"Priziv savjesti kao alat privatizacije zdravstvenih usluga"

"Priziv savjesti kao alat privatizacije zdravstvenih usluga" Izvor: N1 (ilustracija)

Reproduktivna prava nisu samo pitanje pobačaja i kontracepcije i nije riječ samo o pravu žena da nemaju djecu, već i o pravu da ih imaju, ali u adekvatnim socioekonomskim uvjetima, ističe Ivana Živković, članica Platforme za reproduktivna prava, uoči ovogodišnjeg Marša solidarnosti 29. rujna u 16 sati u Zagrebu.

O pobačaju razgovaramo ili anonimno, ili potiho, no vrijeme je da to promijenimo i solidarno se izborimo za dostupan i besplatan pobačaj, poruka je Platforme za reproduktivna prava i Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) - suorganizatora Marša solidarnosti, tradicionalne godišnje manifestacije koju MAZ obilježava već 11 godina.

Naime, niz je negativnih promjena koje su se dogodile vezano uz zaštitu reproduktivnih prava žena i vrijeme je da se taj trend preokrene, upozoravaju iz Platforme za reproduktivna prava, čija je članica Ivana Živković objasnila zašto je ove godine Marš solidarnosti "Glasno o pobačaju" posvećen obrani prava na izbor.

Platforma za reproduktivna prava Izvor: Platforma za reproduktivna prava

Zašto o pobačaju razgovaramo ili anonimno, ili potiho i zašto o pravu na izbor, iako je pobačaj u Hrvatskoj legalan, ne možemo govoriti kao o dostupnom za sve žene pod jednakim uvjetima?

Živković:U 2018. godini žene za pobačaj plaćaju između 2.000 i 3.000 kuna. Ako za medicinski zahvat u sustavu javnog zdravstva u nekim bolnicama moramo platiti iznos veći od minimalne neto plaće u Hrvatskoj, a u najboljem slučaju tri četvrtine te plaće – je li ispravno tvrditi da je pobačaj u Hrvatskoj dostupan? Trenutno je dostupan samo onim ženama koje imaju dovoljno novca da ostvare svoje pravo na pobačaj, a i tu tvrdnju treba uzeti s rezervom s obzirom na postotak priziva savjesti ginekologa i ginekologinja. Što je sa ženama koje rade za minimalnu plaću, ženama koje rade u nesigurnim uvjetima, nezaposlenim ženama, studenticama, ženama bez zdravstvenog osiguranja, ženama iz ruralnih područja, ženama s djecom bez podrške obitelji i šire zajednice, tražiteljicama azila – onima koje nemaju stvarni izbor?

Platforma za reproduktivna prava Izvor: Platforma za reproduktivna prava


Skupljale smo anonimna iskustva žena o pobačaju u Hrvatskoj, neka od njih glase:

"Ostala sam bez posla, suprug je radio dva posla, stalno smo se svađali. Imamo već dvoje male djece. U takvim okolnostima nisam mogla zadržati trudnoću".

"Službenica na prijemu me prijezirno gledala, govorila mi je da je svaki život jednako vrijedan i nagovarala da se predomislim".

"U bolnici u mom gradu nitko ne radi pobačaj. Posudila sam novac i otišla u privatnu kliniku u drugi grad. Roditelji nisu smjeli saznati".

Roditelji iz posljednjeg svjedočanstva nisu smjeli saznati jer se od žena očekuje da preuzmu ulogu majke pa kad se odluče na pobačaj suočene su sa stigmatizacijom, neodobravanjem i ponižavanjem, a ponekad i prisiljavanjem na rađanje. Što vrijedi deklarativno pravo na izbor ako žene teško dolaze do osnovnih informacija o pobačaju, ako doživljavaju posramljivanje na svakom koraku, ako nema ginekologa koji će pobačaj obaviti? A ako se ginekolozi i ginekologinje u javnim bolnicama pozivaju na priziv savjesti, žene su prisiljene pobačaj obavljati u privatnim klinikama ili u ilegalnim i nesigurnim uvjetima. Tako priziv savjesti indirektno kriminalizira pobačaj i jača društvenu stigmu – ako je pobačaj obavljen ilegalno ili u privatnoj klinici, žene neće javno govoriti o svojim iskustvima. Smatramo da se rasprava o pobačaju mora odvijati u javnosti, ne u privatnoj sferi. Zato u subotu, 29. rujna u 16 sati i organiziramo Marš solidarnosti s porukom 'Glasno o pobačaju!', u nadi da će anonimna svjedočanstva dobiti lica stvarnih žena, koje će svojim glasovima u javnom prostoru spriječiti mogućnost donošenja restriktivnijeg tzv. Zakona o pobačaju.

ginekolog, ginekologija, doktor, pregled Izvor: Shutterstock


S obzirom na to da je pitanje abortusa i radničko, sindikalno, dakle klasno pitanje, a bitka za reproduktivna prava jedna od najvažnijih, zašto se u raspravi o pobačaju uglavnom govori samo iz vjerske, liberalne i liječničko etičke perspektive, a pravna i socioekonomska izostaje?

Živković: Priziv savjesti stvara klimu u kojoj se o pobačaju raspravlja u moralizatorskom okviru. Pitanje pobačaja svodi se na lažnu dihotomiju života i smrti, a odluku o pobačaju želi se prikazati kao individualni odabir svake žene, isključujući tako društveni, ekonomski i politički kontekst. S druge strane, o pobačaju se nerijetko raspravlja isključivo u kontekstu autonomije ženskog tijela. Ali razlog zbog kojeg o pravu na prekid ili iznošenje trudnoće ne možemo govoriti samo iz te perspektive je jednostavan: malo vrijedi što imamo pravo pobaciti ako ostvarivanje prava košta, ako informacije nisu dostupne, ako se ginekolozi i ginekologinje pozivaju na priziv savjesti. Malo vrijedi pravo na izbor kad ako želimo roditi – djetetu ne možemo priuštiti kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, raznoliku prehranu, adekvatan stan.

Reproduktivna prava nisu samo pitanje pobačaja i kontracepcije. Nije riječ samo o pravu žena da nemaju djecu, već i o pravu da ih imaju, ali u adekvatnim socioekonomskim uvjetima. Pitanje legalnog, javno dostupnog i besplatnog pobačaja pitanje je kvalitete života žena, ali i pitanje kvalitete života u Hrvatskoj općenito. Takva retorika izostaje jer državi nije u interesu baviti se osakaćenim socijalnim servisima poput vrtića, a vjerski krugovi, budući da nemaju znanstveno uporište za svoje tvrdnje, inzistiraju na nejasnoj, ali kao i uvijek afirmativnoj i emocionalno mobilizirajućoj kategoriji 'svetosti života' iza koje skrivaju napore za zabranu pobačaja.

Platforma za reproduktivna prava Izvor: Platforma za reproduktivna prava



Kakvi su socioekonomski uvjeti u Hrvatskoj u kojoj se od žena očekuje da rađaju i odgajaju djecu? Reproduktivno zdravlje, koje nije samo pitanje pobačaja, kolektivno je pitanje i ovisi o javno dostupnim zdravstvenim uslugama i ustanovama.

Živković: O reproduktivnim pravima ne možemo raspravljati izvan okvira kapitalizma te jačanja konzervativizma i klerikalizma. S jedne je strane država koja skrb o djeci i starijima vraća u kuću ženama jer novca za izgradnju ili obnovu vrtića i domova za starije 'nema' i koja pod krinkom 'fleksibilizacije' radnog zakonodavstva ženama sugerira da rade privremeno, povremeno i potplaćeno da bi više vremena provele skrbeći za obitelj. To je država koja je ugovor na neodređeno pretvorila u raritet te dopustila raspad zdravstvenog i mirovinskog sustava. S druge je strane, ruku pod ruku s vladajućima crkva, čija je agenda jasna: žene su građanke drugog reda, podređene muškarcima, stoga nam treba oduzeti pravo na odlučivanje o slobodnom rađanju djece. Kontracepcija je grijeh, a spolni odgoj nepoželjna ideologija.

Stoga je pitanje pobačaja nužno povezati s pitanjima javnih vrtića i jaslica, rodiljnih i roditeljskih naknada, javno dostupnog zdravstva i školstva, sigurnih radnih mjesta, solidarnih stambenih i mirovinskih fondova, socijalizacije kućanskog rada. Boreći se za reproduktivna prava, borimo se i za sve navedeno, a nužno za sigurnost svih ljudi u ovom društvu. I obratno: boreći se za solidarne, javne i svima dostupne socijalne servise, borimo se za pravo žene da donese odluku koja se tiče njenog tijela, zdravlja i života.

Platforma za reproduktivna prava Izvor: Platforma za reproduktivna prava


Koje su se negativne promjene i zašto dogodile u području javnog zdravstva vezano uz zaštitu reproduktivnih prava?

Živković:Gubitak dostupnosti zdravstvenih usluga udara u same temelje naše egzistencije. Sustav primarne zdravstvene zaštite ne omogućava ispunjavanje kvote od jednog preporučenog ginekološkog pregleda godišnje tako da o preventivi u kontekstu reproduktivnog zdravlja više nema govora. Rastući broj ginekologa koji se pozivaju na priziv savjesti i visoke cijene pobačaja onemogućavaju pristup pobačaju kao legalnoj zdravstvenoj usluzi. Treba spomenuti i otvaranje privatnih ginekoloških ordinacija i poliklinika. U posljednjih desetak godina kontracepcija nije postala besplatna, seksualni odgoj nije zaživio u školama, plaće nisu porasle, a broj pobačaja - pada. To ne znači da broj žena koje planiraju roditeljstvo raste, već da je dio žena pobacio u privatnim klinikama, dio u inozemstvu, a dio je pod različitim pritiscima rodio.

Priziv savjesti, liste čekanja, dehumaniziran odnos prema pacijentima, a posebno prema pacijenticama u ginekološkim ordinacijama i rađaonama, nedostatak potrebne opreme i stručnog liječničkog kadra – sve te poluge kojima se urušavaju zdravstvena prava, nisu slučajne i uglavnom nisu posljedica nemara ili neznanja, već državne politike koja, polako ali sigurno, potkopava i uništava javno zdravstvo. Aktualan je novi Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojeg je Vlada krajem lipnja uputila u saborsku proceduru, a predviđa daljnju komercijalizaciju primarne zdravstvene zaštite, dio koje je, uz obiteljsku medicinu, stomatologiju i pedijatriju – i ginekologija.

Platforma za reproduktivna prava Izvor: Platforma za reproduktivna prava


Iako se mogućnost striktne zabrane pobačaja u Hrvatskoj ne čini odviše realna, postoje razni načini koji mogu bitno ograničiti pravo na izbor, a jedno od njih je i priziv savjesti. Koji još načini postoje, zašto ga je važno regulirati i zašto nema podataka o broju prizivača savjesti?

Živković:
Ustavni sud je početkom 2017. godine donio rješenje prema kojem je tzv. Zakon o pobačaju iz 1978. godine - inače punim nazivom Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece u skladu s Ustavom RH što znači da pobačaj ne smije biti zabranjen, ali je zbog 'zastarjelosti' aktualnog zakona naloženo da se unutar dvije godine donese novi zakon. Osim toga, prema preporukama Suda moguće je uvođenje obveznog savjetovanja i perioda mirovanja prije obavljanja pobačaja.


Mnogi ne vide što je problematično u savjetovanju, ali iz računice pritom izostavljaju društveni kontekst. Primjer pogubnih posljedica savjetovanja i perioda mirovanja ne treba daleko tražiti. U Makedoniji je 2013. godine novi Zakon o pobačaju uveo obvezno savjetovanje i period čekanja od tri dana, a za četiri godine pokazalo se da je ono postalo vjersko savjetovanje. Sličan scenarij nije nezamisliv u kontekstu današnje Hrvatske kad uključimo širi društveni kontekst. Neformalno i neregulirano savjetovanje u pojedinim bolnicama već postoji, a kao moguća zakonska obaveza u nekoliko je navrata ranije spominjana u istupima predstavnika HDZ-a, stranke koja predvodi vladajuću većinu. Ne zaostajemo za Makedonijom niti na polju vjerskih aktera.

Održavaju se bdijenja pred bolnicama. 'Postabortivni sindrom', koji neki spominju, ne postoji - ne spominju ga ni Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), niti MSD priručnik dijagnostike i terapije, a opovrgavaju ga i relevantna istraživanja.

ginekologija, stolica, ginekolog Izvor: Shutterstock


I priziv savjesti je sredstvo ograničavanja dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. U ovom trenutku, 54 posto ginekologa i ginekologinja poziva se na priziv savjesti. Dok broj prizivača iz godine u godinu raste – rastu i koruptivne prakse, poput obavljanja pobačaja u privatnim klinikama po značajno višim cijenama. Priziv savjesti tako postaje alat privatizacije zdravstvenih usluga: ako žena zbog priziva savjesti nema pristup pobačaju u sustavu javnog zdravstva, prisiljena je obratiti se privatniku i platiti višu cijenu, premda ilegalno. Dodatno, priziv savjesti kao oblik institucionaliziranog neodobravanja pobačaja krši ili dokida pravo pacijentice na pristup zdravstvenoj usluzi, pravo koje predstavlja jedno od temeljnih medicinskih načela.

Spomenimo i to da su oni koji ulažu prigovor savjesti plaćeni javnim novcem za posao koji ne obavljaju, da se ne provjerava razloge za korištenje priziva savjesti, kao i to da se ne provjerava prebacuju li dio svog rada na privatnu praksu. Razlog za takav manjak kontrole leži u činjenici da priziv savjesti nije reguliran međunarodnim dokumentima ili standardima ljudskih prava. Definiran je kroz niz zakona i etičkih kodeksa što omogućuje višestruko tumačenje koncepta, a konzekventno i zlouporabu. Takva praksa ima duboke posljedice na živote žena – izlaže ih nepotrebnim periodima čekanja pa tako i nesigurnijim zahvatima u višim stupnjevima trudnoće, prisiljava na obavljanje pobačaja u privatnim klinikama, a time žene potencijalno dovodi u smrtnu opasnost zbog izvođenja zahvata u ilegalnim i nesigurnim uvjetima.


Prošlo je 40 godina od donošenja zakona koji je i danas na snazi, ali ne zadugo. Do kraja 2019. trebao bi biti donesen novi zakon, a naši bi zahtjevi danas trebali biti još radikalniji. Trebale bismo se boriti da se pobačaj ponovno ustavno definira, kao što je to bilo 1974., kao što je to danas u Sloveniji. Ali stvarnost vraća nas stepenicu unatrag. Zato se danas borimo da pravo na pobačaj ostane naše zakonsko pravo, ali pritom se borimo i za besplatan pobačaj, regulaciju priziva savjesti, svima dostupnu zdravstvenu skrb i život u kojem izbor nije samo slovo na papiru zakona.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.

Komentara 0

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

* Sva polja su obavezna