Nicolaidis za Budućnost Europe: Demokratska participacija mora se proširiti

Podijeli:
Izvor: N1

Za ciklus „Budućnost Europe“, koji N1 televizija radi u suradnji s Uredom Europskog parlamenta u Hrvatskoj, urednica vanjske politike Ivana Dragičević, razgovarala je s prodesoricom Kalypso Nicolaidis sa Sveučilišta Oxford i Škole za transnacionalno upravljanje pri Europskom sveučilišnom institutu u Firenci.

Nalazimo se na neobičnoj lokaciji, sveučilištu, ali u zgradi crkve. Ovamo smo doveli stotinjak građana Europe da sudjeluju i budu vođeni od vas stručnjaka u nečem što nazivaju najvećim deliberativnim procesom u povijesti EU-a. Iz vaše perspektive, stručnjakinja ste i za teoriju igara povrh svih drugih ekspertiza koje posjedujete, može li ovaj eksperiment uspjeti i u kojem smislu u današnjoj Europi?

Kao prvo, ništa nije teže predvidjeti nego budućnost, pa ćemo morati vidjeti. Ali ima mnogo potencijala jer održane su stotine i tisuće javnih rasprava diljem svijeta u posljednjih 20 godina. I to je funkcioniralo, ali većinom na lokalnoj razini. To rade gradovi, možda katkad i regije. Dakako, bilo je i nekoliko nacionalnih, primjerice u Irskoj i na Islandu, francuska javna rasprava o klimi… Dakle, bilo je nacionalnih eksperimenata, ali nikada transnacionalnih. Jer, za početak, u ovom slučaju imamo 24 jezika. Tih 200 građana moralo je biti odabrano iz 27 zemalja vodeći računa o rodnoj ravnopravnosti, njihovoj razini prihoda, obrazovanja… Dakle, radi se o reprezentativnom uzorku, ali vrlo je raznolik, složen. Kako da se na kraju svi ovi ljudi u dva dana slože o 10 preporuka? Spomenuli ste teoriju igara, možda bi netko ovo mogao formalizirati, no građani vjerojatno ne razmišljaju u ovom strateškom okviru, samo odabiru prijedloge koji im se najviše sviđaju.

I ono što ih muči, jer živimo u vrijeme kad su emocije vrlo snažne, vidimo pandemiju, strah kao dominantnu emociju… Kako to možete uravnotežiti, vi kao stručnjaci i oni sa svojim promišljanjima?

Kao prvo, mi stručnjaci ne bismo im trebali davati savjete. Trebali bismo odgovarati na pitanja i biti neutralni. Ne govorimo da je nešto bolje od nečeg drugoga, a stručnjaci su u iskušenju to činiti. Ali jako dobro znam da to ne bismo trebali činiti. Trebali bismo samo reći da je nešto izvedivije, nešto što je EU već učinila ili ne može učiniti. Dakle, možemo postaviti granice mogućega, reći da za nešto postoji vjerojatnost dobivanja potpore… Možemo to reći, ali moramo ostati neutralni, što je velik izazov. Građani su potegnuli pitanja poput prava manjina, socioekonomske konvergencije jer demokracija se ne svodi samo na to da imate glas nego i kapacitet da sudjelujete, a oni to shvaćaju. Potegnuli su pitanje zbunjenosti oko EU-a, kako im se objašnjava, zajedničkog javnog prostora, lažnih vijesti… Mnogo pitanja! Zapravo, imamo knjižicu sa stotinama tema koje su naveli. Sada proučavaju sve te teme koje su predložili prije tri tjedna na drugoj sjednici. Sada smo usred treće i posljednje, vidjet ćemo što će odabrati, vrlo je uzbudljivo.

Kad govorimo o pravima i demokraciji, nalazimo se u Firenci… Znamo što je uslijedilo nakon kuge – renesansa. Kažu da sada imamo novi europski Bauhaus, no s vašeg stajališta, hoćemo li nešto naučiti iz ovoga i kako će se Europa na kraju transformirati?

Svakako da ćemo nešto naučiti jer moramo istražiti nove, inovativne oblike demokracije u Europi. Mislim da nemamo drugog izbora. Nazivam to izvanrednim stanjem za demokraciju. Ljude će u kušnju dovoditi sve veći broj ekstremnih stranaka i možda će sasvim odbaciti EU ako ona nastavi biti nepoznanica u njihovim očima. Sada se zbiva mnogo dobrih stvari, poput fonda Next Generation, zelene i digitalne tranzicije… Ali ljudi moraju osjećati da su dio priče, da EU nije nešto udaljeno. Moraju biti sposobni pogledati fond EU slijedeće generacije i doista promotriti svaki projekt, nazivam to demokratskim panoptikumom. Moraju moći sagledati što se zbiva. Nadam se da će ovaj proces biti prvi od mnogih u kojima ćemo imati mnogo dublje osmišljeniju participativnu demokraciju. Nije stvar u tome da EU nije provodila participativnu politiku, provodi se mnogo konzultacija, anketa i tako dalje, ali sve je to ostalo u prilično malim razmjerima. Ovdje se radi o proširenju demokratskoga sudjelovanja.

Jesu li mladi osviješteni? Znamo da radimo za sljedeću generaciju, imat ćemo izbore 2024. godine na kojima će glasovati nova generacija. Vidimo da izlaznost na europskim izborima nije tako dobra. Kako gledate na ovu novu generaciju?

Nešto što je zanimljivo, zapravo, izazovno u svemu ovome… Jedan od brojnih prijedloga koje ovog vikenda imamo na stolu snižavanje je minimalne glasačke dobi na 16 godina. Takve stvari spadaju u nadležnost svake države, ali ako dođe do pokreta u Europi… EU ne može reći Francuskoj, Portugalu ili Slovačkoj da snizi glasačku dob, ali ako se izvrši pritisak i mladi izađu na ulice zahtijevajući to… Mislim da je to veoma ispravno. Kao što ste rekli, odlučujemo o njihovoj budućnosti, o ekološkim pitanjima, posrijedi je njihov život. Imam djecu staru 20 i 23 godine… Dobro, oni već imaju glasačko pravo, ali doista vjerujem da su mogli glasovati i sa 16. Vrlo su osviješteni zbog društvenih mreža i tako dalje. Ovo je njihov trenutak. Nadam se da je ovo jedan od prijedloga koji će zaživjeti.

Znači, kladite se na renesansu, ako ćemo se već kladiti?

Kladimo se na renesansu!

Budući da govorimo o demokraciji i sudjelovanju, dogovorile smo se da ćemo se oslovljavati imenom. Kalypso… Uz vaše se ime veže mnogo značenja, ako govorimo o njegovu značenju i, znate, Grcima… Možemo se šetati i razmišljati u ovakvom okruženju… Vaša poruka Europi?

Apsolutno, Zovem se Kalypso, ne mogu skriti da sam grčkog podrijetla, ali i francuskog i britanskog. Imam tri nacionalnosti pa se osjećam vrlo europski. Moje je ime iz starogrčke mitologije. Kad govorimo o budućnosti, prošlost je predivno nadahnuće. No prošlost ne treba slijepo rekonstruirati. Atena je bila Atena. Svi građani, ali ne svi građani, ne žene, stranci, robovi, ali dobro…

A Firenca je bila Firenca.

A Firenca je bila Firenca. I ovdje u Firenci smo imali trenutke velikog sudjelovanja. Apsolutno! No imali smo i regresivne trenutke. Treba sagledati prošlost i zapitati se što su učinili pogrešno, a što ispravno. Može li nas to nadahnuti? Možemo li poboljšati demokraciju? Jer svi su ovi eksperimenti bili vrlo lokalni. Kako poboljšati ono što se tijekom renesanse dogodilo u Firenci bez rizika onog što se dogodilo na kraju? Obitelj Medici odlučila je da Republika ne bi trebala trajati zauvijek. Dakle, povijest nadahnjuje, ali mi gradimo budućnost i moramo eksperimentirati s novim načinima. Jer u Firenci Machiavelli, kojem se silno divim, nije imao internet i društvene mreže i bilo je vrlo teško povezati se sa svima. Sad imamo taj fantastičan alat, koji može biti opasan, ali je i alat koji možemo upotrijebiti da poboljšamo stvari. A nove generacije znat će kako to učiniti i moramo im vjerovati. Dakle, nova, digitalna demokracija koja je i fizički prisutna bit će divna.

Machiavelli, Dante ili Boccaccio? Čija je književnost najbolja za 2022., za novogodišnji dar?

Zapravo, svi oni jer se radi o svijetu koji se preklapa. Što god vam zaokuplja maštu. Jer u konačnici, sve se ovo svodi na demokratsku maštu. Što je demokracija? Demokracija je kad se građani zamišljaju kao kovači svoje sudbine, ne da su to kraljevi, carevi ni svećenici, nego oni sami. Ako je to slučaj… To prvo mora biti u njihovoj glavi. To je za mene demokracija i to znači da je mašta toliko važna. Dante, Boccaccio ili Machiavelli, tko god da ih nadahnjuje, to je ono što je našim građanima važno. Ili njihovo vlastito razmišljanje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar