Pročitajte novu kolumnu Emira Imamovića - Pirketa pod naslovom "Kompleksnost zla: nije Karadžić kriv za rat, već je rat kriv za Karadžića".

Radovan Karadžić, prvi predsjednik Srpske demokratske stranke i takozvani ratni vođa bosanskih Srba – jedini, stvarni, njihov, kao i vođa onih Srba u također takozvanoj SAO Krajini, živio je, radio i povremeno se opuštao uz „Nedeljno popodne“ u Beogradu, a zvao se Slobodan Milošević, dok su svi drugi bili poslovođe na terenu – osuđen je pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije na četrdeset godina zatvora. Kriv je, kaže prvostepena presuda, za zločine protiv čovječnosti u Krajini i Podrinju, opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici. Karadžić će se, ne treba sumnjati, žaliti, pa možda prođe još gore. Bolje neće, sigurno. Radikalno drugačiju odluku u Haagu, uostalom, i nisu mogli donijeti, dok za jedinu, nazovimo je, bolju presudu, nisu imali mogućnosti.

Trebao im je za nju vremeplov, pa da se vrate tamo negdje na kraj Drugog svjetskog rata, u 1944., nađu u crnogorskom selu Petnjica jednu Jovanku i odvedu je nekuda, bilo gdje, samo da ne sretne Vuka, pripadnika četničkog pokreta, sa kojim će 19. juna 1945. godine, mjesec i deset dana od pobjede nad fašizmom, dobiti sina Radovana.

Pravo i sudovi postoje zbog ljudi kojima se, eto, dogodi da počine zločin, onih što su u nekom trenutku izgubili mogućnost razlikovanja dobra i zla, produkata povijesti koja, kada se zamuti u nekom vremenu, od činovnika, doktora nauka, autolimara, profesora engleskog jezika, lijevih bekova fudbalskih timova i džeproša, učini likove iz udžbenika o prošlosti, samo što nekima donese još i spomenik za herojstvo, dok drugima natovari krivicu i na ovom i onom svijetu. Radovan Karadžić nije ni od jednih ni od drugih.

Nema tu, u njegovoj sudbini i krivici, nikakve „banalnosti zla“. Ima samo – zla. Nije seljačko dijete sa diplomom visoke škole, kao Adolf Eichmann – na čijem je suđenju Hannah Arendt skovala znamenitu sintagmu – predano radilo svoj posao, makar taj posao bio i transportiranje ljudi u smrt. Nije, također, otkrio kako je završio na rubu slave, mimo onih što odlučuju i slikaju se za televiziju, pa shvatio da mora učiniti nešto zbog čega će ga primjetiti, izdvojiti i nagraditi nakon rata. Niti je, kada mu je naređeno da zapali komšijsku kuću i komšije u njoj, samo kimnuo glavom – naređenje- izvršenje, naučio je još dok je služio JNA u, neka bude, Prilepu – promijenio okvir u kalašnjikovu, repetirao pušku i rafal zapaljivih metaka ispalio u krevet pored kojeg su vezanih ruku ležali neki ljudi i njihova djeca; oni ljudi sa kojim je, nema pet – šest godina, za Prvi maj okrenuo janje i ona djeca kojima su njegova pomagala oko zadaće iz matematike.
„Nepotrebno ubistvo jednog jedinog čovjeka je užasavajuće, a kamoli ubistvo sigurno najmanje nekoliko stotina ljudi“, rekao je Radovan Karadžić u intervjuu Balkanskoj istraživačkoj mreži (BIRN), napravljenom i objavljenom uoči izricanja presude.

„Mi smo odredili 150.000 mrtvih Srba za ostvarenje ovog istorijskog cilja. Ovo je vrijeme u kojem ćemo mi napraviti svoje granice i vas samo pozivamo da podijelimo Sarajevo, a ostalo će sve ići lakše“, kazao je radovan Karadžić na posljednjem sastanku sa tadašnjim predsjednikom Liberalne stranke Bosne i Hercegovine, Rasimom Kadićem. Malo kasnije, počeo je rat.

„Najmanje nekoliko stotina ljudi“ ubijeno je, prema Karadžiću, u ljeto 1995. godine, u Srebrenici. Svih onih 150.000 određenih Srba nije poginulo za „ostvarenje istorijskog cilja“. No, Radovan Karadžić na tom spisku svakako nije bio. On ga je pravio.

BIRN-u je u jednom odgovoru Karadžić kazao kako 1990. godine nije htio u politiku, a u drugom da zna šta je htio, šta je uradio, čak i o čemu je sanjao. Ne, da ne bude zabune, nije indirektno priznao mrvu krivice, samo se, valjda zbog godina, sedamdeset i jedna nije malo, preigrao u laganju. Prije mu se to nije dešavalo. A lagao je uvijek i lagao je puno. Osim kada je prijetio. Svaka njegova prijetnja putem u pakao, autostradom stradanja, nestankom jednog naroda, te jedna pjesma o gradovima i gadovima – manifestacije su potpune, krajnje iskrenosti.

Dugo već, dvadeset i neku godinu, oni što su poznavali Karadžića pokušavaju objasniti kako je postao ovo za što je osuđen; kako se seljak iz pripizdine, sarajevski psihijatar, aktivan sudionik društvenog života, pristojni susjed, očajni ali ambiciozni pjesnik, šezdesetosmaš, papučar i otac dvoje djece, pretvorio u visokog predstavnika smrti za Bosnu i Hercegovinu. Traži pametan svijet u njemu ono ljudsko, ne da ga amnestira, već da ga razumije, vjerujući da negdje u toj prošlosti i svim tim životima jednog čovjeka postoji nešto, famozna tačka preokreta u kojoj se prvo učini ovo ili ono, pa se tek tada postane svjestan vlastitog djela.

E, toga nema. „Tačka preokreta“ pripada historiji: ona je omogućila Karadžiću da bude zbilja važan, velik, moćan, da mu drugi – Bošnjaka i Hrvata koliko treba, Srba, kako je i rekao, 150.000 – posluže kao statisti za zadatkom dok se upisuje u vječnost i guslarske pjesme.

Kada je napisao stih „siđimo u gradove da bijemo gadove“, iz njega je umjesto ogorčenog gorštaka koji pati za selom i ovcama dok ga čaršija gleda sa gnušanjem i ponižava, progovorio neostvareni gradski uglednik. Nema šta on nije pokušao da bude ovo drugo. Penjao se na krov fakulteta da vodi studentske demonstracije, pomagao fudbalerima, smetao piscima daveći ih svojom očajnom književnošću, trpio histerične ispade Sarajke Ljiljane koju je oženio – i iz ljubavi i zbog toga što je rođena ispod planina na kojima će on, u uniformi i sa dvogledom, izgledati zastrašujuće prirodno.

Nije Radovan Karadžić, kojem je danas dosuđena kazna čiji istek živ neće dočekati, kriv za rat – nego Slobodan Milošević više i prije od svih – ali je rat kriv za Karadžića. Bez njega, rata, psihijatar specijaliziran za psihozu i depresiju završio bi u ordinaciji, samo bez mantila, među pacijentima na grupnoj terapiji, sav, kako bi rekao Štulić, izvještačen, bijesan, neshvaćen.

Ne čini gospođa prilika od baš svakoga gospodina, lopova ili masovnog ubicu. Ima onih što jedva čekaju priliku. Kao Radovan Karadžić ili Ratko Mladić. Drugi, mnogi, bili su u devedesetim godinama prošlog stoljeća, recimo tako, banalno zli. Njih dva nisu. Oni su zli dočekali vrijeme kada se to kakvi su tražilo. Samo tada su se konačno osjećali dobro i dobili ono što su, kako je već rekao Karadžić, željeli i sanjali. Sve prije bila je laž: brakovi,idilične obiteljske fotografije, titule, činovi, Radovanove zbirke poezije i Mladićevo cvijeće kojeg je po makedonskim i hrvatskim kasarnama pazio više nego svoje najbliže, brojeći latice kao Karadžić Srbe koje je spreman žrtvovati. Bošnjacima, Hrvatima i onim Srbima što ga nisu pratili se nije zamarao. Njih je prepustio podređenim.

Tek bi ponekad sa visine provjerio kako idu radovi na ostvarenju „istorijskog cilja“.