Belgija

REUTERS/Yves Herman

Briselske gužve u prometu zloglasne su. Opsadno stanje na cestama uobičajena je situacija u kraljevini za koju se mnogi pitaju kako uopće funkcionira.

Federalna rascjepkanost, flamansko-valonska oštra podjela i netrpeljivost disfunkcionalnošću su preslikane na glavni grad. Bruxelles ima devet parlamenata i devetnaest općina od kojih svaka ima svoga gradonačelnika. Usred grada smjestio se i takozvani „briselski balon“, grozd europskih institucija koje žive svoj život pa ih građani Europe često i dalje smatraju dalekim, nejasnim, zbunjujućim, nepotrebnim. Grad je to velikih podjela, grad koji se puno ne miješa ili malo dodiruje.

Česti dolasci u glavni grad Kraljevine Belgije i europsku prijestolnicu uvijek su me bacali u neku od gužvi, tijekom kojih se obavezno zapodjenuo razgovor s taksistom. Kada sam stigla u Bruxelles dan nakon pobjede Maroka nad Belgijom, svi su pričali o večeri prije. Slavlje u centru grada pretvorilo se u nemire, gdje su mahom mladi ljudi, marokanskog porijekla, palili aute, sukobljavali se s policijom, napadali novinare. Snimke su dijeljene na društvenim mrežama, sve je izgledalo kao da sutra neće doći. Stariji vozač, Flamanac, koji me vozio od aerodroma do grada, nije bio od puno riječi. Na radiju su se nizale reakcije belgijskih vlasti na nerede, ministar pravosuđa poslao je cirkularnu poruku gradonačelniku Bruxellesa i policiji o novim načinima pristupa onima koji napadaju policiju. Belgijski javni medijski servis objavio je, pak, priopćenje da je sprečavanje novinara u obavljanju njihovog posla na terenu, direktan udar na demokraciju.

Udara na demokraciju u posljednje je vrijeme puno više nego udaraca prema golu na Svjetskom prvenstvu. No, o onim unutarnjim napadima, rascjepima, udarima koji traju već dugo unutar samih europskih društava više se i ne priča. A sve te nejednakosti i dvojbe ne nestaju, na one stare slažu se nove rane.

Marokanci predstavljaju najveću neeuropsku imigrantsku populaciju u Belgiji, većina su danas potomci marokanskih gastarbajtera koji su u Belgiju stigli 60-ih godina prošlog stoljeća. Agencija IPSOS radila je prije dvije godine za Vijeće marokanskih zajednica u inozemstvu ispitivanje među mladim Marokancima od 18 do 35 godina, u nekoliko europskih država. Rezultati su bili alarmantni, ali nikako ne i novi ili iznenađujući. Pedeset posto mladih Marokanaca u Belgiji ustvrdilo je kako ima poteškoće s pronalaskom stana ili posla. Diskriminaciju osjećaju po više različitih osnova, od policijskog nasilja i napada na rasnoj osnovi, do različitih oblika društvene ili ekonomske diskriminacije. Mladi Marokanci na snimkama koje su putovale bespućima TikToka i Twittera sve su više izgledali kao protagonisti nevjerojatnog filma Atena redatelja Romaina Gavrasa

ili onih iz spota „Stres“ grupe Justice (pravda) koji je režirao.

Među brojnim tvitovima iz te večeri paleža i totalne anarhije u srcu srca Bruxellesa, naišla sam na onaj Ibrahima Oussarija, osnivača MolenGeeka, start-up inkubatora iz zloglasnog i problematičnog briselskog kvarta Molenbeeka. Oussari je na Twitteru napisao: „Oni koji zazivaju deportaciju mladih „belgijskih stranaca“ kako ih zovu, a riječ je o mladim Belgijancima, ponašaju se poput posvojiteljske obitelji koja bi se riješila tinejdžera prepunog trauma i preplavljenog nepravdom, kad im postane teško jer, eto, ne znaju što bi s njim.“ Drugi tvit osuđivao je nerede u centru Bruxellesa, a uz to je govorio i sljedeće: „Ti momci su rođeni ovdje. Oni su „proizvod“ našeg društva, belgijskog društva, onog koje mi plaćamo našim porezima i biramo našim glasovima“.

Dan nakon dolaska u Bruxelles, dva nakon nereda, stajala sam u inkubatoru MolenGeek i razgovarala s Oussarijem, Belgijancem marokanskog porijekla, koji je odustao od škole s 13 godina, no životnom je školom napravio potpuno besplatan hub za sve koji žele doći i razvijati svoje ideje. U Molenbeek je tako doveo i Google i Amazon i lidere tih kompanija, a sam je postao članom uprave Proximusa, belgijske telekom kompanije. Borio se unatoč i usprkos, kaže, jer i dan danas proživljava i doživljava diskriminaciju. Zaboravi, kaže, svoju sliku u ogledalu.

Istoga dana u Bruxellesu održano je još jedno ročište megaprocesa optuženima za terorističke napade na Pariz. Dvojica prvooptuženih braća su Abdeslam iz Molenbeeka. Sjećanje me vratilo u Bruxelles, mjesec dana nakon napada na taj grad.

Glavni grad Kraljevine Belgije, sjedište europske birokracije, nalikovao je na bizarne scene iz distopijskih filmova. Oklopna vozila, do zuba naoružani vojnici, ulice prepriječene betonskim blokovima, metalnim ježevima i bodljikavom žicom. Iza njih, u drugom planu pozlaćene fasade, suveniri bogatstva kolonijalnoga doba, poslovne ostakljene zgrade ispred kojih šeću decentno dotjerane gospođe s kutijama ekskluzivnih bombonijera, užurbani službenici stotina odbora, komisija i vijeća europskih institucija u jednoličnim uniformiranim odijelima, s fasciklima i spisima pod rukom, prosjaci umotani u novinski papir ili plastične vrećice koji leže na cesti ispod svjetlećih reklama za pivo, unuci kongoanskih robova koji na otvorene tezge svojih dućana slažu robu, policajci zaustavljaju i pretresaju skupine mladića, uglavnom tamnije boje kože. Zvuk sirena prolamao se zrakom. Taksist je bio sumnjičav, rekao mi je da je porijeklom iz Maroka, ali da je rođen u Belgiji, da je Belgijac.

Najbrojnija marokanska zajednica u glavnom belgijskom gradu upravo je u Molenbeeku, imigrantskom kvartu u širem centru grada. Teroristička ćelija s kojom se povezivao napad u Bruxellesu, ali i onaj u Parizu u prosincu 2015., korijene je vukla upravo odande. Braća Abdeslam bili su operativci i egzekutori pariškoga napada. Jedan od briselskih napadača, Mohamed Abrini, zvani Brioche, također je bio iz Molenbeeka. Nakon terorističkih strahota javnost je sve više počela stigmatizirati molenbečku marokansku zajednicu.

Mladi taksist koji me tada vozio, u potpunosti mi se otvorio, pisala sam o tome u svojoj knjizi Nejednaki. Govorio mi je : „Gledajte, nitko, ali nitko me ne može uvjeriti da su oni to napravili zbog islama, vjere, da su ubili zaluđeni ideologijom koju im je netko prodao tamo dok su bili u Siriji, Iraku, gdje li su već bili. Ja sam iz Molenbeeka. Jako dobro znam Abdeslamove. Vršnjak sam sa Salehom, jednim od braće. Često sam bio u njihovu kafiću Les Beguines. Kakav islam? Kakve gluposti. Pa ti su pili i ‘dilali’ travu tamo regularno. Les Beguines je jedno vrijeme bio zatvoren zbog dilanja. Kad gledam televiziju i čujem priču o predanim svetim borcima, pomislim da se radi o nekoj paralelnoj stvarnosti“, dok je pričao bio je sve uzbuđeniji. Kada se cesta malo raščistila, stisnuo je papučicu gasa. Izlazili smo na autocestu prema međunarodnom aerodromu Zaaventem, mjestu terorističkoga napada.

U studenom godinu prije, netom nakon napada na Pariz, kada su sve policijske istrage i novinski naslovi napadače doveli u vezu s Molenbeekom, krenula sam iz centra Bruxellesa jednim drugim taksijem prema ozloglašenom kvartu jer su stanovnici organizirali okupljanje i bdijenje za žrtve napada. Htjeli su poručiti da njihov kvart nije „srce europskoga džihadizma“ ili „oaza terorista u srcu Europe“, kako su pisale novine. Jedan drugi taksist, uglađeni Flamanac od šezdesetak godina, ljubazno me primio u auto.

„Dobra večer, kamo ćemo?“

„Molenbeek, molim vas.“

„Gospođo, ja onamo ne vozim.“

Izašla sam.

Molenbeek se nalazi dvadesetak minuta pješice od glavnoga trga belgijske i europske prijestolnice. Kvart su nekada zvali malim Manchesterom. Uz jedan od najvažnijih prometnih kanala u zemlji Charleroi, rastom industrije početkom 19. stoljeća ondje su se masovno doseljavali prvo flamanski radnici koji su radili u pivovarama uz kanal, a potom Talijani i ostali koji su radili u okolnim tvornicama. Molenbeek je propašću industrije početkom dvadesetoga stoljeća potonuo u vrijeme Velike depresije, da bi zbog nove potrebe za radnicima početkom 60-ih godina dvadesetoga stoljeća Kraljevina Belgija potpisala sporazum s Turskom i Marokom, kada u Molenbeek dolazi prvi val novih imigranata. Na glavnom molenbečkom trgu, na kojemu se tijekom dana nalazi tržnica, gužva. Stotine ljudi sa svijećama u rukama stajale su u počast žrtvama.

„Nismo svi mi teroristi“, vikala je mlada žena, studentica informatike. Uskoro smo počele razgovarati. Uzbuđeno je govorila: „Što da vam kažem? Ja sam rođena u Belgiji. Belgijka sam. A moje početne šanse uvijek su bile drugačije. Kad kažem da moram raditi dvostruko više, truditi se dvostruko više od ostalih, to mogu shvatiti samo ljudi koji su odrasli ovdje u Molenbeeku.“ Pitala sam je kako gleda na to da se njezin dio grada sada smatra rasadnikom terorista. „Ako su Abdeslamovi zastranili, ako su neki drugi zastranili, možda se netko mora napokon upitati zašto se to dogodilo, kako je do toga došlo. Zašto netko rođen ovdje želi dići svoj dom u zrak? Nikada neću podržavati terorizam. Nevini ljudi stradaju. To je zlo koje samo odmaže u cijeloj ovoj situaciji.“ U prosvjednoj se gomili uskoro pridružila svojim susjedima.

U jednom novinskom tekstu tih dana pisalo je kako je riječ o stukturnom problemu, o cijeloj generaciji mladih muškaraca koji žive u srcu Europe, potpuno isključeni i marginalizirani, i koji godinama mjesečare u očaju. U Molenbeeku je čak četrdeset posto mladih nezaposleno. Oblik polumjeseca na karti briselskih četvrti kroz čiju sredinu prolazi i kvart punog imena Sint Jan-Molenbeek zovu „sirotinjskim croissantom“. Belgija je po glavi stanovnika dala više boraca u redovima takozvane Islamske države u Siriji i Iraku nego bilo koja druga europska zemlja. Od siječnja 2015. u borbu je otišlo 440 belgijskih državljana. Molenbeek je druga najsiromašnija općina u zemlji.

Chems Akrouf, bivši francuski specijalac, sada ekspert koji se bavi pitanjima ekstremizma i radikalizacije tada mi je govorio: „Nije riječ samo o Molenbeeku, riječ je o širem europskom i globalnom problemu:“ Akrouf se bavio različitim dimenzijama problema i izazova koji mlade, poglavito one imigrantskoga podrijetla, navode na ekstremizam: „Imate socijalni moment ekskluzije cijelih skupina, nemogućnost integracije, jednakih šansi, pronalaska posla, smisla.“ Među područjima za afirmaciju u takvu svijetu Akrouf je, uz ostalo, detektirao kriminal i terorizam: „Sve dolazi iz želje za pripadanjem. Uz sve to, postoje i izazovi modernoga društva koji su u neskladu s tradicijama koje su starije generacije donijele emigrirajući. Potom postoji nemogućnost stvaranja i održavanja takvih različitih ili rascijepljenih identiteta, od nacionalnoga pa sve do onoga intimnog, seksualnog. Imate internet, dostupnost svega u informacijskom kaosu. Kada se sve to zbroji i na to nadoda psihološki element utjecaja bilo kakve vrste propagande – imate, na koncu, potpuno pomućenje kritičkoga razmišljanja u traženju svoje svrhe na ovom svijetu.“ Akrouf ipak tvrdi da je postotak mladih koji se radikaliziraju mikronski dio cjelokupne populacije imigrantskih sinova: „Pitanje je kako neka radikalna ideologija, koja bi trebala biti daleka i potpuno strana ljudima rođenim i odgajanim na europskom kontinentu, sada ovdje u srcu Europe, može pasti na plodno tlo.“

Nikada riješen strukturalni problem belgijskog društva pao je u drugi plan s višestrukim udarima današnjice. Pandemija, Ukrajina, inflacija, energetska kriza. Utakmica i pobjeda nad onim koga smatraš uzrokom svoje nevolje, upaljač je za malu vatru.

Nedaleko mjesta paleža, na Bruxelles gleda skulptura konjanika. Velikog graditelja. Tako u školama i dalje nazivaju kralja Leopolda Drugog. Kralj, koji nije izašao iz svoje briselske palače, na prekomorskom privatnom posjedu znanom kao Kongo od 1885. do 1905. izvukao je milijarde od gume, bjelokosti, palmina ulja. Putem je ubijeno pola populacije Konga.

Tema genocida i kolonijalnih strahota tek se sada u Belgiji počela nježno otvarati. U Bruxellesu je posljednji „ljudski zoološki vrt“ bio postavljen tijekom trajanja Svjetske izložbe 1958. Tada je za stanovnike Kraljevine i sve goste koji su posjećivali eksponate podignuta replika kongoanskoga sela, u kojemu je bila izložena i jedna živa kongoanska seoska obitelj. Tako je zapadno društvo stvorilo i održavalo osjećaj „drugoga“, legitimiralo svoju dominaciju. Ovoga ljeta, belgijski kralj Filip bio je prvi koji je otišao u službeni posjet danas Demokratskoj Republici Kongo. Izrazio je žaljenje zbog povijesti i rekao da na nju ne treba zaboraviti, ali da treba gledati u budućnost. Ispričao se nije, no vratio je Kongu neke artefakte od posebne važnosti.

Kada danas Putinov režim igra na sentiment „ostatka“ svijeta prema „dekadentnom“ Zapadu, to su točke u koje puca, a koje padaju na plodno tlo jer su rane i dalje teške, otvorene i transgeneracijske, da postaje manje važno da je onaj koji proziva, upravo onaj koji sije novo zlo i stvara novi imperijalni prostor.

Vremena se mijenjaju, a lopta je okrugla i vrti se i valja, i u svemiru i na zelenom terenu. No, ondje gdje su strasti, i gdje se već odavno od novca i interesa pomutio horizont, vatra se lako zapali. Pitali su, već spomenutog redatelja Romaina Gavrasa, sina starijima poznatijeg oca Koste, zašto misli da film nema moralnu odgovornost, u intervjuu za CNN je rekao: “Neki ljudi će reći – nasilni filmovi, glazbeni spotovi, videoigrice i rap glazba navest će mlade da budu bijesni i da divljaju. A ja mislim da pitanje obrazovanja, nejednakosti, nedostatka novca, dakle – pravi problemi, stvaraju situacije napetosti. Filmovi ne mogu mijenjati svijet.“

Ne može ni sport mijenjati svijet, ali može nam, kao i neki film, pokazati gdje svijet jest.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare