Boris Dežulović

Boris Dežulović rođen je 20. studenog 1964. u Splitu. Karijeru u novinarstvu započeo je 1977. kao vlasnik i urednik Glasila razredne ćelije, tjednika 7a razreda osnovne škole Bruno Ivanović u Splitu, te istraživački novinar Građevinara, lista srednje građevinske škole Ćiro Gamulin, gdje je doživio prvi susret s cenzurom i zabranu teksta o korupciji u školi. Nakon kraćih izleta u nogomet, rock'n'roll, alternativno kazalište, strip i sitni kriminal, sredinom osamdesetih postaje grafički urednik u splitskoj Omladinskoj iskri i urednik satiričkog priloga Le Spizd. Od 1990. radi kao novinar Nedjeljne Dalmacije, te ratni reporter i komentator Slobodne Dalmacije.

Od 1988. zajedno s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem u Nedjeljnoj, odnosno Slobodnoj Dalmaciji uređuje satirički podlistak Feral Tribune, koji nakon HDZ-ovog preuzimanja splitske novinske kuće 1993. izdvajaju i utemeljuju kao nezavisni satiričko-politički tjednik. Krajem 1999. napušta Feral i postaje kolumnist Globusa, te suradnik ostalih izdanja Europa Press Holdinga, odakle odlazi nakon otkazivanja suradnje u Slobodnoj Dalmaciji 2015. godine.

Višegodišnji je redoviti kolumnist ljubljanskog Dnevnika i sarajevskog Oslobođenja, te stalni ili povremeni suradnik brojnih hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih medija. U izboru Hrvatskog novinarskog društva 2004. je proglašen je novinarom godine, a 2014. u Londonu je dobio European Press Award za najbolji novinski komentar.

Koautor je mnogih proznih zbirki i monografija, te autor scenarija za dokumentarni film Jasmile Žbanić Dnevnik graditelja (2007), o rekonstrukciji mostarskog Starog mosta. Sa pjesničko-satiričkim cabaretom Melodije Bljeska i Oluje zajedno s Predragom Lucićem od 2007. godine nastupa po gradovima i selima bivše Jugoslavije, te sadašnje Švedske, Norveške, Njemačke i Belgije.

S Lucićem je 1999. u Biblioteci Feral Tribune uredio i Antologiju suvremene hrvatske gluposti, a objavio je još romane Christkind (Durieux, 2003) - za koji je dobio nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine - i Jebo sad hiljadu dinara (EPH, 2005), pjesničku zbirku Pjesme iz Lore (Durieux, 2005) i zbirku priča Poglavnikova bakterija (VBZ, 2007), izbore kolumni Ugovor s đavlom (VBZ, 2008), Crveno i crno (VBZ, 2010), Zločin i kazna (VBZ, 2010), Rat i mir (VBZ, 2012) i U potrazi za izgubljenim vremenom (Tabahon, Skoplje, 2013), te zbirku eseja Diego Armando i sedam patuljaka (VBZ, 2011) i Razgovore sa Smojom (Adamić, 2015).

Knjige, pripovijetke, pjesme i eseji prevođeni su mu na njemački, talijanski, francuski, engleski, grčki, poljski, ukrajinski, slovenski i makedonski jezik.

Živi i radi u Pisku, u zaseoku Paići.