I vrapci na grani već znaju da je 2024. najveća izborna godina u povijesti čovječanstva. Tri miljarde ljudi glasat će u vremenu najnižeg povjerenja u institucije demokracije, napose političke stranke. Izvještaj o globalnim rizicima, objavljen tradicionalno uoči početka Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, osim klimatskih promjena, na sam vrh rizika za čovječanstvo, stavio je upravo rizik od dezinformacija generiranih umjetnom inteligencijom. Ocijenjeno je kako alati umjetne inteligencije dizajnirani za širenje dezinformacija mogu potkopati sve, od samog izbornog procesa do izazivanja nemira.
Još prije osam godina s referendumom u Velikoj Britaniji, koji je bio baziran na lažnim informacijama i algoritamskom manipulacijom podacima koje su građanke i građani “dobrovoljno” podijelili na tzv. društvenim mrežama, postalo je jasno da su se stvari stubokom promijenile. Umjetna inteligencija može izraditi modele koji utječu na veliki broj ljudi u kratkom vremenu, a zatvorenost u vlastite eho-komore, krugove istomišljenika, kognitivna pristranost koja nas algoritamskom adiktivnošću vuče i privlači u sve dublje rupe u kojima nam se može servirati sve i sva pokazuje zaista da vrijeme koje je pred nama, koncept demokracije koji moramo mijenjati, u sebi ima ključnu varijablu koja se zove umjetna inteligencija. “Sve je stvar percepcije”, rekao je nekad netko, a percepciju je lako zamućivati, u vremenu kada se činjenice, kažu, moraju nanovo provjeravati. U doba rata, u doba kada je mnogima u interesu da ne bude dobro, da se sumnja, da se dijeli, da se mrzi i da se misli da smo upravo i jedini mi sami u pravu. Polarizirajući diskurs zavladao je javnim prostorom odavno, a infiltriran je u sve teme, od zdravstva, školstva, do socijalne pravde, ekonomije. Teme koje nas uzbuđuju, koje komentiramo, oko kojih se zajedljivo svađamo u serijama objava na društvenim mrežama, nešto je na što mislimo da imamo utjecaja. Kako objasniti da možda i nemamo, da nas je jednostavno „zarobilo“ u slabosti bivanja čovjekom. U slabosti kognitivne pristranosti s jedne i disonance s druge strane. Jedan od najvećih europskih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i njezin utjecaj na društva, Claes de Vreese, sa Sveučilišta u Amsterdamu, govorio mi je nedavno, za emisiju N1 DISinfo o umjetnoj inteligenciji o tome kako u 2024. ulazimo potpuno nespremni.
U posljednjih godinu do dvije, umjetna inteligencija prestala je biti tema koja okupira samo ljude iz tehnološkog sektora jer je s generativnim alatima, od Chat GPT-a, do deep fakeova, pokazala koliki utjecaj ima na društvo, poglavito jer su alati za kreiranje takvog sadržaja postali dostupni svima te iz je iz dnevnog boravka moguće brzo napraviti disrupciju na globalnoj skali. Ako takve tehnološke mogućnosti stavimo u kontekst utjecaja i moći tzv. malignih aktera, bilo državnih, bilo kriminalnih, imamo ozbiljan problem. I sama demokratska društva s ovime su na kušnji jer kao moguće odgovore na dezinformacije te činjenicu da je njihovo širenje i potkopavanje povjerenja strateška djelatnost stranih aktera, države i vlade mogle bi si htjeti dodijeliti više ovlasti za kontrolu informacija na temelju onoga što smatraju “istinitim”. Sloboda medija, interneta koje su već pod udarom, mogle bi se dodatno pogoršati, a represija protoka informacija pogoršati.
Prije nekoliko godina posjetila sam berlinski Futurium. Interaktivni muzej i izložbeni centar u kojem se govori o budućnosti i promišlja o nama u njoj. Na aktualnoj izložbi bila je postavljena kabina za glasanje. Kada ste ušli u nju i za sobom povukli zastor, morali ste namjestili lice prema kameri koja je očitavala vaše obrise lica. Zatim se vrlo brzo na ekranu pojavila grafika sa stupcima u bojama ključnih njemačkih političkih parlamentarnih stranaka. Po mojim crtama lica, umjetna je inteligencija u postocima izračunala za koju bih ja stranku, rekli bismo “po faci”, trebala glasati. Gledaju nas tako sve algoritmi dok palcem svakodnevno povlačimo gore dolje po ekranima, klikamo potpuno nesvjesni da se svakim tim potezom, zastajanjem nad nekim sadržajem ili interesom za neki drugi, dajemo u nečije tuđe umjetne ruke i odlazimo u sve dublje rupe. Kako čovjek može biti kognitvno otporan, kada je naučio da informacije stvara čovjek i da ima slobodnu volju, a ono što se događa pokazuje da se može dogoditi da gotovo devedeset posto on-line sadržaja kreira umjetna inteligencija, a da čovjek već sada teško razlučuje što je generirala umjetna inteligencija te slijepo vjeruje svemu što podržava njegove stavove ili ekstremne emocije, ljutnju, bijes, ono što njega kognitivno mazi ili mu u njegovom kognitivnom prostoru daje za pravo. Teško je. Što možemo učiniti?
U doba aktualne velike promjene tek smo na početku uvođenja regulacije. Europska unija busa se u prsa sa svojim setom zakona od Akta o digitalnim uslugama, do aktualnog o umjetnoj inteligenciji koji je u nastajanju kao prvi takav u svijetu. No regulacija nove industrije nešto je što se uvijek do sada događalo, pitanje je jesmo li u ovoj previše zakasnili i kako dalje od ovog nultog trenutka?
Digitalni svijet, kojem smo se morali predati, ne pušta nas. Pažnja je kratka, učimo drugačije, tako i razumijevano. Generacijski jazovi veći su i događaju se brže no ikada u povijesti. Ako naša tijela ostaju ista kao prije, može li se naš um adaptirati. Biznis model tzv. društvenih mreža može nam ilustrirati što se dogodilo. Koliko se društveno tkivo, ono pravo, stvarno, ono koje smo znali i koje je na okupu držalo povjerenje, rastočilo i koliko su Facebook, Twitter, a danas i X, Truth, TikTok i razne druge inačice u kojoj se okupe istomišljenici pa udaraju paljbu po onim drugima, utjecali na to, svjesniji smo svakog dana. Ili nismo.
Prije tri godine Centar za upravljanje promjenama madridskog IE sveučilišta proveo je anketu koja je pokazala da bi otprilike četvrtina ispitanih Europljana bila zadovoljna da ima AI političare u nekom kapacitetu. Znanstvenici rezultat istraživanja tumače kao rezultat sve više rastućeg nepovjerenja građana u političare i vlade, zbog korupcije, ali i zbog manipulacija koje su bile vidljive recimo na referendumu o Brexitu. U Danskoj je umjetnički kolektiv Computer Lars za prošlogodišnje izbore dizajnirao chatbox Leader Lars te ga “kandidirao” na izborima. Chatbox je tijekom kampanje kritički diskutirao s glasačima i odgovarao im, iskrenije no političari. Imali smo primjere novozelandskog SAM-a, koji je dizajnirao developer Nick Gerritsen kako bi predstavljao stavove građana. Prije četiri godine chatbox Alisa koji je stvorio Yandex, stao je na megdan Vladimiru Putinu, upravo kao i SAM – ne bi li predstavljao vox populi. Europska komisija pak, priča se po Bruxellesu, razvija AI “nerođenog djeteta” koji bi u raspravama o budućim politikama, predstavljao glas Europljana koji će živjeti u budućnosti, tj. onih na koje će današnje odluke imati utjecaj. Uz deliberativne procese koje je pokrenula Konferencija o budućnosti Europe, umjetna inteligencija može biti dobrodošao pomoćnik u vraćanju vjere u demokraciju kada je ona poljuljana različitim utjecajima.
Dok države artikuliraju način i mogućnosti regulacije umjetne inteligencije, big tech, pak razmišlja, kao i kod business modela tzv. društvenih mreža, kako to unovčiti. Kada su se pojavile platforme za zaradu na ljudskim emocijama i algoritmima koji su “vozili” podjele zbog profita, malo tko je razumijevao do čega će dovesti ti biznis modeli koji su se vrlo skoro počeli nazvati i društvenim medijima. Od manipulacija koje su postale vidljive u demokratskim i nedemokratskim društvima, do potpunog dezinformacijskog kaosa, lažnih snimki, manipulacije slikom i zvukom koji su u javnost prokuljali sa sukobom Izraela i Hamasa.
Doba u kojem živimo nije lako doba. Relativizacija zla i zločina iskače kao meme ili gif na svakom koraku. Pitanje temeljnih vrijednosti liberalne demokracije u kojoj živimo ono je koje je ključno kada govorimo o uporabi tehnologije.
Ono što možemo jest uključiti buduće generacije, mlade ljude, kojima je tehnologija imanentna, u pronalaženje rješenja. Govori se danas da je ključno razvijati kritičko mišljenje. Kako sam već pisala stotinu puta, kritičko mišljenje treba biti dijelom svega što radimo jer bez kritičkog uma nismo ništa. Tko će dakle predavati i razvijati taj kritički um dok se na sadržaj koji je generirala umjetna inteligencija automatizmom umjetne inteligencije budu postavljale etikete da je sadržaj generirala umjetna inteligencija? Kakvo je to kritičko mišljenje, kakav je to IQ koji one koji dolaze uči kritici i promišljanju svijeta koji se ne razumije? Kakva je to tzv. medijska pismenost koja podučava da se treba “promisliti dva puta prije no što se podijeli”, kada se pale ratovi i ustanci, teške borbe komentarima na mrežama preko videa ili slike umjetno generirane, kada i sarkazam ili duhoviti komentari više ne prolaze niti se razumijevaju, kada svatko jaše svog konja, sedla svoju kobilu i vrti svoj mlin. Možda umjetna intelgencija u kombinaciji s onom našom može pomoći nekim glasačima neke 2034., 2054. ili formuliranju nekog novog doba, sustava ili demokracije 3.0.
Za sada se, na žalost, gledamo u ogledalo, uspavani i samoljubni narcisi, koji više ne poimaju svoj IQ, a kamoli što im takvima radi AI.
* Tekst je napisan u sklopu projekta “Što nam radi umjetna inteligencija?” Sindikata novinara Hrvatske. Projekt podupire Europski parlament.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!