Gost Dnevnika u 22 sata bio je ekonomist Luka Brkić, koji je prokomentirao prvih 25 dana Vlade Tihomira Oreškovića.
Svima nam se čini 25 dana dugo, jer smo već očekivali početak reformi. Jesmo li bili preambiciozni, je li to moguće u tom periodu?
To sigurno ne. Riječ je o koalicijskoj Vladi, kojoj treba puno više vremena da usuglasi političke pozicije i da počnu djelovati, to je udžbenička činjenica. Strukturne reforme su izraz koji se jako ofucao, one su potrebne, a nije ih moguće ni naznačiti, a kamoli izvršiti u tako kratkom vremenu. Strukturne reforme – to se stalno ponavlja, jer dobro zvuči, ali je to je ozbiljan posao i to traži više od jednog mandata. Zbog čega se to sustavno ne radi? Zbog toga što tu nije presudno znanje ili nezanje, bilo ono institucionalizirano ili ne, već je uvijek pitanje moći. Kad se radi o moći, koristite se druga artiljerija, pristupi i iscrpljujemo se.
VEZANE VIJESTI
Sada nas čeka proračun, vidite li prostora za novog ministra Marića, hoće li doći do drastičnih rezova koji bi doveo u ravnotežu javni dug i rast BDP-a?
Svaki proračun najbolje zrcali politiku i ako se može studeima ekonomije nešto reći, onda je to da gledaju saborske rasprave o proračunu. Ministar financija nije lako biti, a pogotovo danas u Hrvatskoj. On mora dati signal da će se javni dug i BDP dovesti u drugi odnos, da će odgovorno voditi javne financije, biti oprezan pri tome što i kako će raditi i sjeći, jer bi mogao samo sječom izgubiti šanse za rast. Pravo rješenje je u održivom ekonomskom rastu, ne samo rezovima.
Koliko je naša industrija konkurentna? Ne bi li tu trebala djelovati i napa gospodarska diplomacija, koja nikad nije bila osobita?
Ona je značajna, ne presudna, problem je kompleksniji. Izvoz, investicije i rast BDP-a je ono o čemu se govori i to nije sporno. Kod nas i kad izvoz raste, mala je dodana vrijednost. Malo je tehnoloških inovacija. Čim ste cjenovno konkurentni, ispod ste te razine. Ako ste tehnološki konkurentni, onda cijena nije ta po kojoj ste prepoznatljivi. To je povezano s nizom drugih politika, prije svega strukturnih – ne možete imati konkurentan izvoz i produktivnost s takvim obrazovanjem.
Je li intervencionizam prisutan više kod nas nego u drugim tranzicijskim zemljama?
Kod nas i poduzetnički sloj njeguje taj paternalistički odnos – svi traže nešto od države, iako je kritiziraju. Razvijene zamlje pokazuju da to morate riješiti specifičnim aranžmanima koji vrijede na tom tržištu, dakle, ne možete ih riješiti kopiranjem od drugih.
Vidite li svjetlo na kraju tunela?
Trenutno znamo da izlaz postoji, pod uvjetom da smo u tunelu, ali pitanje je jesmo li u nečemu drugom. Osuđeni smo na to da pronađemo svjetlo na kraju tunela i pitanje je koliko će to trajati i koliko ćemo lutati i hoćemo li smoći snage i pameti pokazati sebi i svijetu da imamo sve resurse i socijalni kapital da budemo srednjoeuropska zemlja sa dostojnim standardom, kulturom i tolerancijom.
