Jebo vas Vukovar

Boris Dežulović 02. stu. 202112:17 > 12:36
Podijeli:
boris dežulović
Izvor: Tanja Draškić Savić

Jebo vas Vukovar. Odavno je to trebalo reći, pa kad Grad Heroj to ne može - jer mrtva usta ne govore - evo ja ću.

Jebo vas Vukovar.

Punih je, eto, trideset godina kako ga ne vade iz pozlaćenih usta, trideset nam godina njime mjere domoljublje, da bi nakon trideset godina hipnotičkog domobojaznog mrmorenja Vukovar – kao, uostalom, svaka riječ kad se trideset godina bez prestanka ponavlja – bio do kraja ispražnjen od svakog pojedinačnog značenja, svrhe i smisla, tek konfekcijski grobljanski lampion kao šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti.

„Razgovarali smo s organizatorima i složili se kako navedeni datum održavanja koncerta nije odgovarajući. Koncert je planiran u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti, kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“, napisao je tako gradonačelnik Ivan Bosančić u obrazloženju odluke da se otkaže koncert Rade Šerbedžije na Filmskom festivalu glumca u Vinkovcima 15. studenoga, dakle „u tjednu kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.

„U tjednu“.

Za potrebe ovog ogleda pretpostavimo čak da gradonačelnik Vinkovaca Šerbedžijin koncert ne otkazuje zato što je „u tjednu pijeteta za žrtve Vukovara“ koncert Rade Šerbedžije – dakle Srbina i izdajice – nego zato što je „u tjednu pijeteta za žrtve Vukovara“ uopće koncert. Smije li se dakle biti živ „u tjednu pijeteta“?

Kad je onomad počeo proces balzamiranja Vukovara i njegova pretvaranja u beatificiranu mumiju za strahoštovanje, „počast žrtvama Vukovara u miru i s pijetetom“ odavala se na dan pada Grada Heroja. Toga 18. studenoga, evo već punih trideset godina, Hrvatska zabranjuje svaki oblik života i sa žrtvama Vukovara solidarizira se obrednim jednokratnim samoubojstvom, a nekoncentrirani umjetnici – što svoje predstave, promocije i koncerte neoprezno uglavljuju 18. studenoga – vezuju su na stup srama i ritualno posipaju pepelom. Prije točno deset godina, recimo, 18. studenoga 2011. – nakon što je nekadašnji šef splitske Hvidre Kristijan Petrić upozorio kako je „neprimjereno zabavljati se na Dan sjećanja na pad Vukovara, kada se u Splitu već tradicionalno u Vukovarskoj ulici pale svijeće za poginule i stradale“ – otkazan je već ugovoreni koncert TBF-a u splitskoj Spaladium Areni.

Godinu dana kasnije, istoga je datuma odgođena – sad ćete reći da se zajebavam, ali uopće ne – redovna sjednica Gradskog vijeća Dubrovnika, nesmotreno zakazana za 18. studenoga 2012. “Oštro prosvjedujemo protiv datuma sazivanja sjednice Gradskog vijeća na dan kad svi hrvatski domoljubi hodočaste u Vukovar“, prosvjedovao je dubrovački hadezeovac Teo Andrić, i sjednica je, razumljivo, odgođena do daljnjeg. U trenutku pisanja ovog teksta nije poznato je li do danas već održana.

Istoga je dana u Sinju, u noći sa 17. na 18. studenoga 2012., trebala biti održana tradicionalna Noć kazališta. „U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Vukovara, čemu odlazak u kazalište? Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja? Njihova Noć kazališta, noć emocije veselja, treba biti noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina!“, autoritativno je ustravljene kulturnjake iz sinjskog Pučkog učilišta postrojio stanoviti Filip Ratković, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, nakon čega je kazališna manifestacija, jasno, otkazana.

Koju godinu kasnije, 2017., tradicionalna Europska noć kazališta – koju su strani centri moći, to je barem jasno, perfidno uglavili u treću subotu u studenome – opet je tako pala na 18. studenoga, na što je ovaj put reagirao koprivnički reichskulturtreger Mladen Pavković, upozorivši Vladu da će se, sad citiram, „u vrijeme dok ljudi budu odavali počast nevino stradalim Hrvatima, u kazalištima zabavljati uz neke od predstava, među kojima će biti i onih čiji su autori srbijanski pisci“. Na što je Ministarstvo kulture zaista mrtvo ozbiljno odgodilo Europsku noć kazališta, sve kako se, opet citiram, „ne bi poklapala s Danom sjećanja na žrtve Vukovara“.

„U vrijeme dok ljudi budu odavali počast nevino stradalim Hrvatima, u Vinkovcima će se zabavljati uz koncert srbijanskog glumca“, jednako je po prilici zvučalo i obrazloženje vinkovačkog gradonačelnika, samo što „zabava“ ovaj put nije zakazana 18. studenoga, već puna tri dana ranije. Ali još uvijek, shvatili ste, „u tjednu kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.

„U tjednu“. Prostor komemoracije tako je s Dana sjećanja proširen na cijeli tjedan. Što je sljedeće? Cijeli mjesec?

„Smatram da zbog svih onih koji u studenome u Vukovaru i našoj županiji odaju počast žrtvi herojskog grada, održavanje koncerata u tom periodu nije primjereno“, dodao je vinkovački gradonačelnik u nastavku priopćenja o otkazivanju Šerbedžijina koncerta. Dan sjećanja na žrtve Vukovara proširen je tako na Tjedan sjećanja, pa već u sljedećoj rečenici na cijeli Mjesec sjećanja. „U studenome se odaje počast žrtvi herojskog grada“, pa „održavanje koncerata u tom periodu nije primjereno“.

Mjesec dana, idemo dalje, daje li netko više? Dva mjeseca, tromjesečje? Godišnje doba? Nudi li itko zimu – „u kojoj odajemo počast žrtvi herojskog grada“ – kao „period u kojemu održavanje koncerata nije primjereno“? Imamo vukovarsku zimu, daje li tko više? Idemo na cijelu kalendarsku godinu, nudi li netko „godinu u kojoj odajemo počast Vukovaru“? Desetljeće? Dva desetljeća? Tri? Trideset godina kao period u kojemu nijedan oblik života nije primjeren? Prvi put, drugi put, svaki put, prodano!

U tih trideset godina, eto, Vukovar je od grada-mučenika postao krampus za zločestu djecu Domovine, riječ na koju se stoji mirno ili kleči na kukuruzu, joker odgovor na svako „neprimjereno“ potpitanje, kojega će onda iz čista mira – istog valjda onog „mira“ u kojemu mu „odajemo počast“ – hrvatski domoljubi skandirati i na utakmici protiv Malte i na demonstracijama protiv cijepljenja, pretvorivši na koncu Vukovar u ono „posljednje utočište hulja“ Samuela Johnsona.

Jebo vas Vukovar.

Istog dana kad je iz službenog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević mucajući je pred navijačkim ološem morao objašnjavati kako je uklanjanje njihova murala „u počast Vukovaru“ na trafo stanici u Savskom Gaju bila grozna greška, požurivši obećati kako će taj jeftini kič biti odmah obnovljen o gradskom trošku. Teško, eto, da ima preciznije mjere vukovarskog martirija: slavni Grad Heroj danas je tek nekoliko grobljanskih križeva nevješto nažvrljanih na jednoj zagrebačkoj trafo-stanici.

Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala, Državni zavod za statistiku objavio je službenu procjenu broja stanovnika u hrvatskim gradovima, po kojoj u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po posljednjem popisu stanovništva 2011.: samo, eto, u posljednjih deset godina – od onog otkazanog koncerta TBF-a do danas – mrtvi je Grad Heroj napustila čak petina stanovništva, pet i pol tisuća njih.

U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi: čak ni iz poslovično zapuštene, umiruće, odustale i potresom sjebane Petrinje nije otišlo više ljudi nego iz Vukovara. Cijela jedna dupke ispunjena dvorana mladih Vukovaraca otišla je iz Grada Mrtvih, kojega se – više nego što su ga se ikad bojali četnici – danas boje Hrvati, što ucijenjeni državnim pijetetom žure staviti crveni lampion na prozor i provjeravaju jesu li slučajno za Dan, Tjedan ili Mjesec sjećanja slučajno, gluho bilo, planirali kakav ljudski život.

Istovremeno, niti u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar. Samo Plenkovićeva Vlada, podsjetio je nekidan Indeks, pred lanjske se izbore hvalila kako su u Vukovarsko-srijemsku županiju i grad Vukovar uložili osam stotina šezdeset tri milijuna kuna, a za program obnove gradske infrastrukture od 2019. do 2022. izdvojila još gotovo milijardu i pol. Proračun Fonda za obnovu Vukovara, primjerice, iznosi sedamdeset četiri milijuna kuna, samo Ministarstvo hrvatskih branitelja za protekle je četiri godine u Grad Heroj uložilo više od stotinu milijuna kuna, a Ministarstvo obrane još pedeset. Konačno, Vlada je prošle godine Vukovaru dodijelila zakonski status Mjesta posebnog domovinskog pijeteta, i službeno ga tako proglasivši mrtvim.

Rezultat? Iz Grada Heroja glavom je bez obzira pobjeglo pet i pol hiljada ljudi. Petina stanovništva. Petina.

Jebo vas Vukovar.

Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar.

Jebala vas smrt.

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.