Povijesno “Ne, ne, ne”

Podijeli:
boris dežulović
Tanja Draškić Savić

Točno tri i pol godine kasnije - tek što su im nekako zacijelile rane na srcu - Hrvati su, eto, prošlog utorka navečer šokantnim vijestima iz Nizozemske opet „duboko pogođeni u srce“. Sve je bilo kao onda, opet su gorjele društvene mreže, opet su se potpisivale peticije, poklinjala „međunarodna pravda“ i raskrinkavala svjetska zavjera protiv Hrvata. I opet, kao onda, javio se i sam državni vrh.

Istina, navikli su Hrvati na loše vijesti s tamošnjih sudova, sve otkako su ono 1993. suci u Amsterdamu pokrali splitskog Hajduka, a Ajax iz šest čistih ofsajda dao šest golova. Posljednji put, recimo, suci su u Nizozemskoj šokirali Hrvate 2017.: najprije je toga ljeta međunarodni Arbitražni sud u Haagu u hrvatsko-slovenskom graničnom sporu dodijelio Sloveniji Piranski zaljev, a Međunarodni sud za ratne zločine par mjeseci kasnije u istom gradu na dvadeset godina robije osudio generala HVO-a Slobodana Praljka, koji je nakon izricanja presude u izravnom televizijskom prijenosu iz Haaga ritualno ispio bočicu otrova i srušio se mrtav.

Šok je tada bio utoliko veći što su i proces pred Arbitražnim sudom i prijenos suđenja Praljku Hrvati pratili potpuno sigurni da će pobijediti – da će dobiti Piranski zaljev, a general Praljak odšetati na slobodu – mjesecima uvjeravani od političara i novinara kako je pravda na njihovoj strani i kako je ta stvar već gotova. Štoviše, sve je već odavno bilo spremno za vatromet nad Savudrijom i svečani doček Slobodana Praljka.

Kad ih je tako nakon Arbitražnog suda iz Haaga ošamario i Međunarodni sud za ratne zločine, vulkanski je gnjev te novembarske večeri prokuljao iz Hrvata: konsternirani narod izašao je na ulice, gorio je Facebook, proklinjala se na društvenim mrežama „međunarodna pravda“ i raskrinkavala svjetska zavjera protiv Hrvata, pokrenuta je čak i peticija da se haška presuda poništi, a oglasio se, jasno, i državni vrh.

„Ovo je hrvatski narod pogodilo duboko u srce. Nažalost, suci su upali u zamku pogrešnog tumačenja svoje zadaće, postavivši se kao politički arbitri“, komentirala je tada haašku presudu predsjednica Grabar-Kitarović, pozivajući na kraju Hrvate da „ostanu mirni i dostojanstveni“: „Glavu gore, gledajmo u budućnost!“ „Hrvatskoj je ovo neprihvatljiva odluka, to je duboka moralna nepravda prema hrvatskom narodu“, prosnažio je te večeri i predsjednik Vlade Andrej Plenković, obećavajući kako će Hrvatska „razmotriti sve pravne i političke instrumente kako bi presudu osporili pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda“.

Točno tri i pol godine kasnije – tek što su im nekako zacijelile rane na srcu – Hrvati su, eto, prošlog utorka navečer šokantnim vijestima iz Nizozemske opet „duboko pogođeni u srce“. Sve je bilo kao onda, opet su gorjele društvene mreže, opet su se potpisivale peticije, poklinjala „međunarodna pravda“ i raskrinkavala svjetska zavjera protiv Hrvata. I opet, kao onda, javio se i sam državni vrh.

Predsjednik Republike Zoran Milanović zaključio je otprilike isto što onomad Kolinda Grabar-Kitarović, kako su „suci upali u zamku pogrešnog tumačenja svoje zadaće“ i „postavili se kao politički arbitri“. „Kad pogledate u Oxfordov rječnik ‘prevara’ ili ‘fraud’, to je to!“, napisao je bijesni predsjednik na Facebooku ovog utorka, pozvavši Hrvate – baš poput svoje prethodnice – da podignu glave i gledaju u budućnost: „Glavu gore, a ovo neka se ne zaboravi!“, poručio je Hrvatima razočarani, ali ponosni Zoran Milanović. I premijer Plenković je po prilici jednako kao i 2017. ocijenio kako je „ovo neprihvatljiva odluka“ i „duboka moralna nepravda prema hrvatskom narodu“. „Sustav je takav, sve se svelo na političku, blokovsku podjelu, to je po meni šteta“, komentirao je ovaj put ponosni, ali razočarani predsjednik Vlade.

Bio sam, priznajem, zbunjen. Te sam večeri, naime, gledao prijenos utakmice Chelsea-Leicester – po običaju, od još jedne historijske hrvatske borbe za pravdu važnija mi je bila već i engleska Premier liga – pa mi je posve promakao „breaking news“ iz Nizozemske. O čemu je, dovraga, riječ?, pitao sam se. Je li to međunarodni Arbitražni sud dodijelio Sloveniji cijelu Istru zajedno s istarskim teranom i pola Međimurja zajedno s međimurskom gibanicom? Ili je Međunarodni sud za ratne zločine Franju Tuđmana posthumno osudio na smrt? „Prevara“? „Sve se svelo na blokovsku podjelu“?! Nije valjda Međunarodni sud pravde ukinuo LNG američki terminal na Krku i omogućio Rusima monopol na hrvatskom tržištu tekućeg plina?

Stvar je, međutim, bila još gora: hrvatska pjevačica Albina Grčić nije se uspjela plasirati u finale Eurosonga u Rotterdamu! Jedan generički algoritam’n’blues pjesmuljak, kojega smo zaboravili već do njegova prekasnog završetka, međunarodni je sud za zločine protiv čovječanstva ocijenio slabijim od desetak sličnih generičkih algoritam’n’blues pjesmuljaka, i Hrvati su potpuno izgubili živce. „Dancing, dancing/ think you, think you, fancy/ tick-tock, ne, ne, ne, ne, ne“, pjevala je lijepa Albina na perfektnom eurosonškom, ali Europa nije prepoznala kolosalni hrvatski doprinos suvremenoj zapadnokršćanskoj kulturi.

Šok je bio utoliko veći što su prijenos iz sudnice u Rotterdamu Hrvati pratili potpuno sigurni u Albininu pobjedu, mjesecima uvjeravani kako je splitska pjevačica favorit na kladionicama: štoviše, sve je bilo spremno za slavlje, vatromet i svečani doček. S nemoćnim gnjevom gledali su tako Hrvati kako im se povijest ponavlja i zajebava ih, vrisak užasa rasparao je mračnu svibanjsku noć kad je vidno razočarana Albina u green roomu dohvatila čašu i prkosno potegla gutljaj, uzdah kolektivnog olakšanja oteo se Hrvatima kad su shvatili da je ipak bio samo šampanjac.

Vulkanski je gnjev stoga prošlog utorka prokuljao iz Hrvata, gorio je Facebook, proklinjala se na društvenim mrežama „međunarodna pravda“ i raskrinkavala svjetska zavjera protiv Hrvata, pokrenuta je i peticija da se presuda poništi i Albini omogući zasluženo finale, a reagirali su, vidjeli smo, i premijer i predsjednik. Članovi žirija optuženi su da se postavili kao politički arbitri, tako nešto – „sve se svelo na političku, blokovsku podjelu“, dakle dobru staru skandinavsku zavjeru protiv Hrvata – ali, kako reče predsjednik, „glavu gore“: državni vrh, ne treba sumnjati, „razmotrit će sve pravne i političke instrumente kako bi pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda osporio nepravednu odluku žirija“.

Hrvati, vječne žrtve velikih i moćnih. Piranski zaljev i generala Praljka možda smo vam i oprostili, ali Albinu nikad. Vrijeme je stoga da međunarodnoj zajednici konačno kažemo prkosno, historijsko: „Tick-tock, ne, ne, ne, ne, ne!“

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1 info portala

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.