Kome je svjetonazor kruha dao?

Boris Dežulović 03. stu. 201513:39 > 13:50
Podijeli:
Izvor: N1

Svjetonazor je, shvatili smo, u zemlji Hrvatskoj danas tek artefakt političke i socijalne arheologije, nešto kao leptir kravata ili telefonska govornica.

Zastarjela je to stvar, nitko više ne nosi svjetonazor, na čovjeka sa svjetonazorom gleda se sažaljivo, kao da nesretnik nosi kariranu flanelastu košulju ili divovski double-decker kasetofon na ramenu: mladi, napredni, urbani i moderni danas ne nose svjetonazor.

„Ja ne umanjujem važnost tih pitanja“, objasnio je tako u Slobodnoj Dalmaciji lider Mosta Božo Petrov, „ali znam da je važnije da budemo homogeni oko toga što moramo napraviti za gospodarski razvoj, a ne svađati se oko pitanja koja ne mogu donijeti otvaranje nijednog radnog mjesta.“

Mladi i uspješni metkovski gradonačelnik najnovija je zvijezda takozvanog „trećeg puta“, šarenog kataloga s ponudom ni-desno-ni-lijevo-nego-na-posao, što pamti brojne spasitelje koji su Hrvatsku iz močvare svjetonazorskih podjela spašavali ekonomskim programima – od zaboravljenih tehnomenadžera iz grupe „dečki iz Hennessyja“, preko američkog kauboja Borisa Mikšića, do wikipedijski obrazovanog Ivana Vilibora Sinčića, koji je u predizbornim sučeljavanjima zadivljujuće dosljedno odbijao odgovarati na najjednostavnija da-ili-ne svjetonazorska pitanja, našavši se u jednom trenutku onako mlad, urban, moderan, prpošan i dugokos kao jedini od četiri kandidata bez ikakvog komentara o pobačaju, čak i kad živih dvoje konzervativnih desničarskih mumija pored njega abortus ne bi nužno zabranjivali.

Na jednak način svjetonazorske teme hrabro odbija i Božo Petrov. Čak pet pitanja, valjda pola intervjua potrošio je tako novinar Slobodne Dalmacije bezuspješno pokušavajući od lidera Mosta dobiti kratki odgovor na jednostavno pitanje odobrava li ili ne umjetno potpomognutu oplodnju ili žensko pravo na pobačaj.

Jednako se tjedan ranije herojski odupirao Aleksandru Stankoviću, iskoristivši na pitanje o pobačaju omiljenog jokera vodiča na „trećem putu“, mitološke „stručnjake“. „Ja bih tu stvar prepustio stručnjacima“, odgovorio je Petrov, baš kao da ga je novinar pitao za stav o utjecaju bušenja jadranskog dna na seksualni život liganja, a ne o jednom od temeljnih ljudskih prava.

Petnaestak godina već svjetonazorska se pitanja tako tretiraju kao teme koje valja prepustiti „stručnjacima“, baš kao što, shvatili ste, stručnjacima treba prepustiti gospodarstvo i financije. Jednako kako ekonomiju valja iščupati iz ruku partijske politike i uručiti ekspertima – u Dalmaciji bi rekli „daj dite materi“ – valja ekspertima postaviti i pitanja umjetne oplodnje, pobačaja, homoseksualnosti ili elementarnog antifašizma.

Riječ je o spektakularnijoj među civilizacijskim podvalama: osnovna ljudska prava i svjetonazorska dostignuća prepuštena su tako upravo politici i parapolitičkim „stručnjacima“, od partijskih ideologa do Biskupske konferencije, koji utjecaj svjetonazora na seksualnu slobodu čovjeka tretiraju upravo kao utjecaj istraživanja nafte na seksualni život liganja, sve po onoj „daj dite Crkvi“.

Petnaestak godina kasnije, svjetonazor je tek beskorisni historijski atavizam – kad je to neki svjetonazor „donio otvaranje ijednog radnog mjesta“? – i služi još samo za „svađanje“, odnosno razbijanje jedinstva nacije, trajno podijeljene oko sitnih svjetonazorskih pizdarija. Što svjetonazor a priori smješta u negativne političke fenomene: ne mogu, kako nam je jasno rečeno, ljudska prava ili antifašizam biti važniji niti od brutto društvenog proizvoda, a kamoli od nacionalnog jedinstva.

Podvala je pomno planirana, i vodiči na „trećem putu“, čak i kad nisu izravnim dijelom „zločinačkog pothvata“, marljivo rade za isti viši cilj: slobodarski svjetonazor više nije civilizacijsko dostignuće, već drugi kraj na paleti ekstrema, pitanje suprotstavljenih krajnosti. Antifašizam se u Hrvatskoj odavno tako više ne računa kao civilizacijska stečevina, već kao politički ekstrem jednake negativne specifične vrijednosti kao fašizam. Kad, međutim, trećeputnici namjernici ponavljaju mantru kako se treba okrenuti ekonomiji, a fašizam i antifašizam prepustiti povjesničarima, dakle „stručnjacima“, oni nikad – ali baš nikad – ne rade na štetu fašizma, kojemu kao civilizacijski etabliranom Zlu od svih „stručnjaka“ trebaju samo historiografski revizionisti.

Princip je isti kod svih svjetonazorskih tema: homoseksualnost nije privatna seksualna sloboda, već tema za revizionističke „stručnjake“, koji će ga onda procesuirati kao kaznenozakonski ekstrem ravan pedofiliji. U usko stručnom smislu, recimo, pravo na pobačaj ne spada u katalog prava žene na svoje tijelo, već u uzurpaciju javnog dobra, a medicinski potpomognuta oplodnja više nije znanstveno i civilizacijsko dostignuće za dobro čovjeka, nego izravno miješanje u „Božji plan“, odnosno „čudne putove Gospodnje“. Guranje tih pitanja na niža mjesta liste prioriteta uvijek je, bez izuzetka i greške, na štetu stečenih prava i sloboda, a u korist „Božjih planera“.

Iz nekog razloga, naime, samo „čudne putove Gospodnje“ ne treba ostavljati ekspertima: nikad ni od koga niste čuli da nam se valja posvetiti rastu industrijske proizvodnje, a tu stvar – to dakle postoje li Bog, Sveto Trojstvo, Raj ili Pakao – prepustiti stručnjacima.

„Čudni putovi Gospodnji“ ispostavljaju se tako kao zadani okvir za gospodarstvo, u kojemu, eto, homoseksualnost, umjetnu oplodnju i antifašizam i uopće ta nevažna, kako se zovu, svjetonazorska pitanja treba prepustiti kompetentnim stručnjacima. Kako znamo da su dva takva poznata svjetonazorska „čudna puta“ – jedan za Raj, drugi za Pakao – industrijska proizvodnja, shvatili ste, spada u „treći put“: Gospod nema ništa jedino s padom gospodarskog rasta ili stopom nezaposlenosti, tu ne pomaže ni Dragi Bog, a kamoli HDZ ili SDP. Zato se pod „stručnjacima za ekonomska pitanja“ podrazumijevaju ekonomisti, a pod „stručnjacima za svjetonazorska pitanja“ eksperti iz Biskupske konferencije. Zato se, najzad, na kraju tog punog lupinga pod „svjetonazorom“ – čak i kad ga se dobronamjerno otklanja – podrazumijeva antifašizam, a ne fašizam.

Zato, eto, ideolozi „trećeg puta“ nemaju problem ni kad dolaze iz konzervativnog, natražnjačkog miljea, poput opskurnog Hrasta, niti kad kod njega završavaju, poput rečenog Vilibora Sinčića, koji se veselo instagramira s kojekakvim nacističkim primatima, ali nikad s „esktremima“ na drugoj strani.

Stvar s ostavljanjem svjetonazorskih pitanja „stručnjacima“ i vremenu fascinantno podsjeća na okvir ekonomske krize iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je široko rasprostranjena bila popularna teza kako se Savezno izvršno vijeće, dakle Vlada, treba baviti isključivo ekonomijom, inflacijom i spašavanjem države od ekonomskog kolapsa, a politička i ideološka pitanja prepustiti Partiji i Centralnom komitetu, ondašnjoj „biskupskoj konferenciji“. Ante Marković i njegovi reformisti bili su zapravo pioniri „trećeg puta“: i tada je to, sjetit ćete se možda, lijepo zvučalo – baviti se suzbijanjem inflacije i otvaranjem tržišta, a velikosrpske ideje, četnike, ustaše, partizane, Drugi svjetski rat i Bleiburg prepustiti akademicima i povjesničarima. Gdje je bila greška, nitko živ do danas ne zna: taj je prvi „treći put“ čak bio dao i lijepih rezultata.

Lijepih je rezultata, uostalom, dao svaki sličan historijski primjer. „Savladao sam kaos u državi, vratio red, višestruko povećao proizvodnju na svim poljima nacionalnog gospodarstva, osigurao nova radna mjesta za sedam milijuna nezaposlenih, čija nam je nesreća tako dirala srca, i vratio u domovinu milijune naših sunarodnjaka“, pompozno se tako u svom govoru u parlamentu krajem travnja 1939. godine svojim blistavim rezultatima hvalio jedan njemački kancelar, što je nudeći „treći put“ najprije tijesno osvojio vlast, pa je spektakularnim ekonomskim čudom do sljedećih izbora betonirao, sve baveći se spašavanjem zemlje od ekonomske katastrofe, a ljudska prava, abortus, homoseksualce, Židove i ostala „svjetonazorska pitanja“ prepuštajući „stručnjacima“ i vremenu.

Nakon što se, jasno, riješe ekonomski prioriteti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.