Ovih dana navršilo se deset godina od najvećeg pokolja u Kijevu tijekom prosvjeda na Majdanu, obilježit će se ovih dana i dvije godine od početka posljednje agresije Rusije na Ukrajinu, posljednje kažem, jer je prva, tijekom koje su oduzeti komadi teritorija međunarodno priznate države, počela upravo prije deset godina. Obilježilo se ovih dana i tri godine otkad se ruski opozicijski lider Aleksej Navaljni svojevoljno vratio u Rusiju nakon liječenja u Njemačkoj u koju je pak stigao jer je u Rusiji otrovan. Vratio se da bi eto tri godine kasnije, upravo ovih dana bio ubijen u zatvoru u nekoj memljivoj periferiji.
Navršilo se i sedamnaest godina otkad je Vladimir Putin na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji održao govor koji se smatra nultom točkom njegove strategije protiv svijeta s presudnim američkim utjecajem, koji je godinu kasnije vodio u okupaciju teritorija u Gruziji, a onda posljedično sve do današnjeg dana. Godišnjica za godišnjicom, simbol za simbolom, ovogodišnja Minhenska sigurnosna konferencija, koju je zatekla vijest i o smrti Navaljnog i o padu Avdijivke u Ukrajini, postala je, kako je napisala direktorica Instituta za međunarodne odnose u Rimu Nathalie Tocci mjesto očaja. “Prazna Kamala Harris, smotani Scholz, umorni Zelenski. Puno riječi, bez konkretnog preuzimanja obveza. A kada je objašnjenje za stanje stvari to da ‘za demokraciju treba vremenaz. To izgleda očajno. Za sada vrlo otužna konferencija”, objavila je na Twitteru. Očajno stanje stvari potcrtala je i simbolična fotografija sastanka Julije Navaljne s predsjednikom Europskog Vijeća Charlesom Michelom. Photo-op kao photo-op za europskog čelnika, objavljena fotografija iz koje je isijavalo jedno veliko nula od empatije ili stvarnog razumijevanja opsega užasa koje taj čin predstavlja. Fotografije ne lažu. Floskula za floskulom u salvi europskih priopćenja. Europa je, jer je Navaljni izvršio svoju slobodnu volju početkom te 2021. na pladnju Putinu izručila državnog neprijatelja broj jedan, kao što je Putinu pušteno da otme Donjeck i Luhansk još te 2014./15, kao i Južnu Osetiju i Abhaziju 2008. od Gruzije. I sada Europa stoji u nekom navodnom niskom startu. Pištolj puca, ona starta ranije pa se vraća i vraća, start ponavlja više puta no što je dozvoljeno. Stiješnjena između svojih i američkih izbora, između “predanosti” Ukrajini, davanja svog oružja i municije, proizvodnje novog, gledanja preko oceana, strahujući od dva jednako dementna pristupa transatlantskim odnosima, jednog, naoko partnerskog, ali umirućeg i drugog naoko zastrašujućeg u osvetničkom gnjevu, ali već iskušenog, poznatog, koji je pušten da se dogodi i da traje i da ne prestaje. Jer ako se već prije deset godina pa i dvije godine nakon, za Brexita i izbora u SAD-u, nije razumijevala sadašnjost, teško će se shvatiti bilo kakva budućnost, osim one koja nam se nameće narativima koji bi kao trebali biti oni koji hrabre i bodre, a na koncu duboko podrivaju i ono malo povjerenja koje postoji izvan okvira straha. Budućnosti straha, vojnih rokova i obveza, budućnosti proizvodnje oružja i municije, budućnost u kojoj za novo vrijeme i novi svijet nema druge opcije no vojne, budućnost je koja nam se svakoga dana nudi kao neophodna.
Dok ova mučna i teška atmosfera, koju guši predizborna utakmica i grabljenje pozicija, udara direktno posred čela, Kaja Kallas, estonska premijerka na Minhenskoj je sigurnosnoj konferenciji bila vrlo jasna: „Već smo učili iz povijesti i iz 30-ih godina prošlog stoljeća. U Europi se stvari šire vrlo brzo, ako se Amerika izolira, koštat će nas puno više. Kao i 30-ih, nezaustavljanje agresora, onda kada smo imali šansu za to, i onda širenje agresije diljem svijeta…“
Novo istraživanje Europskog vijeća za međunarodne odnose objavljeno jučer pokazuje kako su Europljani pesimistični oko ishoda rata u Ukrajini. Samo deset posto njih u 12 europskih država u kojima je provođeno istraživanje, vjeruje da će Ukrajina pobijediti. Dvostruko više očekuje rusku pobjedu. Autori istraživanja kažu da mogu samo spekulirati što za građane znači ruska pobjeda, no čini im se plauzibilno pretpostaviti da je za mnoge ideja ruske pobjede ta da Ukrajina neće osloboditi sva okupirana područja.
Europa traži od svojih građana da se ne umore od Ukrajine, da ne zaborave da je ukrajinski rat, njihov rat, rat za obranu njihovih vrijednosti. Dok europski farmeri traktorima dolaze pred parlamente, žaleći se među ostalim i na uvoz ukrajinske pšenice, teško je nekome objasniti da je sve ono što se događa, nešto što će krojiti njihovu budućnost. Razgovor o klimatskoj neutralnosti, o održivoj energiji, hrani, o načinu života koji uključuje sve nas kao aktivne građane, kao aktere svijeta, a ne kao pasivne promatrače, komentatore na mrežama u vlasništvu najbogatijih ljudi svijeta, koji promiču i potiču polarizaciju radi profita, teško je u svijetu u izbornoj godini. Strasti se hrane najnižim od najnižeg, prostor se sve više sužava, a oni koji se žele pozicionirati kao vječni pobjednici, kao oni koji ujedinjavaju, rješavaju stvari, koji su navodno jedini mogući izbor, dogorijevaju do fitilja, vrijeđaju, otimaju se kontroli, sami pucaju i radikaliziraju prostor. Ako u rukama imaju svu vlast, takvi su vrlo su opasni, nisu rješenje problema. Tendencije u tom slobodnom zapadnom svijetu uznemirujuće su gotovo istim intenzitetom kao i trud da se stalno govori o vrlo prisutnoj i opasnoj ruskoj baba rogi.
Borba vrijednosti, ne znači da se približavamo vrijednostima neprijatelja. A neprijatelj je isti ne samo Zelenskom i Navaljnom, nego i svakom normalnom Rusu koji je protjeran ili koji čami u nekom Irkutsku, Omsku ili onkraj Kamčatke, koji šuti jer ne zna za bolje ili mu je ovo najbolje od onoga što je u obiteljskom historijskom sjećanju imao. Neprijatelj je svakom od nas koji zaista misli da je nešto što smo imali, bilo vrijedno unaprijediti, ne unazaditi. Koliko nas povijest opominje i uči, mi okrećemo glavu i u novim vremenima se čudimo kada se i u svijetu, koji se, kao, opire Putinu, cijele skupine alijeniraju, proglašavaju neprijateljima, kada se diskvalificira. To su sve koraci koje možemo vidjeti kao one koji i u mjestima u kojima mi živimo vode prema scenariju Navaljni. Neistomišljenici van, svi ostali za mnom. S druge pak strane, malo je kod nas onih koji su zapalili svijeću Navaljnom. Tek nekoliko cvjetova stajalo je u podnožju spomenika Petru Preradoviću. U Beogradu, skoro pa demonstracije pred ruskim veleposlanstvom. Ipak oni koji su pobjegli nisu oni koji podupiru režim ili okupaciju Ukrajine.
Rusija nije i ne može biti Putin. Za budućnost svijeta, važno je početi davati javni prostor onim Rusima koji podupiru Ukrajinu, koji su u priključku s idejama u koje su vjerovali. Izgubljeni univerzalizam, kako ga je nazivala Elena Nemirovskaja, možda nije u potpunosit izgubljen. Za sve ono što Putin radi, kreira, propagira i stvara, kolektivna krivnja ne smije postati potka za novi svijet u nastajanju. U rješenju za zapad mora biti istok, mora biti jug i jugoistok. Svaka strana svijeta u novoj raspodjeli karata. Ta ravnopravnost za budućnost nije klanje, nasilje, silovanje. Nije ono što je Putin. Ili ne smije biti. Dok se naoružavamo i ne mislimo. Dok čekamo rat ili ga zazivamo. Dok kupujemo gas maske i pregledavamo atomska skloništa. Dok hrabrimo mlade momke, a i djevojke, da je vojni rok ono što nam je nužno. I da je bio samo na čekanju. Jer mir je doba čekanja, nije konačni cilj, mir je doba čekanja između dva rata. Ne opuštajte se Europljani. Može li zapad shvatiti taj istok i jug. Svoj, a ne tuđi. Drugu sliku Europe same. Novu Europu, koja diktira neku novu povijest. Predizborno je vrijeme. Vrijeme na čekanju.
Europski pučani, u velikoj većini, deklarativno su se okupili oko potpore majci Europi, Ursuli von der Leyen, kao tzv. spitzenkandidatkinji, onoj koja bi, ako se izborne karte raspletu kako očekuju, nastavila biti na čelu Komisije. No, rasplet kadroviranja ključnih europskih funkcija u Europskom vijeću nakon izbora, nije sveto pismo. I sama Ursula uletjela je niotkuda u pregovore koji su u dugim ljetnim noćima u Bruxellesu trajali tog lipnja 2019. godine. Sistem spitzenkandidata propao je. Propada danas u Europi i sistem vizije i leadershipa za budućnost u koju artiljerijom i vječnom prijetnjom atomskom bombom, koju je ovaj tjedan još jednom ponovio Dmitrij Medvedev, stalno nagriza neprijatelj. Kaže Politico sinoć da se gotovo dvadeset NATO članica usuglasilo da Mark Rutte, nizozemski premijer koji je izgubio izbore u vlastitoj zemlji, bude novi kandidat za glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza. Još je desetak ruku ostalo za pridobiti. Tko bi gori, eto ga doli, a tko doli, gori ustaje. Nakon Škota Robertsona, Danca Rasmussena čija tvrtka danas u Ukrajini prodaje „know-how“ upravo za NATO članstvo, nakon Norvežanina Stoltenberga koji je stolicu glavnog tajnika dobio nakon nacionalne i stranačke tragedije kojoj je svjedočio kao premijer kada je Anders Bering Breivik pobio mladež njegovih Socijaldemokrata, nakon Japa De Hopa Scheffera, još jednog Nizozemca, najbolje od svega što je NATO kompromis u ovo teško doba krize i napetosti uoči američkih izbora na kojima Trump i opet prijeti kao i prvi put, dakle najbolje što je NATO mogao iznjedriti još je jedan europski sjevernjak, drugi Nizozemac na čelu Saveza u ovom stoljeću. Nema žene, nema istočne Europe, nema simbolike i barem simboličkog pokazivanja mišića. Jer vrijeme je nabijeno simbolima, borbe narativima. No, Europa će u novoj Komisiji, tko je god vodio, zasigurno imati neki resor koji će se baviti obranom, kako će to biti koncipirano još nitko ne zna, dok se i dalje licitira sankcijama Rusiji nakon ubojstva Navaljnog i podizanju uloga vlastitih nacionalnih sredstava EU država članica za vojnu pomoć Ukrajini. Sat do izbora otkucava.
Dok bauk izbora kruži Europom, Moskva likuje. Može li se Europa boriti, ako zločinac nagriza javno mišljenje, ako zločinac diktira narativ. Može li se Europa boriti bez pravih heroja, bez lidera, bez ideje protiv tog velikog zla s druge strane. Možemo li i trebamo li odustati od principa? Od vrijednosti? Možemo li opstati i živjeti s vrstom poraza koji je moguć, a bez jasne vizije moguće pobjede? Jesu li stvari otišle predaleko, ako plačemo za Navaljnim, šutimo za Assangeom, ako u doba konačnog obračuna odustajemo. I znači li više išta ta posljednja poruka Navaljnog na kraju dokumentarnog filma ovjenčanog Oscarom.
„Nije vam dopušteno odustati. Jedina stvar potrebna za trijumf zla je da dobri ljudi ne čine ništa.“
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!