Danima gori u Osijeku. Prolaze dani, a nitko nije podnio ostavku. Čemu? Komu? Zašto? Je li odgovoran vlasnik, je li odgovoran Grad, je li odgovorna Županija, jesu li odgovorne institucije, fondovi, agencije, zavodi, je li odgovorna država? Ili, kao mnogo puta do sada, nitko nije odgovoran?
I tako od nesreće do nesreće. Nema odgovornih. Ali ima jako puno PR-a. Taj neki vlasnik firme u kojoj se sve dogodilo, o kojem svi sve znaju, ali pričaju ispod glasa, lijeva suze pred radnicima koji vrište kako im je sve dao. Da, dao im je, ali mnogima i uzeo. Dao im je radna mjesta, ali kolikima je uskratio dostojanstvene radne uvjete. Smještaj nesretnih Nepalaca je slika koja se usput spominje u ovoj priči. Oni žive u limenim štakornjacima. I ima da šute. Rade. Imaju posao. Došli su u zemlju Europske unije. Zemlju koju je MMF, tvrdio je nekidan premijer, smjestio među 38 naprednih zemalja svijeta. U toj zemlji, naprednoj dakle, očekivao bi se da institucije, agencije, zavodi, fondovi, Grad, Županija funkcioniraju.
Ajmo još malo o PR-u. Gusti, smrdljivi i opasni dim suklja iz Drava Internationala, a redaju se župan, dožupan, gradonačelnik, Pero, Marko, Slavko i ini i sukljaju, paralelno s dimom iz tvornice, kako je ovo nedopustivo i da treba hitna istraga i privest’ osumnjičene. A-ha. Moš mislit’.
Država je poslala ministra branitelja. Zaduženog da obilazi sva mjesta stradanja. Može bit’ poplava, potres, eko katastrofa. Nije bitno. Ministar će obići, ministar će utješiti, ministar će pohvaliti službe koje su izašle na intervenciju.
Gadno je stradao jedan vatrogasac. I država mu će se, ako bude sreće, odužiti. Možda može pitati Franu Lučića kako to inače “hoda”. Da, to su ti naši momci i naši junaci, ljudi koji spašavaju ljude i imovinu, uvijek na prvoj crti. Država ih “nagrađuje dobrim plaćama i odličnom opremom”.
I druge su službe na terenu. Mjeri se kvaliteta zraka. Ok, ljudima se u neposrednoj blizini katastrofe kaže da baš ne izlaze. Ima nešto čestica koje, khm, nisu baš… Ali manje-više podnošljivo je. Na stranicama podružnog zavoda za javno zdravstvo u prvom planu su mjesta gdje je zrak ok. Onda su objavili i upute što činiti i kako se ponašati kada se dogodi ovakav incident. Nabraja se što može mali čovjek u svom malom domu. Ali najbitnija informacija o kakvom je točno onečišćenju riječ i kako to može utjecati na zdravlje čovjeka nije službeno objavljena. Piše sljedeće: “Znat ćemo više nakon provedenih mjerenja”.
Što obični ljudi uopće znaju na terenu? Možete izaći, ali samo ako morate. Ako izađu, čemu se izlažu? Ako pojedu dvaput opranu šljivu ili jabuku, neće im biti ništa? Ili možda da uopće ne jedu ništa što klija i raste u zemlji? Da kupuju vodu ili da piju iz vlastitih pipa? U redu, napisali su da “toksični spojevi mogu štetno djelovati na ljudsko zdravlje. Međutim ti učinci se manifestiraju samo pri njihovoj dugotrajnoj izloženosti”. Što je točno dugotrajna izloženost i kako točno utječu ti toksični spojevi na ljudski organizam? Što se može dogoditi baki Mari i didu Stipanu ako su plijevili u bašči? Ima li netko tko će garantirati da su sigurni? Jer to je ono što građani MORAJU znati.
U međuvremenu suklja dim i lebde čestice svakorazne, ali ne znamo što donose. I ne znamo tko je kriv. Komplicirano je to utvrditi u Hrvatskoj. Premijer je u Granadi, predsjednik u Portu. Prvi je ovo osjetljivo mjesto zasad preskočio, drugi se oko ove katastrofe nije ni oglasio. Netko zloban pomislio bi da tim ljudima nemaju što reći.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare