Uputstvo za upotrebu Čede Jovanovića

N1/Bogdan Mijović

Proganja me neki manijak! - zna često da se požali obezbeđenju premijer Vučić kad god ugleda Čedu Jovanovića na simsu zgrade Vlade Srbije kako mu mazno maše kroz prozor i još maznije gestikulira. Sa spoljne strane.

 -Evo ga jedan u Bossovom odelu, penje se uz oluk! – sumnjivo je i obezbeđenju kad god vide tu atraktivnu pojavu sa Bossovom kravatom u zubima kao se vere uz oluk u pravcu simsa s panoramskim pogledom na premijerski kabinet.

-U bosovom odelu!? Hoćeš reći, u Vučićevom odelu? Nemoj da pričaš! Kako li mu je maznuo odelo? – javi se preko “motorole” šef obezbeđenja.

-Boss! To ti je, šefe, firma za sakoe i kravate, nikako alternativni naziv za premijera! Znači, sumnjivo lice nosi Bossovo odelo i mazno gestikulira bosu sa simsa kroz prozor! – objasni tada šefu obebeđenja ostatak obezbeđenja.

 -Privedite ga! – naredi na kraju šef obezbeđenja. Odsečno.

Posle naređenja, Čeda Jovanović skinut je sa simsa i ekspresno vezan u portirnici Vlade Srbije što ga je neobično obradovalo – faktički je ušao u Vladu, samo još nije znao koji je resor dobio.

Činilo mu se, sedeći u portirnici, da je postao ili ministar bez portfelja ili ministar bez portira.

-Je li, bre, Srbine, što se ti penješ po simsovima i mazno mašeš premijeru. Šta oćeš?! – pitao ga je glasno šef obezbeđenja.

-Ja bih da uđem u Vladu! – rekao je Jovanović, transparentno.

-To nam je jasno. Obično svi koji se veru po simsovima Vlade Srbije hoće da uđu u Vladu! Ali gde, bre, preko oluka, aman, čoveče! Što ne uđeš kroz vrata, ko i svi normalni ljudi. Nego u tom Vučićevom odelu – bio je ljut šef obezbeđenja.

-Ali to nije Vučićevo odelo. To je moje. Boss! – objasnio mu je Čeda Jovanović osnove Milano fashion week-a, svoje omiljene teme izuzimajući evropsku Srbiju.

-Vučić ili Boss, meni je to isto. Profesionalna deformacija! – ljutito će šef obezbeđenja.

A Čeda Jovanović je sedeo u portirnici i u sebi razmišljao: “Teže mi je bilo da se popnem na Akonkagvu, nego na drugi sprat Vlade Srbije”.

I onda su na kolegijumu obezbeđenja i portira Vlade Srbije jednoglasno odlučili da Čedu Jovanovića, kao ljubitelja adrenalinskog turizma, pošalju u Srebrenicu, pošto je daleko bolje da njega gađaju kamenjem, nego da kamenjem gađaju premijera Vučića.

A biti specijalni izaslanik premijera Vučića za gađanje kamenjem ostavlja mogućnost da si ipak deo proreformske Vlade. Što je Čedina davnašnja želja, zbog čega je dane provodio verući se uz oluk u pravcu premijera Vučića koji je nedostižniji od najvišeg vrha Akonkagve. Koji je Čeda već osvojio, ali mu sa Vučićem ide malo teže.

Poslati Čedu Jovanovića usred jula u Srebrenicu, sličan je poduhvat kao poslati “Majke Srebrenice” usred jula na Mikonos.

Čeda se odavno politikom bavi samo da bi makar na 12 meseci mogao da pobegne na neko grčko ostrvo. Da malo odmori glavu od politike.

Pa će njegova poseta Srebrenici biti pod kontrolom sve dok ne počme dženaza namaz.

-Dženaza namaz! Odlično! Konačno koktel! Imate li neki namaz od guščije džigerice? Od namaza volim i kavijar? – raspitivaće se kod ljubaznih domaćina za sadržaj menija.

-Gospodine Jovanoviću, sada klanjamo dženaza namaz. Znači, nije švedski sto, već naš verski običaj – objasniće domaćini.

-Važi! A je l’ će da bude posle dženaza namaza neki after party? Da osnažimo poverenje među narodima – pitaće Čeda domaćine kao ovlašćeni ekspert za after party na slobodarskom Mikonosu.

Čedagogija je izgovaranje rečenica koje su međusobno toliko nepovezane da dovodite sagovornika u stanje totalnog moždanog haosa, usled kog neuroni počinju da se kreću u suprotnom smeru i vi postajete pobednik svakog verbalnog duela, nebitno od tematike. Jedina slična nauka je “vučićologija”. Pa imate želju da sagovornika nokautirate.

Karijera Čedomira Jovanovića kao lidera Studentskog protesta 1996/1997 i jeste počela jednim nokautom. Nokautirao ga je neki Viktor, student generacije molekularne biologije, jer je ovaj na sastanku rukovodstva protesta bio “nadmen i bezobrazan”. Iz čega se da zaključiti da Čeda ima neviđen talenat da na ivicu nervnog sloma dovede i viđenije studente molekularne biologije. Inače, fine ljude.

Čeda je, međutim, u to vreme bio sušta suprotnost ovom danas – svoja obraćanja studentima na Platou kod Filozofskog fakulteta počinjao je usklikom: ”Pomaže bog”, a pred kordonom u Kolarčevoj ulici recitovao je stihove Gavrila Principa.
Onda se jednog dana studentima obratila glumica Sonja Savić i rekla im: “Dobro zapamtite ove koji vas sada predvode, nemojte se iznenaditi kada ih uskoro budete viđali u crnim limuzinama”. Tada, naravno, niko nije mislio na mladog Jovanovića.
Čedin problem, zapravo, nikada nije bio što neki smatraju da je “izdajnik Srbije & svega što je srpsko”. To, kao što se da primetiti, može zadesiti svakog čoveka, čak i onog čoveka koji je do pre koju godinu sve okolo proglašavao izdajnicima Srbije. Njegov problem je što su ga za izdaju – ali ne Srbije – optuživali svi s kojima je u međuvremenu “spajao stolove”.

Recimo: Čeda je diktator! – uskliknuo je Nenad Prokić, član LDP-a, istim intenzitetom ko pokojni Arhimed kada je ušao u kadu. Mrzovoljni službenik za registrovanje novih otkrića u Zavodu za liberalno-demokratske pronalaske, patente i ostalu intelektualnu svojinu, samo je odbrusio: “Prokiću, imaš li ti neki pronalazak koji još nije otkriven?” I iz fioke je izvadio pregršt sličnih otkrića koja su, gle čuda, već patentirali skoro svi bliski, mada bivši saradnici najpoznatijeg srpskog nezaposlenog dramaturga.

Recimo, evo jednog otkrića iz 2006 – “Mile Korićanac, menadžer LDP: Čeda je mali Staljin”. Zatim, evo jednog, umerenog, iz 2009 – “Goran Petrović, bivši načelnik BIA & bivši član LDP: Čeda je patološki, dakle bolesni prevarant, lopov i lažov, hohštapler i bitanga i na moje zgražanje i nevericu za neverovatno kratko vreme ispunio je sve kriterijume na osnovu kojih ja ljude svrstavam u kategoriju ološ”. Onda, evo jednog iz 2011 – “Branislav Lečić, glumac & bivši član LDP: Čeda me je prijateljski izdao”…

Džaba vam što biste potpisali pola Čedinih izjava, kada mu nikad ne biste bili žirant.

Čeda je političar koji otkriva sve istine osim one o sebi. Diskrecija je, znači, zagarantovana.

Jedini je političar koji je za života dobio pešački prelaz sa svojim imenom, pošto za dobijanje ulice postoji komplikovanoija procedura. Na jednom Glavnom odboru LDP govorio je sat i 45 minuta, bez pauze, te nije ni čudo da je njegova sličnost sa Fidelom Kastrom prerasla u Fidelinku. A LDP sve više liči na Liberalno-demokratsko preduzeće.

Poređenje s Fidelom i nije tako loše imajuću u vidu da su neki Prokićevi prethodnici tvrdili da LDP ima Statut kojem bi pozavideli Enver Hodža, Nikolae Čaušesku i Mao Cedung, zajedno. Čedu Jovanovića, po tom statutu, može da smeni samo izvesni Čeda Jovanović.

Te je Čeda tako stigao do potpuno personalizovane faze karijere – umesto onog “pomoz Bog”- sada pristalice pozdravlja sa “pomoz Ja”, a umesto stihova atentatora recituje ”stihove” ubijenog u atentatu. Koje je privatizovao mnogo pre privatzacije Fidelinke.

Idealan čovek za Vučićevu Vladu Srbije.