnije uzverati se na Planinicu, na njoj onda nacrtati šahovnicu i sve proslaviti navijačkom pjesmom o tihoj Neretvi, nestanku mostova i Herceg-Bosni. Titopisci od prije trideset četiri ili četrdeset godina i kazimiri maljevi i od neki dan, ponašaju se isto, a to što ne misle slično, ne znači da je omladina dvadeset i prvog stoljeća imalo pametnija. Sasvim suprotno: u sedamdesetim i osamdesetim nije bilo sto TV kanala, interneta, play stationa, lako dostupnih lakih droga, velikog izbora pive, sex se upražnjavao rjeđe nego sada, pa je nekako, jedva i teško, razumljivo da se smislenim činilo pisati i crtati u prirodi.

Dva su moguća, racionalna motiva da neko danas šara na brdu: politička instrukcija ili novac. No, ako su u HDZ-u osmislili akciju „Ultrasa“, onda su ili oni kreirali SDA-ov prijedlog o ustroju Mostara i općinama kao sredstvu zaštite naroda, samo lažu da nisu ili su, jednostavno, glupi koliko su teški: „poklon gradu za Usrks“ sa radošću su primili upravo u Stranci demokratske akcije, čiji jastrebovi sada imaju dokaz više za tezu kako je uređenje grada bez etnički definiranih jedinica samouprave za Bošnjake najgore od svih mogućih rješenja, ma koliko Dragan Čović i svi kritičari Bakira Izetbegovića tvrdili suprotno.

Ekonomska situacija u Mostaru je, kao što je poznato, krasna, pa da se plaćala ORA Planinica, našlo bi se kandidata ne samo za složiti grb, već i zastavu i imena prvih jedanaest igrača kako „Zrinjskog“, tako i „Veleža“, samo što, vidimo, nije.

Bit će, dakle, da je onih nekoliko desetina muškaraca za nula ikakvih para, fakat svojom voljom išlo na brdo da crta i pjeva!

E, ako to nije blesavo… Ma, onda ništa. Jedino bez čega za sve ovo godina i ratova nikada nismo ostali, su brda i glupost. Brda gluposti i glupost na brdima, recimo tako.