Istinita pripovijest o zemlji ponosnih i hrabrih

Boris Dežulović 08. pro. 202019:25 > 19:27
Podijeli:
Izvor: N1

Bila jednom tamo dolje, u toplim krajevima na južnom moru, lijepa jedna zemlja ponosnih i hrabrih ljudi. Povijest joj je bila krvava i teška: nakon što su u srednjem vijeku zemljom vladali plemenski narodni vladari, primivši neobičnu neku monoteističku vjeru s istoka, sljedeći milenij provela je pod jarmom tuđinskih vladara i krunom velike europske monarhije, da bi nakon velikih promjena koje su u dvadesetom stoljeću resetirale mapu kontinenta konačno postala nezavisnom državom.

Jedan manji dio zemlje proglasio se onda republikom, državom u državi, ali nakon oslobodilačkog rata zemlja je konačno bila jedinstvena, suverena i nezavisna.

Živjeli su ponosni i hrabri u svojoj zemlji sretno i zadovoljno, i živjeli bi tako valjda sve do kraja bajke, da četvrt stoljeća kasnije strašna neka zarazna bolest, poharavši svijet, nije došla i do tog kuta kontinenta. Zemlja hrabrih i ponosnih bila je podijeljena: dok su vlasti tvrdile da je zaraza pod kontrolom, a vjerski poglavari da je riječ o Božjoj volji, neki su plemenski vračevi i samouki epidemiolozi tvrdili kako epidemija zapravo uopće ne postoji, i kako je riječ o uobičajenoj bolesti kakvih je oduvijek bilo.

Onda je Svjetska zdravstvena organizacija objavila kako je situacija s epidemijom, obzirom na broj zaraženih i umrlih, najgora upravo u zemlji ponosnih i hrabrih. Onda su iz bijelog zapadnog svijeta stigle vijesti da su vračevi iz velike farmaceutske korporacije razvili gotovo stopostotno efikasno i sigurno cjepivo. Onda je vlada objavila kako je za narod nabavila dovoljnu količinu cjepiva.

Onda je zemljom ponosnih i hrabrih zavladala panika.

Samouki epidemiolozi, vjerski poglavari i radikalni fanatici počeli su širiti glasine kako cjepivo zapravo uzrokuje rak, AIDS i žensku sterilnost, kako je vakcinacija podmukla zavjera velikih sila novog svjetskog poretka da uništi narod ponosnih i hrabrih i uguši njihovu vjeru, i kako su za izlječenje od opake bolesti dovoljni tradicionalna narodna medicina, čitanje Svete knjige i ustrajna molitva Bogu.

Kako će bajka o zemlji hrabrih i ponosnih ići dalje? To znamo: neće pomoći ni apeli svjetskih znanstvenika ni uvjeravanja vjerskih poglavara i braće iz drugih država, zemalja manje ponosnih i manje hrabrih: upravo nasuprot, u jednom dijelu zemlje – onom najkonzervativnijem i najreligioznijem – ocijenit će to izdajom vjere i porazom pred snagama novog svjetskog poretka.

Ustravljeni roditelji zaključat će onda djecu u kuće, a plemenski glavari postaviti seoske straže, čak i oružjem tjerajući liječnike s cjepivom, pozivajući se pri tom na ljudsko i Božje pravo roditelja da sami odlučuju o svojoj djeci. I kad nakon par godina strašna bolest u ostatku svijeta već bude gotovo iskorijenjena, u narodu ponosnih i hrabrih epidemija će eksplodirati, broj zaraženih preko noći će porasti šest puta i lijepa zemlja u toplim krajevima na južnom moru ostat će praktički jedino žarište zaraze na cijelom svijetu.

Znamo li, međutim, kako će bajka o zemlji hrabrih i ponosnih završiti? Znamo i to: kad im nakon dvije godine opaki virus pohara zemlju, pa im bolnice i groblja postanu pretijesni, i kad seoskim vračevima konačno dođe iz dupeta u glavu, ponosni i hrabri pokunjeni će pristati na strašno cjepivo. A Svjetska zdravstvena organizacija brojat će nesretnike za koje je bilo kasno.

Ovo, naravno – do sad ste to shvatili i sami – nije bajka. Ovo je istinita priča. Ovo je poučna istinita priča.

Već zaboravljena epidemija poliomijelitisa, u nas znanog kao dječja paraliza, davna priča o cjepivu koje je spasilo milijune dječjih života, kampanji Svjetske zdravstvene organizacije u Africi i antivakserskoj histeriji na sjeveru Nigerije, u svjetskom žarištu epidemije, i danas se na svjetskim epidemiološkim katedrama izučava kao strašan i poučan case study.

Da, Nigerija, zemlja hrabrih i ponosnih ljudi, dolje u toplim krajevima na obalama Atlantika: zemlja kojom su u srednjem vijeku vladali plemenski vladari primivši s istoka islam, provevši sljedeći milenij pod tuđinskom vladarima i britanskom krunom, da bi nakon revolucionarnih promjena u Africi, građanskog rata i uključenja Biafre u ustavnopravni poredak konačno postala jedinstvenom, suverenom i nezavisnom. Tko zna koliko bi, eto, Nigerija živjela tako sretno i zadovoljno, da četvrt stoljeća kasnije nije izbila epidemija dječje paralize, i da zemlja ponosnih i hrabrih odjednom nije postala najgora na cijelom svijetu, brojeći osamdeset posto svih zaraženih u Africi i gotovo polovicu svih svjetskih slučajeva dječje paralize.

I dok su vlasti tvrdile da je zaraza pod kontrolom, a neki epidemiolozi podsjećali kako dječja paraliza postoji oduvijek, islamski vođe svjedočili su kako je riječ o Allahovoj volji, uz pomoć vjerskih fanatika iz uskoro slavnog Boko Harama organiziravši 2003. godine bojkot zapadne medicine i antiislamske vakcinacije. „Suvremeni Hitleri iz Amerike i njenih saveznika ubijaju muslimane stavljajući u cjepivo sredstva za sterilizaciju i virus HIV-a!“, autoritativno je grmio ugledni doktor Datti Ahmed, čelnik Vrhovnog šerijatskog vijeća Nigerije, a iz Vlade države Kano mrvi su ozbiljni računali kako je „žrtvovanje desetak djece zarazi od poliomijelitisa manje zlo od stotina hiljada sterilnih mladih muslimanki“.

Dvije godine ponosni i hrabri muslimanski narodi sjevernih država federalne Nigerije – Kanoa, Zamfare i Kadune – odbijali su tako cjepivo i zaključavali zdravu djecu u sobice, a bolesnu u podrume, oružjem tjerajući stručnjake Svjetske zdravstvene organizacije, uvjereni od svojih političkih i vjerskih vođa kako je vakcinacija podmukla zavjera Amerike i novog svjetskog poretka da uništi islam i muslimane, i kako su za izlječenje od opake bolesti dovoljni tradicionalna narodna medicina, čitanje Kur’ana i ustrajna molitva Allahu.

I tek kad je poliomijelitis – do tada već iskorijenjen u ostatku svijeta – poharao Nigeriju, kad je broj zaražene djece narastao šest puta, a sjever zemlje postao praktički jedino preostalo svjetsko žarište, tamošnji su se islamski glavari smilovali djeci. Ali čak i tada samo pod jednim uvjetom: da vakcinaciju provedu pravovjerni vračevi iz najmnogoljudnije bratske islamske zemlje – doktori iz Indonezije.

Konačno, da skratim, prije mjesec-dva – usred svjetske pandemije covida-19 – nezapaženo se po zabitim kutcima na periferijama novina i internetskih portala provukla kratka vijest da je Svjetska zdravstvena organizacija, pet godina nakon posljednjeg zabilježenog slučaja zaraze, proglasila Nigeriju polio-free zemljom, službeno tako objavivši kraj afričkog rata protiv dječje paralize.

Istinita bajka o šejtanskom virusu, seoskim vračevima i zlim zapadnjacima – prigodno privedena završetku usred svjetske pandemije covida-19 – nije, međutim, poučna samo za zamišljenu neku drugu, bilo koju zemlju ponosnih i hrabrih u toplim krajevima na kakvom južnom moru, koja god da vam je čitajući tu sumornu pripovijest pala na pamet. Priča o borbi protiv opake dječje bolesti u zatucanim i primitivnim svjetskim vukojebinama poučna je i za one izvan Nigerije: zato se, rekoh, i izučava na epidemiološkim katedrama.

Antivaksersku histeriju u Nigeriji 2003. godine nisu, naime, izazvali samo i isključivo islamski učenjaci, radikalni fanatici i prestravljeni, nepismeni roditelji: prethodila joj je – pa je tako čak i izravno generirala – i zapadna antiislamska histerija nakon 11. rujna 2001, ali i danas zaboravljena afera iz 1996., kad je američka farmaceutska korporacija Pfizer u istim tim zabačenim dijelovima Nigerije na djeci testirala svoje eksperimentalno cjepivo protiv meningitisa, uzrokujući smrt jedanaestoro mališana.

Je li onda vijest o pobjedi nad dječjom paralizom u Nigeriji ipak sretan kraj bajke?

Zavisi čitate li ovu poučnu priču u zemlji ponosnih i hrabrih ljudi ili negdje u manje toplim krajevima: roditeljima umrle djece Pfizer je petnaest godina kasnije isplatio po stotinu pedeset hiljada dolara odštete, a opaki poliomijelitis na koncu je pobijeđen halal cjepivom bratske indonezijske Biopharme. Roditelji na sjeveru Nigerije više se tako ne boje dječje paralize: svoju djecu danas čilu i zdravu slobodno upisuju u Boko Haram.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.