Glup i najgluplji

Boris Dežulović 06. srp. 202108:03 > 12:04
Podijeli:
boris dežulović
Izvor: Tanja Draškić Savić

Paraziti s balature. Ili, punim nazivom, napušeni paraziti koji i sami žive u luksuzu, pa sa svoje balature zavide uspješnom bogatašu.

Tako je, tim riječima, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nazvao nekoliko građana iste te Republike, mještana Piska, Mimica, Brela, Baške Vode i drugih naselja nanizanih zapadno i istočno od Vruje, koji su zbog nečuvene devastacije te mitske uvale – njihove, zajedničke, narodne uvale, uvale u katastarskom vlasništvu njihove države – od strane predsjednikova prijatelja i donatora Stipe Latkovića, ove nedjelje 4. srpnja organizirali tamo mirni građanski protest.

Napušeni, zavidni paraziti s balature.

U cjelokupnoj tridesetogodišnjoj povijesti hrvatske države, u svih sedam mandata svih pet predsjedničkih glava što su tamo glavarile, nije na Pantovčaku zabilježen takav bahati prezir prema građanima Republike Hrvatske. A nisam siguran da bi se takvog – čistog, koncentriranog i nebrušenog prezira – našlo zabilježenog čak i da se izlistaju kronike mandata svih njihovih prethodnika, maršala, poglavnika, kraljeva i careva. Cijela je hrvatska povijest pritom upravo povijest prezira prema takozvanom narodu, pa svejedno nije zabilježeno da je neki državni glavar tako bahato, s visoka, pljunuo na nekog građanina sa samog dna hranidenog lanca.

Zabilježeno je, ne kažem, i težih riječi: kad su se, recimo, točno osamdeset godina prije demonstracija u Vruji neki građani jednako pobunili i pozvali na otpor okupaciji, vlast ih je nazvala čak i „opasnim banditima“, ali niti su to tada bili stanovnici malih mista oko Vruje, već članovi Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom – koji su 4. srpnja 1941. pozvali narod i građane na oružani ustanak – niti ih je banditima nazvala demokratska kakva domaća vlast, već Glavna komanda njemačkog Wehrmachta.

Osamdeset godina kasnije, eto – kako se povijest ovdje već veselo vrti i okreće iz tragedije u farsu – predsjednik Zoran Milanović, kandidat SDP-a, izravne povijesne i pravne sljednice KPJ i SKH, točno na godišnjicu ustanka njegove bivše Partije isti onaj narod i iste građane naziva opasnim banditima, parazitima s balature. Koji, eto, zavide vrijednim i radišnim Nijemcima. Pardon, Stipi Latkoviću.

Čak ni notorni Franjo Tuđman, Milanovićev nedosegnuti politički uzor, kad je onomad na proslavi sedme obljetnice Mladeži HDZ-a u listopadu 1997. održao svoj slavni govor – upozoravajući kako „veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i prodane duše” – čuvenim svojim zavidnim „jalnuškim diletantima“ nije častio nezadovoljne hrvatske glasače iz provincije, nego novinare i opoziciju, jalnu na veličanstveni uspjeh HDZ-a.

U potresnom povijesnom obratu, jalnuški diletant na koncu je ispao sam Zoran Milanović, bolno zavidan Franji Tuđmanu koji je protiv sebe imao zajebane nezavisne medije i organiziranu političku opoziciju, historijske „smušenjake i smutljivce, mutikaše i bezglavnike i jalnuške diletante što žele obezvrijediti veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti“. Dočim tužni klaun Milanović protiv sebe ima, eto, par zavidnih parazita iz Piska i Baške Vode što žele spriječiti jednog mahnitog građevinara i obezvrijediti veličanstveno oskvrnuće jedne prekrasne uvale.

Točno toliko niža je onda i Milanovićeva cijena. Za predsjedničku milost i zaštitu u Tuđmanovim je zlatnim devedesetima valjalo iskeširati nekoliko milijuna maraka, podijeliti obitelji nekretnine, biznise i fondove, te zaposliti nekoliko stotina prijatelja, kumova i pouzdanika, dok je drugoligaški seoski tajkunčić Stipe Latković predsjednika Milanovića na akcijskoj rasprodaji kupio za jebenih šezdeset hiljada kuna donacije u predizbornoj kampanji. Za kusur mu zaposlivši sina na svojoj privatnoj seoskoj televiziji.

Šezdeset hiljada kuna i zaposlenje sina na lokalnoj televiziji! Tužne li propasti institucije predsjednika Republike: kad je Gojko Šušak prije dvadeset pet godina plaćao predsjednikovo visoko pokroviteljstvo za svoje mafijaške i švercerske pothvate, Tuđmanovoj je kćeri Nevenki za početak morao dati atraktivni poslovni prostor Ministarstva obrane u centru Zagreba, u Zvonimirovoj ulici. Ivica Todorić, recimo, za Tuđmanovo je pokroviteljstvo morao s njegovom kćeri sklopiti pet milijuna kuna težak ugovor o proizvodnji korneta za Agrokorov Ledo.

Šezdeset hiljada? Pa donacije od šezdeset hiljada seoski su tajkuni u to vrijeme davali samo za Nevenkin privatni automobilistički klub, da se Tuđmanov unuk Siniša malo igra auto-utrka. S tim da je ipak bila riječ o šezdeset hiljada njemačkih maraka, a ne hrvatskih kuna.

Sic transit gloria praesidiarii! U kratkoj su tridesetogodišnjoj povijesti te institucije zapamćena zaista brojna moralna i ljudska posrnuća, ali nitko nije pao toliko nisko kao Zoran Milanović. U vjerojatno najlakšem i najjednostavnijem političkom izboru ikad postavljenom pred tu instistuciju – u kojemu je na jednoj strani besprizorni, bahati tajkun koji usprkos bezbrojnim rješenjima državnih institucija dvadeset godina ore padine najljepše dalmatinske uvale i na zemljištu koje je jedan kroz jedan vlasništvo Republike Hrvatske ziđa privatni resort, a na drugoj grupica nemoćnih stanovnika okolnih malih mista – u izboru dakle bez ikakvog političkog rizika, gotovo pa i izmišljenom za skupljanje jeftinih populističkih bodova, Zoran Milanović bez razmišljanja staje na stranu okupatora državne zemlje, jer mu je dao šezdeset hiljada kuna donacije! Pravdajući svoju podršku činjenicom da njegov kamarad za to zbog čega se demonstranti bune nikad nije ni optužen ni osuđen.

Ukratko, ako niste shvatili – ne zamjeram, jer shvatiti nije lako – demonstrante koji upozoravaju državne institucije kako bogati kabadahija zbog sustavne uzurpacije državnog zemljišta nijednom u dvadeset godina nije ni optužen, a kamoli osuđen, predsjednik Republike podsjeća da je rečeni kabadahija čist pred zakonom, jer nijednom u dvadeset godina nije ni optužen, a kamoli osuđen!

Za one kojima se učinilo da notornog bespravnog graditelja, koji nikad ni za što nije ni optužen ni osuđen, predsjednik Republike brani kao čovjeka nikad ni za što nije ni optužen ni osuđen, ponovimo: notornog bespravnog graditelja, koji nikad ni za što nije ni optužen ni osuđen, predsjednik Republike brani kao čovjeka nikad ni za što nije ni optužen ni osuđen.

Zavodljivo je lako iz te premise izvesti zaključak kako je predsjednik Zoran Milanović rijetko glup čovjek. Ja sam, recimo, računao i provjerio devet puta, i svaki put Milanović je ispao glup kao pikamer. Nije, međutim, ni to samo po sebi ništa loše. Biti glup temeljno je ljudsko pravo, i glupi su ljudi ravnopravni građani Republike Hrvatske sa svim građanskim pravima, uključujući i pravo da biraju i pravo da budu izabrani. Štoviše, čak i kad su izabrani – kao što je to pravo glupih iskoristio Zoran Milanović – glupi ljudi imaju sav demokratski legitimitet da svojom glupošću krivo vide svijet oko sebe, pa da nikad osuđene kriminalce brane kao neosuđivane, a onima što su osuđeni, recimo za ratne zločine, dijele odlikovanja.

Jednostavno, glupi ljudi rade glupe stvari. Glupom predsjedniku stanovnik malog nekog mjesta na obali može tako izgledati kao parazit, jer valjda ima privilegij živjeti kraj mora, dok se on siromah zlopati po Zagrebu, a na more može samo Vladinim avionom. Glup čovjek, recimo, ne mora znati što znači riječ „balatura“, pa mu može zvučati kao luksuzni neki građevinski aneks koji skuži za zavidno gledanje u bogataška imanja: govorimo, uostalom, o istom glupanu kojemu je nedavna deklaraciju NATO-a zazvučala „kao da ju je pisala nevladina organizacija iz Sarajeva“. Sam Bog zna što su u Milanovićevom plitkom umu „parazit“, „balatura“, „nevladina organizacija“ i „Sarajevo“.

Na svašta, kako vidite, glup čovjek prirodom svoje gluposti ima pravo. Na svašta ima pravo čak i kad je predsjednik države. Ono na što glup predsjednik, međutim, nema pravo, jest podrška uzurpaciji državnog zemljišta. Toga prava Milanović se odrekao kad se kandidirao za predsjednika države: sve do tada on je slobodno mogao ljetovati kod svoga prijatelja Stipe Latkovića, sve do tada slobodno je mogao blagosloviti i svetom vodicom škropiti njegove nakazne i protuzakonite gradnje na državnom zemljištu. Glupim ljudima, najzad, i to može biti lijepo.

Od trenutka kad se, međutim, ceremonijalno zakleo da će se „držati Ustava i zakona“, te „bdijeti nad djelovanjem svih tijela državne vlasti i čuvati opstojnost i jedinstvenost Republike Hrvatske“ – „tako mi Bog pomogao!“ – Zoran Milanović, čak i kad je glup, dužan je jednako se brinuti i za poštovanje Zakona o gradnji i Zakona o postupanju s bespravno izgrađenim zgradama, jednako bdijeti i nad djelovanjem građevinskih inspekcija, i jednako čuvati suverenitet Republike Hrvatske na Vruji: od trenutka kad je postao predsjednik Republike Hrvatske, bez obzira koliko je privatno glup, Milanović je po zakonu i Ustavu predsjednik i tog državnog zemljišta.

Glupi ljudi, ukratko, mogu imati prijatelje i među kriminalcima i među ratnim zločincima, glupim ljudima takvo jedno nježno prijateljstvo može biti važnije od zakona i teritorija Republike Hrvatske – osobno čak i poštujem takav kult prijateljstva i prijatelja: meni je, recimo, svaki važniji od teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske – ali predsjedniku, taman da je najgluplji od sviju glupih, važnije biti ne može i ne smije.

Jebiga. Da je ostao konzultant albanskog premijera, parazit dakle na albanskom budžetu, Milanović je s balature Kryeministrije u Tirani mogao o Vruji i Stipi Latkoviću govoriti što god mu padne na pamet. I dalje bi, jasno, bio glup, ali konzultant albanskog premijera barem nema nikakvih ustavnih obaveza prema zaštiti državnog zemljišta na Vruji.

„Sorry“, kako bi rekao sam Zoran Milanović.

Što god on mislio da to znači.

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1 info portala

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.