Zovko: Dok novinari pitaju, to znači da novinarstvo postoji

Zovko: Dok novinari pitaju, to znači da novinarstvo postoji Izvor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Iako je novinarstvo jedna od ključnih poluga borbe za demokraciju i demokratsku kontrolu, a mediji su dužni služiti javnom interesu, upitno je kako se sedma sila drži usred snažnih klijentelističkih odnosa destruktivnih za temeljnu zadaću medija. O stanju u hrvatskom novinarstvu razgovarali smo s predsjednikom HND-a Hrvojem Zovkom.

Demokracija, a na to se često zaboravlja, nije ni imenica, niti pridjev, već glagol koji označava kontinuiranu provjeru koliko oni koji su na vlasti rade na dobrobit svih građana i građanki.Zadatak provjere uvelike leži na novinarima i novinarkama, koji svoj posao također trebaju obavljati vjerodostojno i posvećeno u odnosu na javnost. Gdje smo danas i što činimo s profesijom u doba kada se medije definira (i) kao robu na tržištu, odnosno kao bilo koju drugu djelatnost premda to ne bi smjeli biti s obzirom na to da je novinarstvo javno dobro, razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva (HND) i bivšim predsjednikom Zbora istraživačkih novinara (ZIN) Hrvojem Zovkom, koji je na dužnost čelnog čovjeka HND-a izabran krajem lipnja ove godine. 

Koje korake ste već poduzeli, a koje kanite poduzeti oko financijske i kadrovske konsolidacije HND-a s obzirom na to da ste ta dva cilja najavili kao prioritete u vašem radu? Pritom je važan element i pravomoćna presuda kojom je HND izgubio 25 godina dug spor i mora platiti oko 2,3 mlijuna kuna. O čemu je riječ i što se radi na tom polju? 

Početkom ovoga mjeseca je HND-u je uručena presuda o gubitku sudskog spora koji je trajao 25 godina. Dosuđeno nam je da platimo više od dva milijuna kuna. Predmet spora je ugovor o najmu dijela prizemlja u Novinarskom domu kojeg je tadašnje vodstvo HND-a, u srpnju 1990. dakle neposredno prije prvih višestranačkih izbora sklopilo s tri fizičke osobe. Nešto kasnije jedna od njih je osnovala tvrtku koja se pojavljuje kao stranka u ovom sporu.

Ukratko: zakupci su trebali preurediti prostor u restoran, međutim ni nakon više od dvije godine nisu ga priveli svrsi, niti plaćali najam pa je tadašnje vodstvo HND-a zbog financijske štete koju je trpjelo raskinulo ugovor o najmu i zakupci su sudskom odlukom deložirani. U studenom 1993. zakupci su podigli tužbu protiv HND-a. Tvrtka koja je tužila tvrdila je da joj HND duguje novac za investicije u prostor, a HND je dokazivao da su dugovi za najam, izgubljena dobit, režije i ostali troškovi, koje je Društvo plaćalo u tome razdoblju podjednaki kao i njihovo ulaganja. Bila su razdoblja i od više godina kad je spis mirovao, tj. da je držan u sudskoj ladici i nije se događalo ništa. Sud je nakon 25 godina priznao njihovo ulaganje u prostor, ali ne i potraživanja HND-a. 

Tu se sad postavlja puno pitanja, prije svega ono o dužini postupka čiju cijenu danas HND plaća jer u iznosu koji nam je dosuđen, dvije trećine otpada na zatezne kamate. Održali smo hitne sjednice tijela HND-a, konzultiramo se s pravnim i financijskim stručnjacima, obavljamo dnevno na desetine razgovora, intenzivno radimo na rješenju. Vjerujem da ćemo uspjeti i apeliram na članstvo da vjeruje u naše napore.

Je li ovo kraj HND-a?

Ne. Daleko od toga. Situacija nije ni laka, niti jednostavna, ali umjesto takvih komentara, volio bih da se skoncentriramo na to da sve kapacitete usmjerimo na pomoć HND-u i hvala svima koji to već čine. U okolnostima u kojima je novinarstvo napadnuto i ugroženo što vidljivim, što nevidljivim pritiscima, HND je naš jedini profesionalni glas i zagovornik naše profesionalne slobode. HND je jedino društvo koje mi novinari imamo, naš oslonac i naš glas u javnosti i zadaća nam je da ga sačuvamo.

Spor je trajao 25 godina – što nam to govori o hrvatskom pravosuđu, a znamo da ono ionako muku muči s lošim dojmom u javnosti?

Želim naglasiti da je nedopustivo da sudski spor traje 25 godina i da se sporost pravosuđa prelama preko leđa HND-a. Ovakvo hrvatsko pravosuđe je rak rana hrvatskog društva. Kad je ovaj spor pokrenut, većina nas koji smo danas u vodstvu HND-a i koje je zapalo da izvlačimo Društvo iz ovog problema nismo ni bili njegovi članovi jer još nismo bili u novinarstvu ili smo bili na samim počecima karijere. Dakle, pregurat ćemo mi ovo, HND je ipak organizacija koja postoji više od 100 godina, a kad preguramo znat ćemo što i kako dalje.

HND Izvor: Flickr


Zašto se o sporu tek sad javno govori, zašto HND nije ranije izašao u javnost?

Raspravljali smo o tome u tijelima HND-a. Dio nas je bio za to da obavijestimo javnost o sudskom sporu već nakon nepravomoćne presude, ali su prevladala stajališta da bi se to moglo doživjeti kao pritisak na sud i da bi moglo štetiti interesima HND-a. Otkad sam ja postao predsjednik, sve važne stvari objavljujemo na internetskim stranicama HND-a i čim smo dobili presudu, isti tren sam obavijestio sva nadležna tijela i sazvali smo hitnu sjednicu tijela Društva.

Ne baš najboljim imidžem u javnosti, a ni među novinarima i novinarkama, ne isključujući članstvo, ne može se baš podičiti ni HND. Stoga, imajući na umu da je bavljenje ovim sporom sada najvažnija stvar, ali i da će način na koji će se HND s njime nositi imati utjecaja na taj dojam u budućnosti, što ćete poduzeti oko vraćanja ugleda HND-u i kako kanite privući aktivne nove članove i članice, posebno mlade kolegice i kolege?

Kad završimo ovu priču, a vjerujem u pozitivan ishod – članstvo i javnost će biti transparentno izviještena o svemu. HND je bezbroj puta stao u obranu novinarstva i novinarske profesije. Što se tiče privlačenja novog članstva, posebno mladih – borbom za profesiju. Ali i mi novinari, kako mladi tako i oni koji nisu na početcima moramo biti svjesni ključne stvari: ako nismo organizirani u svojim redakcijama, ako u redakcijama među nama ne postoji solidarnost u obrani profesionalnih standarda i etike, ako novinar neće podržati kolegu kad mu cenzuriraju tekst ili prilog, nikakav HND koji stoluje u Novinarskom domu pomoći. HND ima sjedište u Perkovčevoj, ali djeluje i radi prvenstveno tamo gdje se događa novinarstvo, po redakcijama. A onda kad se ljudi po redakcijama trude zaštiti svoj profesionalni integritet, u HND-u će imati snažnu ruku kolegijalne pomoći i podrške.

No mnogi HND-u zamjeraju da jednostavno ne čini dovoljno. Što je to što je HND napravio, a kakva nam je profesija? Koliko je odgovoran za to? Naravno, nije jedini, a i HND čine njegovi članovi i članice i svi smo na određeni način odgovorni za to kako nam danas izgleda profesija.

Naravno, svatko snosi svoj dio odgovornosti.

Iz HND-a su uglavnom išla nekakva brojna priopćenja, bilo je i pokušaja organiziranja nekih akcija i prosvjeda, jest, bilo je i nekih akcija i prosvjeda, ali zar je to sve što se moglo?

HND čini članstvo, HND je i u prošlosti organizirao prosvjede i ljudi su došli. Kažete „mnogi“ – koji su to mnogi? Jesmo li mi novinari krivi za sve, jesmo li mogli više, zašto mi nismo dovoljno solidarni? Ima li tri precjenjenije stvari – hrvatska kultura, hrvatska šutnja i solidarnost hrvatskih medija?

hnd, prosvjed Izvor: Sloboda novinarstvu



Zašto među nama, čast iznimkama, novinarkama i novinarima i među medijima izostaje solidarnost?

Puno je dobrih ljudi u našoj profesiji i onih koji su svjesni situacije u kojoj se nalazi naša profesija. Isto tako ima i onih kojima je solidarnost stran pojam i koji se prave da se ništa ne događa. Zašto je to tako? Jer su ljudi kukavice. Jer misle da njima nitko neće pokucati na vrata i da ih se ne tiče ono što se događa drugima. A kad se to dogodi, neće biti nikoga da nam pomogne. I to je tako u svakoj redakciji. To je slika i prilika cijelog društva, a ne samo naše profesije. Zašto ljudi izvještavaju o svemu, ali ne i o stvarima koje se njima događaju? Granski kolektivni ugovor – osam godina se poslodavci izdavači s figom u džepu odnose prema toj priči. To jest pitanje Sindikata hrvatskih novinara, ali ja kao novinar, ne kao neki "dužnosnik", kažem da smo i svi mi novinari sami krivi za to što nismo organizirani i što se nismo znali suprotstaviti jer su svi sve gledali iz neke svoje perspektive, parcijalnih interesa. I sad novinari mogu misliti – aha, HND je u nekim problemima, i nikome ništa.

Pitate me što je HND napravio – objavili smo "Bijelu knjigu: Kroniku prijetnji i napada na novinare", sudjelovao je HND u prosvjedima, nudio besplatnu pravnu pomoć, reagirao ... možemo raspravljati je li to dovoljno, a nismo bezgrešni ni vi, ni ja, oboje smo dugogodišnji članovi HND-a i mogli bismo imati bezbroj prigovora, ali HND je jedino društvo koje imamo i na nama – članstvu - je da ga poboljšamo. Nema institucije u ovoj zemlji koja nije odgovorna za stanje u društvu. HND treba postati redakcija svih nas i ne smije biti predmetom ničijih taština.

Kad smo kod institucija, važna institucija za novinare i medije jest Ministarstvo kulture iako se često čini da su mediji u tom resoru kao nekakvo neželjeno dijete, u najmanju ruku sporedna stvar. Jeste li dobili termin sastanka s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, premijerom Andrejem Plenkovićem - s kojim zahtjevima i prijedlozima idete prema njima - namjerava li HND inicirati izmjene medijskih zakona?

Imao sam inicijalni sastanak s ministricom kulture, ona me pozvala, razgovarali smo i dogovorili da imamo radni sastanak izaslanstva HND-a i Ministarstva kulture, no sad je sve malo zapelo zbog ovog spora kojim se prvenstveno bavimo. Ono što smatramo najvažnijim jest da budemo prisutni u izradi medijske strategije i drugih zakona koji se tiču novinarske profesije te smo dobili obećanje da će to HND-u biti omogućeno pa ćemo vidjeti. Izuzetno je važno da i neprofitni mediji nađu svoje mjesto na medijskoj sceni jer su se pokazali kao njezin važan segment u posljednjih nekoliko godina objavljujući važne stvari, dok mainstream mediji nisu radili svoj dio posla, a u tim medijima radi i znatan dio naših mladih kolegica i kolega te je i to razlog što želimo borbom za neprofitne medije pomoći tim ljudima. Uputili smo i zahtjev za sastankom s premijerom i očekujemo da se i s njim dogodi sastanak.

Kad je riječ o zakonima, Zakon o medijima je jedini zakon koji nema nikakvo regulatorno tijelo koje bi nadziralo njegovu provedbu, a i to govori o tome koliko država vodi računa o profesiji koja je javno dobro. Država je načelno davala obećanja kad je pristupala Europskoj uniji vezano uz slobodu medija, ali ni prije, niti nakon ulaska u EU ne ponaša se zainteresirano prema medijskoj sceni, primjerice opraštanja PDV-a su išla u korist nakladnicima, a ne nama novinarima i ne poštuju se redakcijski statuti. Svakako se kad riješimo krizu oko spora mislimo pozabaviti i pitanjem vlasništva medija, koje predstavlja, najblaže, rečeno sivu zonu, koja traje godinama. Tu je i pitanje europske direktive vezano uz autorska prava, a HND se zalaže za sve inicijative, kojima bi se vrednovalo nečiji novinarski autorski rad, ali da pritom ne dođe do cenzure i da ne 'izvise' mali mediji od strane velikih.

prosvjed, hnd Izvor: Sloboda novinarstvu



Zašto, nerijetko, ne znamo tko su stvarni vlasnici medija, što ili tko se skriva iza toga?

Iza toga se skriva sprega raznoraznih interesa što je problem i cijele države – premreženost na svim razinama. Ne bježe ljudi iz ove države samo jer imaju malu plaću, bježe masovno i zbog osjećaja da je ovo društvo duboko nepravedno i da je ono samo stvoreno za određene elite, koje ne moraju brinuti, niti se bojati ičega, prilagodili su svakodnevnicu sebi, a mi svi ostali smo ukras.

Je li moguće očekivati da bi pitanje vlasništva medija moglo biti riješeno u nekoj skorijoj budućnosti?

Očekujem to, a i počet ćemo se baviti i time jer je to i jedno od najvažnijih pitanja naše profesije koja odumire. Kada govorimo o istraživačkom novinarstvu, a oboje smo i dugogodišnji članovi Zbora istraživačkih novinara HND-a (ZIN) pa to oboje dobro znamo - ono je na aparatima. 90-ih su pritisci bili politički i mediji su – oni koji su im se odupirali, bili neovisni i mogli su funkcionirati tako da su imali visoke tiraže. One su danas nestale i imamo PR novinarstvo i oglašivače koji djeluju u sprezi s raznim urednicima, koji su postali produžena ruka privatnih, a ne javnih interesa. Na kraju krajeva vidimo to i iz iskaza bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Ali - u toj priči nije kriva samo Martina Dalić, tu je i odgovornost urednika koji su pristali na privatni interes i prekršili Ustav Republike Hrvatske u kojem piše da se cenzura najstrože zabranjuje. Pa o čemu govorimo?

Sjetimo se i da je Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu prije par godina bio ukinuo kolegij Istraživačko novinarstvo – ima li većeg šamara i većeg bezobrazluka i veće apsurdnosti od toga da Fakultet koji priprema studente i studentice za rad u novinarstvu ukine kolegij Istraživačkog novinarstva? Vratili su ga kasnije, ali su ga bili ukinuli, i da na tim kolegijima više dominira nekakav PR i marketing, nego novinarstvo? To je jedna od besramnijih odluka toga Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali Sveučilište u Zagrebu ionako nije baš premium sveučilište prema zadnjim podacima tako da se i takva odluka uklapa u opću sliku lica i naličja društva u kojem živimo.

S obzirom na rečeno, a ionako mnogi upozoravaju da je stanje novinarskih sloboda danas gore nego 90-ih godina prošloga stoljeća, je li stanje zaista lošije ili je možda riječ o pretjerivanju?

Ovisi kako tko i što gleda. Kad bismo gledali matematički, mogli bismo danas naći više neovisnih medija, danas postoji i bezbroj portala i nije više vrijeme da imate jedan dnevnik, ali ovisi. 90-tih je bila noćna mora za neovisne medije. Sjetimo se kroz što su sve prolazile kolege iz Ferala, Novog lista, 101-ce itd. Danas imamo veliki broj medija različitih profila, ali i druge vrste pritisaka.

Hrvoje Zovko Izvor: Čitateljica N1



A ima to i naličje u smislu da je u moru informacija građanima i građankama upitne medijske pismenosti - zbog izostanka građanskog odgoja i obrazovanja, teško razaznati točne informacije, čitati između redova i sve postaviti u konktekst što mediji često izostavljaju ili selektivno postavljaju.

I medijska scena je dobrim dijelom postala siva zona gdje vas bombardiraju tekstovima svega i svačega, a tu je i poplava s društvenih mreža. Primjer je migrantska kriza – koliko dnevno ima tekstova, koji plaše ljude i u koje nažalost velik broj ljudi vjeruje. 90-ih godina ste imali jasniju sliku tko je, uvjetno rečeno, na kojoj strani, danas to ne znate. Jesu li to PR agencije, oglašivači, ekonomski financijski lobiji ili je to vlast? Nije tu više samo pitanje političkog pritiska. A opet, mnogi kolege i kolegice se danas više ne sjećaju ili se ne žele sjetiti, a mlađi ne znaju da je predsjednik Franjo Tuđman imao redovite konferencije za medije na kojima je 70 posto pitanja bilo naručeno, ali 30 posto je bilo neovisnih i dobilo se neke odgovore. Tu praksu je nastavio premijer Ivica Račan sa svojim ministrima, no dolaskom Ive Sanadera sve je zatvoreno – on je novinare izbacio na ulicu.

Ponižavajuće je da novinari i novinarke od onda trče po kiši, suncu, snijegu ... ne bi li dobili kakvu izjavu od ministara, toga nema nigdje. Nažalost, neki su naši kolege i kolegice odnosno redakcije sami pristali na to i njima je to super ne bi li dobili možda jednom mjesečno kakvu ekskluzivu. Ali to je jedna od najviše ponižavajućih stvari ove profesije da oni tamo cijele dane moraju dežurati i trčkarati za ministrima ne bi li dobili 20-ak sekundi nekakve izjave. Ja razumijem da se medijska scena mijenja, ali mi imamo pravo tražiti i tražit ćemo redovite konferencije za medije i poštovanje. A o Uredu predsjednika je teško i govoriti – već 15 godina nema redovitih konferencija za medije. Mi smo članica EU, težimo nečem boljem, ovo je katastrofa. 

Pri čemu valja imati na umu i da često kad se i dobije odgovor, opet je tu pitanje njegova sadržaja - on najčešće izostaje, više je riječ o zadovoljavanju forme. K tome, na lokalnim razinama stanje je još daleko gore.

Tamo je katastrofa neviđenih razmjera jer milijune kuna koji se daju za medije distribuiraju lokalni šerifi – možete li vi opstati kao neki mali medij na lokalnoj razini ako trebate kritizirati nekoga tko vam treba dati novac? Ako se dogodi neki fizički napad – premlaćivanje, kao što se događalo, vi ste u situaciji da gotovo svaki dan možete viđati ljude koji su vas premlaćivali i prijetili vam.

Bijela knjiga: Kronika prijetnji i napada na novinare Izvor: N1



Što HND čini oko ukazivanja na govor mržnje te pokušaje kažnjavanja novinarki i novinara zbog navodnih kleveta i uvreda, a sve su učestaliji i prijetnje te fizički napadi na novinare i novinarke?

HND u bazi podataka od 2014. bilježi 18 fizičkih napada na novinare i čak 30 prijetnji, to su strašne brojke, ali taj broj je realno mnogo veći jer novinari i novinarke često ne prijavljuju prijetnje. Zabrinuti smo tim pogoršanjima , ali smo još više zabrinuti izostankom reakcije. Skandalozna je izjava predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović na nedavne prijetnje smrću novinarima Indexa, u kojoj je to lakonski proglasila 'iskazivanjem nezadovoljstva čitatelja'.

Pitam – što bi bilo da je taj netko tako izražava nezadovoljstvo prema nekome od političara, nekom ministarstvu ili prema njoj – što naravno ne želimo da se nikome dogodi – kako bi onda tijela ove države postupila? Bi li to onda bilo izražavanje nezadovoljstva? Takve izjave, sramotne presude i ponašanja nadležnih institucija su davanje zelenog svjetla da ljudi nekažnjeno mogu prijetiti, pri čemu se sve manje skrivaju iza lažnih profila, a sve više prijete pod punim imenom i prezimenom. Pitam i tko će snositi odgovornost ako se, a to ne želimo nikako, nekome od kolega dogodi najstrašnije, tko će onda biti odgovoran za ovakvu atmosferu?

"Bijela knjiga: Kronika prijetnji i napada na novinare" već bi, čini mi se, trebala izaći, ne u drugom, nego u trećem dopunjenom izdanju s obzirom na to kakvo je stanje.

I njome ćemo se svakako pozabaviti, ima materijala kao u priči, kao što znate i sami, uostalom i radili ste na prvoj knjizi, a bavit ćemo se i vezanim pitanjem vlasništva medija gdje, kako sam rekao, ima sprege raznih interesa i puno mutne vode.

Kako ju kanite razbistriti?

To nije pitanje samo HND-a, nego i političke volje da postoji regulatorno tijelo koje će nadzirati Zakon o medijima. Političke volje treba za medijsku strategiju, za to da se natjera poslodavce da poštuju zakone i da postoji granski kolektivni ugovor i za to sve treba puno političke volje pri čemu se u svemu ovome ne može amnestirati niti same medije.

novinari, prosvjed, hnd Izvor: Sloboda novinarstvu


No kada govorimo o famoznoj političkoj volji, što možemo očekivati? Pritom naravno nije riječ samo o pitanju jednog mandata jedne Vlade i čovjeka koji sada vodi Banske dvore, Andreja Plenkovića. Međutim, imajući na umu aktualne odnose i kako se aktualni premijer odnosi prema novinarima – kojima je na početku govorio da će biti zahvalan na njihovim 'korekcijama', da bi vrlo brzo novinarska pitanja i komentare nazivao 'zlonamjernim interpretacijama' pa smo čak došli do stanja tobožnjeg 'hibridnog rata', a nemojmo zaboraviti ni njegovo kontinuirano ponašanje oko lex Agrokor i afere Hotmail gdje on uporno odbija odgovoriti na niz važnih pitanja, koja novinari i novinarke postavljaju u ime javnosti, kao i da je bivša potpredsjednica njegove Vlade, prema vlastitu priznanju, dok je bila na toj dužnosti cenzurirala medije – pri čemu ne treba izuzeti odgovornost onih koji su pristali biti cenzurirani.


Novinari imaju pravo pitati i ne može im nitko uskratiti to pravo, a svatko tko je na javnoj funkciji mora znati da mora odgovarati na novinarska pitanja. Zato mi i tražimo da u Vladi postoje redovite konferencije za medije na kojoj će svi pravovremeno moći pod jednakim uvjetima postavljati pitanja što i jest njihov posao – da pitaju. Jer dok novinari pitaju, to znači da profesija postoji, a kad prestanu pitati – to znači da nas više nema. No, odgovornost za nastalu situaciju je i na ranijim vladama jer ni Vlada Zorana Milanovića nije ukinula praksu koju je uvela Vlada Ive Sanadera, a dio odgovornosti za to snosimo i mi sami jer smo pristali na takve uvjete.

Da bi novinari i novinarke mogli raditi svoj posao, važna su i njihova radnička prava, uvjeti u kojima rade, a tu je stanje vrlo loše i tako uvelike pridonosi pokušajima i uspjesima cenzure i što je još gore autocenzure. Kako ćete se boriti na tom polju i potaknuti na akciju i Sindikat novinara Hrvatske?

Uvjeti u kojima novinari rade su takvi da se svakodnevno smanjuje njihova prava i da im je budućnost svakoga dana sve manje izvjesna. Ovlasti za pregovaranje su na sindikatima, a što se HND-a tiče, tu smo i vrlo smo raspoloženi da sa Sindikatom razgovaramo i dogovaramo aktivnosti, u njihov rad se ne želimo miješati, ali i dalje ćemo radne uvjete novinara novinarki isticati kao problem, no ponovit ću da nam je sada glavno pitanje kako da HND izađe iz krize i ne bude blokiran.

Novinarstvo je javno dobro, neovisno o tome tko je vlasnik. HRT bi trebao biti javni medij, no sve je teže braniti ga. Što će HND poduzeti da HRT djeluje kao servis svih građanki i građana?

HRT ne smije biti ispostava ničije politike. Treba mijenjati Zakon o HRT-u, prvenstveno u vezi izbora ravnatelja, i što više smanjiti utjecaj politike na rad i djelovanje HRT-a kao javnog, a ne državnog servisa. Česta tema su i vanjske produkcije. Što se tiče serija rađenih u vanjskoj produkciji, u Informativnom i dokumentarnom programu HRT-a još uvijek ima dovoljno kvalitetnih autora koji mogu bez problema napraviti dobre dokumentarne serijale. Uostalom, vlastita proizvodnja i jest zadaća HRT-a prema svima onima koji plaćaju pretplatu, a i važno je tko je autor, odnosno autorica nekog uratka. Mislim da je svima već muka od višegodišnjih skandala, afera, rješenja kojima se sramoti HRT-a i javnost koja ga plaća. Ljudi koji se bore za bolji javni servis to rade ne iz razloga da bi sačuvali svoja radna mjesta ili pozicije, nego jednostavno iz one gole istine da je ovom društvu potreban normalni javni servis koji će biti u funkciji svih građana.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.

Komentara 0

Komentar je uspješno poslan.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

* Sva polja su obavezna