Summit

Ivana Dragičević

Legenda kaže kako je riječ summit za sastanak na vrhu, što je naš doslovni prijevod naziva formata sastanka lidera država ili vlada, prvi put upotrijebio Winston Churchill 1950. godine. Bilo je to vrijeme velike britanske opsesije s osvajanjem Mount Everesta, kojeg je indijski upravnik, inače geodet George Everest prvi izmjerio kao najviši svjetski vrh.

Winston Churchill se tako u postratno doba poigrao značenjima izjavivši: „Nije jasno kako se stvari mogu pogoršati pregovorima na vrhu (summitu)“. No, ugledni britanski povjesničar, profesor na Cambridgeu, David Reynolds, u svojoj knjizi „Šest summita koji su oblikovali dvadeseto stoljeće“, objašnjava kako je „summit“, kao riječ koja na engleskom označava najviši planinski vrh, za Churchilla bila metafora, no za britanskog premijera Nevilla Chamberlaina bila je stvarnost. On je doslovno otišao na planinski vrh, pred noge Adolfu Hitleru, u njegovu planinsku rezidenciju u Berchtesgadenu u rujnu 1938. „Muhamed je došao k brdu“, pisao je tada New York Times, o susretu kojim je Chamberlain politikom popuštanja, otvarao put katastrofi.

„Više čovjeku možeš reci licem u lice, no u pismu“, citiran je još Lloyd George, dok Reynolds argumentira kako je moderno „samitiranje“ omogućio zračni prijevoz, potrebnim ga je učinilo oružje za masovno uništenje, a u vijesti širom svijeta su ga doveli masovni mediji. Upravo uz takve okvire za definiciju summita, kao prvi moderni summit Reynolds navodi baš minhenski sastanak na kojem su Sudeti poklonjeni Hitleru, uz potpise Chamberlaina, Daladiera, Mussolinija i samog Führera.

Kroz godine, kao novinarka, pratila sam brojne summite. Multilateralne, bilateralne, važne, nevažne, one koji su se kitili epitetom povijesnih, a u udžbenicima ih nikada neće biti. Inflacija multilateralnih organizacija u globaliziranom svijetu učinila je samitiranje svojim neizostavnim dijelom. Svaki summit isti je i drugačiji. Neka dobro osigurana lokacija, ogroman broj novinara koji sjede udaljeni od političara protagonista, puno ljudi u odijelima, različitih diplomatskih razina koji lutaju hodnicima. Bitno je da su tu akreditacije oko vrata i mobiteli u ruci u koje se stalno zamišljeno gleda.

Summiti se razlikuju po „štihu“ koji im domaćin da. Po poklon vrećicama sudionicima, po logistici, očekivanjima i neočekivanim preokretima, po prtljazi koju na njih nose državnici stalno razmišljajući o svojoj reputaciji i političkim očekivanjima kod kuće. Na summitima se često vidi tko je duhovit, tko ne, tko ima dobar entourage koji misli o svakom detalju od boje kravate do simbolike broša. Sa summita u svijet idu snimke i slike koje se pamte, a u doba društvenih mreža, svaki novinar, diplomat, think-thanker, bori se s algoritmima ne bi li njezin ili njegov tweet s dobrim citatima, hashtagovima ili slikama privukao nečiju pažnju i ušao u viralni loop. Summit je vrhunski domet društva spektakla, u kojem politika preuzima ulogu teatra.

Mjesto na kojem se traži katarza u vremenu tragičnih junaka. Alpinistički riječnik u sastancima na vrhu oslikava se i u uporabi jednog od za njih najvažnijih termina – šerpa. Oni koji pomažu penjačima na Everest u okružju tih važnih druženja svjetskih lidera, iskusni su diplomati koji uoči summita pripremaju sastanak, usuglašavaju tekstove deklaracija, rezolucija, zaključaka. Šerpe su obično prekaljeni diplomati i osobe od najvećeg povjerenja. Bez šerpi, teško se penjati na Everest. Šerpe često prežive razne lidere.

U posljednjem desetljeću, a vezano za ključne globalne izazove o kojima i danas pričamo, od pitanja migracija, do pitanja globalnih odnosa, upravljanja, rata i mira, odnosa Zapada s Rusijom i Kinom, sjećam se summita Europskog vijeća u kojem su se liderima Zapadnog Balkana i ne samo njima, zavrtale ruke oko izbjegličke krize u jesen 2015., pa onda istog Europskog vijeća na ljeto 2019. koji je trajao danima i noćima i na kojem su pogažni demokratski modeli izbora čelne osobe Europske komisije dokidanjem postavljanja Spitzenkandidata, kada su „konklave“ europskih predsjednika i premijera, odlučile povjerenje dati Ursuli von der Leyen. Sjećam se summita NATO-a 2018. u Bruxellesu na koji je kao furija stigao Donald Trump, ustvrdio da je vrlo stabilan genije, te od saveznica još jednom zatražio da za obranu izdvajaju davno dogovorenih 2 posto proračuna, a na sastanku s Jensom Stoltenbergom čak je pola u šali pola u zbilji rekao kako bi, zbog svjetske sigurnosti i smisla Sjevernoatlantskog saveza bilo dobro da se ta brojka digne na četiri posto.

Sjećam se godinu ranije summita inicijative triju mora u Varšavi, koja je trebala služiti upravo kao štit prema Rusiji. Sjećam se i summita Trumpa i Vladimira Putina u Helsinkiju odmah nakon briselskog NATO summita. Dan nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, Putin je Trumpu poklonio nogometnu loptu uoči američko-meksičko-kanadskog domaćinstva prvenstva. Uz G7 i G20 summite koje sam također pohodila tijekom godina rada, ovaj u Helsinkiju ostao mi je u sjećanju, ne samo zbog nesnosne vrućine, geografske klimatske inverzije tog ljeta, već zbog toga što je tada bilo jasno da Putin granice shvaća jedino ako si prema njemu gori no on prema tebi. Nešto ranije, intervjuirala sam finskog predsjednika Saulija Niinista, koji mi je na pitanje o odnosima s Putinom odgovorio kako se s Rusijom mora biti jasan i znati postaviti granice.

Boraveći na tim summitima kroz godine rijetko sam ostajala bez zraka, ali kao promatrač, ponekad i sudionik koji je moderirao tzv. „off“ događaje na globalnim summitima i konferencijama, imala sam priliku s protagonistima razgovarati iz prve ruke, na privatnim ručkovima, večerama, na terasama na kojima se pušilo, u predvorjima hotela i konferencijskih dvorana. Iskustvo iz prve ruke ne fascinira, niti egzaltira. U provincijalnim zakucima koji na te summite gledaju i komentiraju ih iz daleka i posredno, analiza je često simplificirana i prekopirana.

Nisu bili potrebni svi prethodni i budući summiti s Putinom kako bi se razumjelo da je već kasno i da je u stvari i dalje na snazi ono što je još nakon drugoga svjetskog rata detektirao američki diplomat George Kennan, kao ograničavanje sovjetskog utjecaja. Trumanovom doktrinom tako je utvrđeno kako Amerikanci i njihovi saveznici trebaju uspostaviti čvrstu politiku koja će omogućiti jasnoću i snagu postupanja, upravo zato jer SSSR kao visoko centralizirana država s lakoćom postiže odlučnost i jasnoću, kakvu demokracije teško postižu. Mnogo toga se promijenilo od kraja drugog svjetskog i hladnog rata, a mnogo toga je ostalo dakle isto, slično ili uvijek ilustrativno za tumačenje onoga što je sada i onoga što može doći.

Slike sa summita ostaju kao zabilježbe stvarnosti koja teče i procesa koji se mijenjaju, ili su u suštini isti samo u promijenjenim okolnostima. Često se tumače potpuno krivo. No o tome nam dokaze pruža tek budućnost, koju protagonisti ne dožive.

85 godina nakon što je britanski premijer češku krizu pretvorio u jedno od najvećih poniženja britanske i svjetske diplomacije u povijesti, a NATO summit u Vilniusu, mediji su kitili kao povijesni. Nakon Finske i Švedska je dobila zeleno svjetlo za ulazak u NATO, Turska je ostala lojalan saveznik, Baltik postaje prostor pod potpunom kontrolom Sjevernoatlantskog saveza, a na Arktiku se zapadna fronta zatvara prema širokom ruskom prostranstvu s druge strane klimatski uvjetovanog geopolitičkog prečaca.

Nakon napada na Donbas i aneksije Krima 2014., na NATO summitu u Walesu, članice su se obvezale podići izdatke za obranu na dva posto, kao što već napisah, a tadašnji glavni tajnik Saveza, Danac Anders Fogh Rasmussen, pozvao je Rusiju da odstupi od konfrontacije i krene prema miru, te se založio za političko rješenje. Summit za summitom vezanim za Ukrajinu, bio on nazvan formatom iz Minska ili nešto kasnije normandijskim, za rezultat nije dobio ni političko rješenje, niti mir. Mogućnost nuklearnog rata bliža je no ikad, Putin ne odstupa, jer nema što izgubiti, a NATO kao savez i njegove članice pojedinačno kalkuliraju i razlikuju se u stavu i pristupu. Anders Fogh Rasmussen čija privatna konzultantska firma danas radi u Ukrajini zalaže se za njezino članstvo u Savezu. Tko je kriv za ovakvu situaciju? Obamina doktrina, Angela Merkel, Trump, svaki think-tank izbacuje svoje duge analize i tekstove. Kopa se kroz povijest, od summita do summita. A za to vrijeme i dalje se gine. Između summita. Kriv je Putin. Posljedično i svi oni koji nisu razumjeli povijest, kao ni sadašnjost i u njoj istog tog Putina.

„Vraćamo se kući s dobrim rezultatom za našu zemlju, i što je još važnije, za naše borce“, u video poruci iz zrakoplova po povratku iz Vilniusa, poručio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, nastavivši: “Dobili smo pojačanje u naoružanju. Vrlo je važno i to što smo prvi put od neovisnosti, dobili sigurnosna jamstva za Ukrajinu na njenom putu u NATO. To su konkretna sigurnosna jamstva koja je potvrdilo sedam najjačih demokracija svijeta. Nikada ranije nismo imali takav sigurnosni temelj, a to je razina G7. Na tim osnovama gradit ćemo novu, pravno obvezujuću arhitekturu bilateralnih sigurnosnih ugovora s najmoćnijim državama. Vrlo važno je da smo tijekom dva dana summita, uklonili sve sumnje oko toga hoće li Ukrajini biti u NATO-u. Bit će! Po prvi put, ne samo da se sve članice slažu oko toga, već velika većina saveza to uporno gura. Nikada ranije riječi „jednaki ste među jednakima“ upućene Ukrajini od strane drugih NATO članica, nisu zvučale tako svrhovito. Sada svi shvaćaju da je to činjenica.

Jednaki među jednakima. I potvrdit ćemo tu činjenicu našom pobjedom. I našim pristupanjem NATO-u. Ranije, ruski vladari htjeli su svoju ogradu na vratima NATO-a. Tu rusku ambiciju ostavili smo na vratima europske povijesti, iza ograde našeg jedinstva s Europom, i puno šire, sa slobodnim svijetom. Zahvalan sam svima koji su radili na jedinstvu u Vilniusu.“ Detaljan tekst objave država članica G7 možete pročitati ovdje. Format je to koji se do 2014. napada na Donbas i aneksije Krima zvao G8 i uključivao je Rusiju. Format na čijim summitima, kao i onima G20 na kojima i dalje sjedi Rusija, uvijek najbolje jelo. No G7 i dalje nije NATO.

Zelenski ne mora obilaziti summite da bude upisan u povijest. Zelenski koji je svojim izborom za predsjednika pomutio dotadašnje odnose snaga i u Ukrajini iprema Ukrajini. Sada vozi sto na sat, već 500 dana. Na rubu povijesti, na rubu vremena, na rubu razumijevanja stvarnosti i sadašnjosti i njenih uloga prema budućnosti. Zelenski sve to shvaća i razumije. Nakon svega, druge no biti hrabar i tražiti svoju cijelu zemlju nazad – nema. Za razliku od britanskog ministra obrane Bena Wallacea koji je tako na ovom summitu dobio sve naslovnice u Britaniji izjavivši da Ukrajina mora pokazati malo zahvalnosti za svo oružje koje dobiva, jer da „saveznici nisu Amazon.“

Britanija koja planira preseljenje migranata u Ugandu možda nije Amazon, ali ni Ben Wallace nije Nobelovac koji će biti upisan u povijest kao neki veliki vojskovođa. Još nije jasno hoće li Sunak biti Chamberlain ili Churchill. Do idućeg summita, možda se i britanska vojna industrija kojoj kao Amazonu dobro ide sustegne, pa Wallace, ako još bude na vlasti predloži Zelenskom da legne pred ruski tenk negdje oko Kramatorska i pusti da ga pregazi, pa onda s Prigožinovim trolićima u njemu preobučenim u službene Z uniforme, zarola sve do Kijeva, pa preko Baltika na brod, pa uzvodno uz Temzu do Londona. I zabije rusku zastavu ne samo na kijevskom majdanu, nego i na Big Benu. Kakav bi nam nakon toga bio slijedeći summit? Amazonski?

Tviteraš Dimitrij Medvedev, bivši ruski premijer i predsjednik nije toliko odvalio na G7 jamstva, već na stvaranje Vijeća NATO-Ukrajina. “Podsjećam da je 2002. uspostavljeno vijeće NATO-Rusija. Kako je završilo, dobro je poznato. Sada su Savez i naša država na granici ili bolje rečeno, prešli granicu rata. Ovaj put, završit će drugačije. Vijeće će prestati postojati, jer će jedna od strana nestati”. Tako je tvitao Medvedev. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je pak kako će isporučene F16 zrakoplove Ukrajini smatrati nuklearnom prijetnjom.

U kapitalnom djelu “Rat koji je okončao mir”, povjesničarka Margaret MacMillan piše da je, kada se gleda unatrag, europska i svjetska tragedija 1914. bila kako nijedan od tada ključnih igrača nije bio “velik i maštovit vođa koji je imao hrabrosti suprotstaviti se pritiscima koji su vodili do rata”.

Danas je taj period gotov. Rat traje, teško je pojmiti mir koji ga završava. Ili summit koji bi ga završio. Teško je pojmiti tko tu sjedi za stolom i ima li stola? Putin nad glavom ima tjeralicu. Ima li onda Münchena ili Jalte, Vilniusa ili tko zna kojeg grada, kojeg summita. Kada na marginama sastanaka na vrhu ili konferencija u zadnje vrijeme razgovaram s generalima, obavještajcima, think-tankerima, birokratima, političarima, ministrima, pa i ponekim premijerom ili predsjednikom i kada ih pitam – koji je to najgori scenarij koji je trenutno na stolu, svi šute. Pitam ih koji je – najbolji scenarij. Ulazak Ukrajine u NATO, rekao mi je nedavno jedan. Pitam ga – koje Ukrajine, cijele, u međunarodno priznatim granicama? Šuti. Nervoza raste. 2024. nosi izbore. U Europi, u Americi. Tada je summit manje bitna stvar. Za Ukrajinu, kraja osim pobjede nema. Putin nema drugu kalkulaciju osim svoje besmrtnosti ili promjene svijeta po njegovoj mjeri. Dok se tako samo penjemo, kisik nestaje, visinska bolest nastupa. Summit je uvijek samo na pola puta.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.

PROČITAJTE JOŠ

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!