Tajna štoze ili o smislu stvari

Boris Dežulović 06. ruj. 202107:57 > 08:49
Podijeli:
boris dežulović
Izvor: Tanja Draškić Savić

Hrvati, kako je poznato, ne razmišljaju previše o smislu stvari. One su takve kakve jesu i kakve su oduvijek, tu su samo zato da bi bile i ni zbog čega drugog - da nisu, uostalom, ne bi ni bile – i podrazumijevaju se bez suvišnih potpitanja.

Svemir, čovjek, život, Republika Hrvatska, Županija koprivničko-križevačka, Gordan Jandroković, sve na svijetu tako je kako jest i zato što tako jest, samorazumljivo i podrazumljivo, jer inače što? Inače, jasno, ništa. A ništa, to znaju čak i Hrvati, ne postoji. Ničega nema i nikad nije bilo.

Priroda je, međutim, stvari uredila tako da se čak i Hrvati jednom u životu zapitaju o njihovu smislu. Zato im je, na koncu, i dala mozak, um i razum. Bog? Ne, ne govorim o Bogu. Za dobar razlog Hrvatima treba nešto više od Boga.

Svi ste se, eto, jednom, nekad, našli u toj situaciji. Odlučili ste se, recimo, vjenčati, i zapeli na prvom koraku: državi trebate prijaviti službenu namjeru sklapanja braka. Nakon višemjesečnog bauljanja hodnicima općine prikupili ste sve papire potrebne za zapisnik o namjeri sklapanja braka – i potvrdu o boravištu, i potvrdu iz Matičnog ureda začetih, i onaj formular za ono u vezi onoga, i ružičasti obrazac B-47, i potvrdu DHMZ-a o današnjem vodostaju Drave kod Terezinog Polja ne stariju od tri mjeseca, i potvrdu o starosti potvrde DHMZ-a o današnjem vodostaju Drave, i tri ovjerene kopije prve i posljednje stranice Knjige o Jobu, i na kraju onu ključnu, kopiju uplatnice s čitko ispisanih stotinu trideset kuna upravnih pristojbi – pa sve lijepo razvrstali u registratore po boji i abecedi, složili na paletu, podigli viljuškarom i konačno iznureni stigli pred sobu 14 na kraju hodnika.

A tamo, jasno, nekoliko hiljada nesretnika odlučnih u namjeri sklapanja braka već čeka u redu s viljuškarima, prikolicama, kariolama i kolicima iz Peveca punim raznobojnih registratora, psujući guzonju koji je taman ušao preko reda i koji je očito došao s čvrstom namjerom sklapanja braka sa županovom kćerkom, jer mu papire nose Šerpe iz Nepala.

Tri dana kasnije, da skratim, konačno ste stigli na red. Ljubazna službenica pokazala vam je gdje ćete parkirati viljuškar, pa rutinski prešla kažiprstom po registratorima, klimnula glavom i okrenula se prema vama.

– Još sedamdeset kuna taksenih maraka i mi smo gotovi.

– Nema problema – ništa ne sluteći odgovorili ste vi, osokoljeni potvrdom općinskog autoriteta da imate sve papire potrebne za sastavljanje zapisnika o namjeri sklapanja braka, pa veličanstveno oslobođeni svake potrebe da razumijete zašto još i sedamdeset kuna taksenih maraka, izvadili iz ruksaka staru žutu Kerumovu kesu punu kovanica. – Koliko ste rekli, sedamdeset kuna?

– Ne, ne, gospodine, molim vas – presjekla vas je u to ljubazna službenica. – Mi ne prodajemo taksene marke. Zaboga.

Da, gospodo, taksene marke. Državni biljezi. Sve na svijetu Hrvatima je tako kako jest i zato što tako jest, baš sve osim državnih biljega. Taksena marka jedina je do danas poznata svar u cjelokupnoj povijesti stvari zbog koje će se Hrvat, prvi put u svom bijednom životu, upitati zašto.

– Zašto? – upitali ste tako prvi put u svom bijednom životu.

– Zato što mi ne prodajemo državne biljege. Ali možete ih kupiti u Tiskovoj trafici preko puta Općine.

Za Hrvata, međutim, treba nešto mnogo bolje od razloga da taksenu marku kupi u Tiskovoj trafici. „Zato“ koje je dobio njemu je više nego dovoljno, i on ga krotko prihvaća, očajnički pokušavajući sačuvati svijet onakvim kakav jest i kakav je oduvijek bio, podrazumijevajuć i samorazumljiv. Državni biljezi ne prodaju se na državnim šalterima na kojima ih država i traži, već u Tiskovoj trafici preko puta. Tako je kako jest i zato što tako jest. Malo glupo, to je istina, ali tko je Hrvat da određuje što je glupo? U glavi umjesto mozga on ima samo čvrstu namjeru o sklapanju braka – da ga ima, ne bi se ni ženio – i tih par minuta do Tiskove trafike i natrag njemu je nakon svega samo treptaj oka u vječnosti.

– Ne, ne, gospodine, gdje ste pošli? – presjekla vas je u tom trenutku ljubazna službenica. – Što ću ja s ovim viljuškarom i registratorima? Izvolite pokupiti vaše papire.

– Ali, ali – zamucali ste bespomoćno. – Tri mjeseca prikupljao sam te papire i još tri dana čekao u redu. Nećete mi reći da ću s taksenim markama morati ponovo u red?

– Žao mi je – izgovorila je ona ravnim glasom. – Sljedeći!

To je, eto, taj trenutak. Priroda je, rekoh, stvari uredila tako da čak i Hrvati jednom u životu razmisle o njihovu smislu i upitaju zašto. To izgleda otprilike ovako.

– Zašto? – upitali ste još jednom, pa vam se nakratko čak i svidjela ta neobična riječ, „zašto“. – Zašto?

– Što zašto? – pitala vas je na to ljubazna službenica, i jednostanični Hrvat u vama odjednom se pretvorio u očajnog studenta filozofije na ispitu iz sofističkih teorija i smisla života po Zenonu iz Eleje.

– Zašto uopće sedamdeset kuna taksenih maraka? – odgovorili ste onda na izmaku snaga, šokirani začuvši vlastiti glas kako izgovara „zašto uopće“.

– Zato uopće što tako kaže članak 3, stavak 1 Uredbe o tarifi upravnih pristojbi, na temelju članka 1, stavka 3 Zakona o upravnim pristojbama, Narodne novine 115/16.

– Koji kaže da ovo košta sedamdeset kuna?

– Koji kaže da ovo košta sedamdeset kuna.

– Vrlo dobro – odlučili ste sad tjerati logiku dokle ide, pa opet izvadili one kovanice. – Evo sedamdeset kuna.

– Gospodine, ne pravite se glupi. Moraju biti taksene marke.

– Ali zašto? – začuli ste opet onaj poznati glas, pa se malo kanda i uplašili vlastite hrabrosti, pameti i znatiželje. – Kome će ići novac koji ću za taksene marke dati u trafici?

– Državi, gospodine. Na taksenoj marki vam lijepo piše „Republika Hrvatska“.

– Pa vi ste država!

– Naravno, zato i primamo taksene marke. Sa sedamdeset kuna biljega ne možete platiti, štajaznam, pizzu. Samo zapisnik o namjeri sklapanja braka u Republici Hrvatskoj.

– Koji košta sedamdeset kuna?

– Tako je.

– Pa evo sedamdeset kuna. Evo sto.

– Gospodine, zvat ću osiguranje.

– Ne razumijem – i to ste, eto, prvi put naglas izgovorili, pa osjetivši neobično olakšanje stali mahati onom uplatnicom. – Ne razumijem zašto, ako je sedamdeset kuna, tu pristojbu nisam mogao platiti u banci, zajedno s ovih stotinu trideset? Jednako piše „Republika Hrvatska“, pogledajte! Zašto onda jednostavno niste rekli dvjesto kuna? Zašto?

– Kako je vaš svijet jednostavan! – podviknula je ljubazna službenica. – A što bismo onda s državnim biljezima? Kako vi mislite da funkcionira država?

– A moraju biti državni biljezi?

– Moraju. Po članku 3, stavak 1 Uredbe o tarifi upravnih pristojbi, na temelju…

– Pa zašto ih onda vi ne prodajete?!?

– Zašto, zašto. Razmislite malo – duboko je uzdahnula ljubazna službenica. – Kad bismo ih mi prodavali, ne bi imalo nikakvog smisla. Jednako biste onda mogli i meni odmah platiti sedamdeset kuna u gotovini, i državni biljezi ne bi nam ni trebali!

– Točno, to i kažem! Nema smisla.

– Nema, to ja vama kažem. Baš zato državni biljezi. Zašto bismo ih uopće štampali?

– Ali upravo to vam i govorim: zašto? Zašto? – ponavljali ste sve tiše, primijetivši kako ta neobična riječ, kad se tako uzastopno ponavlja, počinje zvučati smiješno. Zašto.

Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto. Nakon nekog vremena „zašto“ je izgubilo svaki smisao i značenje. Zašto. Zaštozaštozaštozaštozaštoza. Uhvatili ste se gdje zapravo govorite „štoza“. Što je štoza? Mogao bi biti neki germanizam. Štoza. Otkud mi sad štoza? Eh, otkud štoza. Štoza je otud odakle jest, takva kakva jest i kakva je tamo bila oduvijek, samo zato da bi bila i ni zbog čega drugog: da nije, uostalom, ne bi ni bila. Sve na svijetu tako je kako jest i zato što tako jest, samorazumljivo i samopodrazumljivo, pa tako i štoza. Jer inače što? Inače, jasno, ništa. A ništa ne postoji. Ničega nema i nikad nije bilo.

– Ničega? Zanimljivo – stisnuo je psihijatar oči, pa podbočio bradu vršcima sklopljenih dlanova i zabacio je unazad. – Kad ste to prvi put osvijestili?

Svi ste se, eto, jednom, nekad, našli u toj situaciji. Odlučili ste se vjenčati, pa tri mjeseca i tri dana kasnije završili kod psihijatra. Zato Hrvatska i odumire. Umjesto kolica s djecom, mladi Hrvati tegle kolica s registratorima punim papira za zapisnik o namjeri sklapanja braka, umjesto na dječji odjel u DM-u trče u trafiku preko puta općine, umjesto da se na kauču s djecom dovijaju zašto Spužva Bob Skockani pod morem drži akvarij s ribicom, oni se na kauču kod psihijatra dovijaju zašto se sedamdeset kuna državi, umjesto na državnom šalteru, plaća prodavačici na Tiskovoj trafici.

Zato je, najzad, Republika Hrvatska na demografskoj samrti objavila ukidanje državnih biljega. Zagonetni šareni papirići nazubljenih rubova na kojima kićenim slovima piše „Republika Hrvatska“, a nisu poštanske marke – dragocjeni listići na kojima kićenim slovima piše „dvadeset kuna“, a nisu novčanice – odlaze u povijest. Od 1. rujna na snazi je, naime, nova Uredba o tarifi upravnih pristojbi i državni biljezi su prošlost, svečano je u petak obznanila pomoćnica pročelnika za građanska stanja zagrebačkog Gradskog ureda za upravu. Što god uopće bio „pročelnik za građanska stanja“, i koje god bilo to, kako ste rekli, „građansko stanje“.

Građansko je stanje, baš poput štoze, to što jest, takvo kakvo jest i zato što takvo jest, zato što je takvo oduvijek bilo i zauvijek će biti, samorazumljivo i samopodrazumljivo. Koje je vaše „građansko stanje“, to znaju vaš pročelnik i vaš psihijatar, nije na vama da o tome mislite. Na vama je tek da prikupite sve papire, lijepo ih razvrstate u registratore po boji i abecedi, složite na paletu i viljuškarom požurite pred sobu 14. Pa tri kartice kasnije upitate, jasno, zašto.

– Zato – objasnit će vam ljubazna službenica – što obaveze plaćanja državnih biljega nije oslobođen samo zapisnik o namjeri o sklapanju braka.

Eh, da, zaboravio sam vam reći: od svih točno stotinu sedamdeset osam potvrdi i obrazaca za koje su do sad trebali državni biljezi, obaveze plaćanja u biljezima iz nekog razloga nije oslobođen samo zapisnik o namjeri o sklapanju braka.

– Samo zapisnik o namjeri sklapanju… zašto samo zapisnik? Zašto? Zašto? – ponavljat ćete vi urlajući, i to će biti posljednje čega ćete se sjećati.

Zaštozaštozaštozaštoza.

– Štoza? – zbunjeno će vas tri mjeseca i tri dana kasnije pitati ljubazni sudac Prekršajnog suda. – Što je štoza?

Eh, što je štoza. Štoza je to što jest, takva kakva jest i kakva je oduvijek, tu je samo zato da bi bila i ni zbog čega drugog. Jer inače što? Inače, jasno, ništa. A ništa ne postoji. Postoji samo Zakon o upravnim pristojbama. I, naravno, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, Narodne novine 5/90, koji u članku 17. lijepo propisuje kako će se „onaj tko vrijeđa državne službenike kazniti zatvorom do trideset dana ili novčanom kaznom u protuvrijednosti do dvjesto njemačkih maraka“.

Da, gospodo, njemačka marka. Zagonetni šareni papirić na kojemu kićenim slovima piše „Deutsche Bundesbank“, a nije važeća njemačka valuta, dragocjeni listić na kojima kićenim slovima piše „hundert deutsche mark“, a nije taksena marka. Od 1. siječnja 2002. godine na snazi je, naime, uredba njemačke vlade o uvođenju eura, i sve otada – kako je onomad svečano objavio njemački kancelar za građanska stanja – slavna njemačka marka je prošlost. Osim, eto, u hrvatskom Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Zašto? Zato što je tako, samorazumljivo i samopodrazumljivo, i tako kako jest i zato što tako jest. Jer čemu inače život i čemu čovjek, čemu svemir, svijet, Republika Hrvatska, Županija koprivničko-križevačka i Gordan Jandroković?

Ako to nije štoza, ja evo ne znam što jest.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.