Fantastičan, hm, konfucijanski obrat dogodio se na kraju imbecilne, ali uzbudljive priče o Kinezu privedenom sucu za prekršaje zbog snimka na kojemu - u imotskom kafiću zgodna naziva Adolf - salutira nacističkim pozdravom i glasno skandira „Za dom spremni!“.

Prve su pretpostavke računale kako je to vjerojatno, dakle sigurno, neki od radnika s gradilišta Pelješkog mosta, jer što bi inače živ Kinez u Imotskom, u koji i Imoćani rijetko zalaze. Zabasao valjda kineski bauštelac u Imotski, pa ga par lokalnih zajebanata što su ostali u gradu uhvatilo u đir. Čuli ste bezbroj puta takve priče, kad dalmatinski urođenici uče strance naše običaje i jezik, pa ih nabijede kako se „dobar dan“ kaže „jebem ti mater“, a da se, štajaznam, „Živjelo oružano bratstvo socijalističke Jugoslavije i komunističke Kine!“ na hrvatskom kaže „Za dom spremni!“. Pa se onda deset minuta glupavo klibere i domoroci za šankom i zlosretni Kinez pred sucem za prekršaje.

Pretpostavka je, međutim, majka svih zajeba. Ne samo da zlosretni Sze Yat Lung – tako se, naime, zove – nije bauštelac iz China Bridge and Road Corporation, ne samo da se u Imotskom nije obreo slučajno, i ne samo da zna što znači „Za dom spremni“, nego zajedno s prijateljem i zemljakom Nikom Changom u Imotskom već neko vrijeme živi, doselivši tu iz rodnog Hong Konga samo i isključivo zbog – ustaša.

„Pitat ćete me zašto Imotski“, pretpostavlja tako u razgovoru s novinarkom Slobodne Dalmacije i Sze Yat Lung, samo što on mnogo bolje pretpostavlja. „Zato što je Imotski duša Hrvatske. Ustaše su možda nekad bili simbol zla, ali mi se fokusiramo na Domovinski rat. Uvijek kažem ‘ubij Srbina!’. I u Hong Kongu. Vičemo na tribinama. Zašto? Zato što se još nisu ispričali za sve što su nam napravili.“ „Ustaše nisu ubojice, već obični ljudi koji vole Hrvatsku. To je naš stari hrvatski pozdrav, ‘Get ready for your country’“, objašnjava onda novinarki njegov prijatelj Chang, pokazujući na lijevoj podlaktici veliku tetovažu – „Za Dom Spremni!“.

„Meni u Hong Kongu govore da sam lud, da nisam Hrvat, ali moja strast prema Hrvatskoj je istinita“, nastavlja osuđeni Lung, koji je, veli, „ustaša od devedeset prve“. „Ma znam ja zakone, ali kako ću se kontrolirati ako mene netko tako pozdravi, moram mu uzvratiti, jače je od mene. Kad hrvatski igrači dođu u Hong Kong igrati, mi im s tribina vičemo ‘ubi, ubi Srbina’ i oni nama odgovaraju, pa ne razumijem zašto je ovdje to problem?“

Ukratko, Lung i Chang – shvatili smo – uvjereni su hrvatski nacionalisti, ustaše s dna kace. Ukratko – sad ste shvatili i vi – nakon alarmantnih vijesti o masovnom egzodusu iz Hrvatske, nakon što je u proteklih nekoliko godina najmanje dvjesto hiljada Hrvata napustilo Domovinu, nakon što je iz samog Imotskog otišla četvrtina stanovništva, hrvatskoj je Vladi pala na um briljantna ideja – uvoz iz Kine.

Eh da, sad se pitate kako to i vama nije palo na pamet dok ste bili na vlasti: jeftini kineski Hrvati.

Ne postoji, opće je poznato, stvar koju Kinezi neće napraviti istu, samo sedam puta jeftiniju. Dobro, možda ne toliko istu koliko jeftiniju, jer ne postoji kineska kopija koja će biti dalje od originala koliko od originalne cijene. Viđali ste već, recimo, njihove kopije njemačkih automobila, hoćete BMW, hoćete Volkswagen, za par tisuća eura možete imati i jedan i drugi, sve je na njima isto kao na Bendži ili VW-u, samo što je na prvome znak Be Em Wenga, a na drugome Volks Wanga. Toliko su se Kinezi usavršili u tome, da je gotovo cijela multinacionalna industrija u međuvremenu hrpimice preselila proizvodnju u Kinu, gdje se danas štanca i sastavlja sve, od Appleovih pametnih telefona do pametnih svjetlećih kipova Gospe Međugorske.

Bilo je, ne kažem, i prije ideja o jeftinom uvozu, ali tih naivnih devedesetih najboljim su hrvatskim demografima i katastrofima, poput don Ante Bakovića, na um pale tek jeftine uvozne mladenke iz Ukrajine. Punih dvadeset godina trebalo je proći, trebala se Hrvatska gotovo cijela pretvoriti u ličku pustoš, da se opet netko sjeti uvoza. Najprije je prije par godina, nakon što je hrvatski proletarijat iselio u Njemačku i Irsku, krenuo uvoz jeftine radne snage iz BiH i Makedonije, a onda je konačno netko shvatio kako Hrvatskoj osim proletarijata odlazi i patrijarhat, i kako nam osim jeftine radne snage nedostaje i jeftine ratne snage: nama, naime, ne nedostaje konobara i autolimara, nego Hrvata.

Gdje, međutim, nabaviti Hrvate? Pokušaji da se dovabe rođaci iz Južne Amerike, Kanade ili Australije, kako znamo, neslavno su propali, i u Ministarstvu za demografiju konačno su se sjetili Kineza. Ako znaju napraviti njemački automobil, američki pametni telefon ili galilejsku Majku Božju, znat će valjda i hrvatskog Hrvata. Tim više što hrvatski Hrvat, neka se ne uvrijede domaći proizvođači, po svojim performansama i funkcijama nije osobito zahtjevan inženjerski pothvat: dovoljno je da ima navučen tijesni dres hrvatske nogometne reprezentacije i tetovirano „Za Dom Spremni“, te da ne radi baš ništa, već diže desnicu i viče „ubij Srbina!“. Lakše je sastaviti Hrvata nego Ikeinu lampu. Da nije i onaj Nikeov dres na njemu proizveden u Kini, skuplja bi bila ambalaža nego gotov Hrvat.

Tako je prije nekoliko mjeseci jedna kineska kompanija iz Hong Konga isporučila Hrvatskoj prototipski kontingent, prva dva primjerka jeftinih Hrvata u cijelosti made in China. Okružili ih u Ministarstvu hrvatski stručnjaci, obilaze i zagledaju, i stvarno, nema što: Hrvat – Hrvat. Čak im je i tetovaža ispisana bez gramatičke greške, „Za Dom Spremni“. A od funkcija imaju jedino prekidač „on/off“ – „radi/ne radi“.

„Pa jel rade?“, pitala onda zbunjena ministrica Murganić. „Naravno da ne, Hrvati su, ne rade ništa“, odgovorili kineski inženjeri, strpljivo joj – „znamo, malo je komplicirano“ – pokazujući kako Hrvat, za razliku od Ikeine lampe, na „off“ radi sve, a na „on“ baš ništa. To je zato, objasnili joj, što Hrvat na „on“ – kad dakle radi – ne radi. „A što onda, hm, radi na ‘off’?“, pitala i dalje zbunjena ministrica, a Kinezi je zamolili da to ne dira, jer je „off“ prekidač za irsko tržište.

Iz Ministarstva onda prva dva modela poslali na probu, jasno, u Imotski. Imoćani se možda ne razumiju u mnogo stvari, ali razumiju se u Mercedese i Hrvate, pa će lažnog Merdžu ili Hrvata prepoznati već na usputni, letimični pogled. Eno Ante Tomić: čovjek besprijekorno govori i piše na hrvatskom, štoviše postao najtiražniji hrvatski književnik, a u Imotskoj krajini nakon pet minuta shvatili da to niti je Hrvat niti je Hrvata vidjelo. Ne možeš Imoćane u tim stvarima zajebat.

Na koncu, što da vam pričam, Chung i Lang ispali veličanstveni trijumf kineske industrije: ne samo da su ih u Imotskom prihvatili kao rod rođeni, nego su par mjeseci kasnije došli na glas kao najveći ustaše u cijeloj Imotskoj krajini. Gotovo trideset godina nije se među strašnim Imoćanima našao jedan koji će jasno i glasno reći da je ustaša i da mrzi Srbe, a jeftini kineski Hrvati Niko Chung i Sze Yat Lang to kažu javno, u novinama, pod svojim časnim hrvatskim imenom i prezimenom.

Dokono tako Chang i Ling provode vrijeme po imotskim kafićima i ne rade baš ništa – oba, jasno, na „on“, nezaposleni – samo gledaju prijenose utakmica i patroliraju imotskim ulicama u hrvatskim dresovima, sa zastavom HOS-a u rukama: ne dao Bog kojemu Srbinu da im se nađe na putu. Kad onako mali i zajebani uđu u gostionicu, ledeni se muk spusti među stolove dok se ne vidi kakve su danas volje: pa kad Lung zaurla „Za dom!“, da vidimo tko nije spreman otpozdraviti. Zavrte onda rundu i zapjevaju „Rodila me majka Hrvatica“, ali u Imotskom već dobro znaju da oni to namjerno pjevaju, samo da vide hoće li se tko, ne dao mu dragi Bog, usuditi nasmijati ili štogod dobaciti.

A u Ministarstvu, ne moram vam ni govoriti, oduševljeni: odmah naručili milijun jeftinih kineskih Hrvata. Htjeli su, istina, za početak tek možda dvjestotinjak tisuća, da pokriju demografske gubitke, ali iz one kompanije u Hong Kongu odgovorili da im se cijeli posao ne isplati ispod milijun komada.

Tako je, da skratim priču, u jesen 2020. na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj senzacionalno pobijedio dotad minorni HČSP.

Čelnik Hongkonške čiste stranke prava, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Sze Yat Lung iz Prološca kraj Imotskog, kao prvi potez nove vlasti najavio je otkazivanje ugovora s kineskom tvrtkom China Road and Bridge Corporation o izgradnji Pelješkog mosta, te protjerivanje svih stranaca i stranih radnika iz Narodne Republike Hrvatske. „Hrvatska Hrvatom, za dom spremni!“, završio je svoj govor budući premijer.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram